Jelena Gavrilović je glumica čija ljepota i gracioznost izazivaju divljenje, a njen talenat i posvećenost poslu poštovanje. Svjesna da je gluma strast koja pruža uživanje u igri, u otkrivanju raznih karaktera i života, Jelena uživa u različitosti uloga koje je do sada tumačila, u Srpskom filmu, Sinđelićima, Na lepom plavom Dunavu, ostvarenjima Radoša Bajića do poznatih mjuzikla. Trenutno igra u veoma popularnim serijama, u Nemanjićima igra Evdokiju Anđel, prvu ženu srpskog velikog župana Stefana Nemanjića, a u seriji Istine i laži oholu direktorku Tatjanu. “Ne mislim da je Tatjana negativan lik i ne igram je kao negativaca. Smatram da je doživjela veliku i fizičku i psihičku transformaciju. Njeno ponašanje je posljedica jedne traume iz djetinjstva, i to je njen način da se brani od loših stvari koje je doživjela. Bio mi je veliki izazov da igram nešto što je u potpunosti drugačije od mene. Ja nisam tako hladna, po prirodi sam drugačijeg karaktera. Bilo mi je interesantno da tumačim i Anastasiju, odnosno ja igram dva lika unutar jedne žene, tako da mi je to predstavljalo poseban izazov.”
Da biste uspješno tumačili određeni lik morate ga razumjeti, opravdati. Koliko ste to uspjeli sa Tatjanom?
– Smatram da sam uspjela. Nikada nisam do kraja sigurna, stalno razmišljam da li bi ona to rekla, da li bi reagovala tako… U potpunosti sam se saživjela sa njom, naročito poslije toliko puno snimljenih epizoda.
Koliko je po Vašem mišljenju tanka linija između istine i laži, i da li je uvijek jasno vidljiva?
– Nije tanka linija između istine i laži. Istina je istina, a laž je laž. Ne postoji ništa između toga. Istina se na kraju uvijek sazna. Ona je neizbježna. Ona nije jasno vidljiva, ali je prosto neizbježna. Ne postoji nijedna istina koja može da se sakrije, kad-tad se otkrije.
Koliko je Vama bitna iskrenost u partnerskim odnosima?
– Meni je to najbitnije. Mislim da istina više nije moderna, da ljudi mnogo lažu, izbjegavaju. Jednostavno nikada ne volim da igram te igrice. Najjednostavnije je uvijek govoriti istinu i biti iskren. Ne uvijek i najmudrije, ali sigurno najbolje.
Djelujete kao samostalna, samosvjesna žena koja voli da sve drži pod kontolom, da li ste takvi i u ljubavi?
– U poslu sam takva, volim da stvari držim pod kontrolom, postavljam puno pitanja, volim sve da znam. U ljubavi ništa ne držim pod kontrolom, u ljubavi sam drugačija. Nepredvidiva i volim da se prepustim po cijenu toga da to ne bude dobro po mene. Volim da rizikujem.
A na poslu? Šta posebno cijenite kod svojih saradnika? Da li ste u tom pogledu imali uzora među starijim kolegama?
– Kod svojih saradnika cijenim profesionalizam, i to je ono što mi je najvažnije. Imam sreću, konkretno u seriji, svi su veliki profesionalci, od reditelja do glumaca. Imam uzore među starijim kolegama, a imala sam i privilegiju da sa nekima od njih i sarađujem. Ne volim da ih imenujem, ali smatram da smo mi na prostoru bivše Jugoslavije imali fantastične glumce, i od tih generacija imamo mnogo toga da naučimo.
Da li glumi pristupate kao profesiji, zanatu ili kao velikoj strasti, da li se to može razgraničiti kod glumaca koji žive svoj poziv?
– Gluma za mene jeste i moja profesija, i zanat, i moja strast. Privilegija je kada radiš posao koji voliš, onda je sve i strast, i zanat, i profesija ujedno. Ja imam tu sreću. Gluma je divan posao koji sa sobom nosi i velike sreće, ali i velike nesreće. Mnogo ljudi završi glumu, a rijetko ko se zapravo i bavi njome. Ona zapravo i jeste strast. Niko danas ko u Srbiji odluči da se bavi umjetnošću nije neko ko je svjestan koliko je teško opstati na umjetničkoj sceni.
Kada ste shvatili da je gluma Vaše životno opredjeljenje?
– Oduvijek sam to znala. Pomalo sam se krila iza muzike, jako sam voljela da pjevam dok sam bila mala, ali uvijek mi je muzika bila u službi glume. Oduvijek sam željela da budem glumica.
Igrate u Nemanjićima, seriji koja je podijelila javnost. Kakvo je Vaše mišljenje i kako ste doživjeli rad na toj seriji?
– Meni je čast što igram u jednoj takvoj seriji. Produkcioni standardi su apsolutno vanserijski, i ljudi koji su radili, od glumaca, producenata, reditelja su izvanredni… Potpuno je prirodno i očekivati da serija istorijskog karaktera podijeli javnost. Ja igram malu ulogu, ali jaku značajnu u našoj istoriji i bila mi je velika čast i zadovoljstvo što sam bila dio tog projekta. Zaista su mi kolege mnogo pomogle, i sve u vezi rada na toj seriji nosim u najdivnijoj uspomeni.
Da li se više pronalazite u istorijskim ili ulogama fatalnih savremenih žena?
– Ne bih voljela da se ja pronađem. Ne bih željela da samu sebe etiketiram, dovoljno je što drugi kače etikete. Reditelji vas doživljaju na određen način, prijatelji na svoj, a to u odnosu na ono kako vi doživljavate sebe nema nikakve veze sa realnošću. Glumac je neko ko treba da igra različite uloge, ja bih voljela da se u svojoj karijeri oprobam u tumačenju različitih likova i karaktera.
Jedna ste od najljepših glumica s ovih prostora. Koliko je izgled bitan za Vašu profesiju i koliko određuje uloge koje tumačiti?
– Hvala na komplimentu. Kada je riječ o filmu, izgled određuje ulogu koju tumačite, i ne samo izgled nego i temperament. Za filmskog glumca izgled je itekako važan, stavlja vas u kalup onih uloga koje ćete igrati. Što može biti ponekad dobro, ponekad ne. Reditelji nisu uvijek maštoviti da mogu da vide da glumac može da se transformiše.
Radili ste s velikim rediteljima, glumcima, za debitantsku ulogu je odmah uslijedila i nagrada. Neosporan je Vaš talenat, a koliko iza toga stoji rad?
– Moram da priznam da mi se sve što je vezano za karijeru uvijek dešavalo mnogo kasnije. Relativno mlada sam dobila tu nagradu za epizodnu ulogu u Nišu, iako je bila debitantska ja sam je dobila za epizodu, što mi je bila posebna čast, i toga se dobro sjećam. Uvijek sam puno radila, puno se trudila, i iznova, iznova, čak i ponekad kada je to djelovalo da nema više. Kolikogod da imate posla u glumi, to je uvijek pitanje trenutka. Može se desiti da u jednom trenutku dobiješ sve nagrade u zemlji, a onda narednih dva mjeseca ili dvije godine da ništa ne igraš. Stalno moraš da radiš na sebi, jer ono što u sebe ugradiš to ne može niko da ti uzme.
Talenat za pjevanje ste pokazali u šou programu Tvoje lice zvuči poznato. Da li priželjkujete neki mjuzikl, gdje biste objedinili sve svoje talente?
– Igrala sam u mjuziklima kao što su Kosa u Ateljeu 212, tumačila sam glavnu ulogu, zatim u Briljantinu u Pozorištu na Terazijama. Mjuzikl je moj omiljeni žanr i naravno da bih željela da karijeru u jednom trenutku nastavim u tom pravcu. Sada puno snimam, ali bih voljela, kada mi se ukaže vrijeme, opet da zaigram u jednom mjuziklu.
Glumice priželjkuju velike glavne uloge i ukazuju da je njima na raspolaganju manji broj velikih dramskih uloga. Da li smatrate da se to mijenja?
– U našoj literaturi nema toliko ženskih uloga, kad uzmete da čitate neku dramu pogledajte koliko ima žena, koliko muškaraca. Činjenica je da ih nemamo previše, ali te što imamo su stvarno dobro napisane. U današnje vrijeme aktivirali su se ženski pokreti, čak i ženski filmski festivali koji u prvi plan stavljaju ženu. Tako da mislim da se to mijenja i da položaj žena ni u društvu nije isti kao onda kada su se pisali ti komadi, te je sasvim prirodno da žene dobiju više prostora.
Igrate u spotu Zdravka Čolića, koji se snimao na nekoliko lokacija u Crnoj Gori. Po čemu pamtite to snimanje i da li Vas je nešto posebno fasciniralo?
– Moram da priznam da je meni snimanje tog spota bilo predivno iskustvo. Ekipa je bila vrlo profesionala. Spot je režirao Aleksandar Kerekeš Keky, koji radi sa najvećim imenima sa prostora bivše Jugoslavije, a Zdravko Čolić je najveća regionalna zvijezda. Ono što je bilo meni posebno interesantno su lokacije. Uvijek sam govorila da je Crna Gora toliko lijepa da u sto kilometara imate i more i planinu i sve što je potrebno. Zaista je bilo jako posebno i dobro smo se proveli. Zadovoljstvo mi je bilo što sam dio ekipe koja je realizovala spot Zdravka Čolića, naročito što se snimao u Crnoj Gori.
GRACIJA 129/13.april 2018.
Razgovarala Marina Strugar
Foto Aleksandar Kerekeš Keky
