Jelena Gavrilović

U njenom glumačkom umijeću i ljepoti ovih dana uživa i svjetska javnost u hit seriji The Outpost. Glumica, koju smo upoznali i zavoljeli kroz seriju Istine i laži, priznaje da je pjevanje zapostavila zbog glume, da neprestano radi na sebi, da nekada zaželi odmor od društvenih mreža, da je ljubav pokreće…

Piše Marina Strugar
Foto Danilo Pavlović, Aleksandar Letić, Jovana Jarebica i privatna arhiva

Trenutno se širom svijeta emituje druga sezone čuvene američke serije The Outpost u kojoj glumite jednu od glavnih uloga. Kakvo je iskustvo biti dio jednog takvog projekta?
– Glumim glavnog negativca u drugoj sezoni. Nekako sam se sad i navikla na uloge negativaca, ali mislim da je ovo bilo potpuno drugačije od svih dosadašnjih iskustava. Iako sam radila na projektima koji pripadaju, da kažem “epohi“, ako mogu svijet naučno-fantastike da nazovem epoha, sve je drugačije. Kostimi su fenomenalni, u pitanju su i strani glumci, govorim na jeziku koji nije moj maternji, tako da je u svakom slučaju veliki izazov i velika čast.
Vratili ste se i pozorištu, igrate u obnovljenoj hit komediji Boing Boing. Koliko nam je smijeh potreban i ljekovit u ovoj situaciji?
– Smijeh je uvijek potreban. Naučili smo da je kroz našu istoriju, prije svega pozorišta, komedija uvijek najbolje prolazila kod nas. Naročito crna komedija. Prosto to je naš žanr. Ne postoji nijedan drugi žanr koji bolje znamo da glumimo nego crnu komediju. Boing Boing je svjetski hit koji smo mi postavili na daskama Zvezdare Teatra prije mnogo godina i sada konačno igramo predstavu ponovo u Teatru na Brdu sa starom ekipom. To je predstava koja ima ozbiljnu grupu svojih “poklonika”. Ljudi dolaze po nekoliko puta da gledaju i uživaju. Smatram da treba malo da se opustimo i da shvatimo da ovo sada što se dešava nije toliko u našim rukama. Moramo da kažemo sebi da će ovo proći i da pokušamo da razmišljamo pozitivno, jer ne postoji drugi način da se nosimo s ovom situacijom.

Kako se nosite s epidemijom koronavirusa, da li ima mjesta strahu, preispitivanju?
– I kada nije bilo korone, uvijek sam se preispitivala. Svaki inteligentan čovjek mora sebe da preispituje s vremena na vrijeme. Ovaj “Dan mrmota” je virus koji se nekako obnavlja i koji je jači od nas, užasan test. I koji stavlja na test, ne samo nas kao idividue, nego prije svega cijelo društvo. Sve grozote isplivavaju sada, sve ljudske anomalije dolaze do izražaja. Prirodno je plašiti se, ali isto tako moramo naći neki mehanizam kako da se odbranimo od svega, prosto nemamo izbora.
Iza svakog uspjeha stoje rad i predanost, kada bi se Vaš mjerio satima proba, snimanja, priprema… Koliko puta ste sebi rekli da se Vaš put isplatio?
– Stalno radim na sebi i trudim se da nešto novo učim. I na taj način se nekako borim sa strahom o kome smo pričali. Glumci imaju samo jedan strah, strah od njihove prolaznosti. Kako nas profesori uče na akademiji kada kažu da ovo nije trka na 100 metara, ali zaista postoji jedan maraton u kome moraš ravnomjerno raspoređenim snagama da istraješ do kraja svog životnog puta, do kraja svoje karijere. Normalno je da postoje trenuci kada ćeš biti popularniji, i oni kada nećeš… Zaista to je jedan posao u kome se dešavalo da mnogi glumci zasijaju, pa nestanu. Mora stalno da se radi jer mladost brzo prođe, i ljepota je prolazna. Nije to kliše. Već imam sasvim dovoljno godina da mogu da shvatim da glumci zaista moraju da rade prije svega na svom glasu, izgledu. Da im tijelo bude u treningu, da im glas bude u treningu, da stalno sebe iznova i iznova obogaćuju iskustvima. To je jedini način da traješ, ne postoji drugi. Postoji malo i sreće, ali ona obično dođe kad imaš sve predispozicije.
Kakav je ukus popularnosti?
– Ne mogu da definišem. To su oni ukusi za koje niste baš sigurni kakvi su i da li vam se sviđaju, ali i dalje osjećate da je to nešto što vama prija. Naravno da popularnost prija, ali kada dođe poslije više godina intenzivnog rada i posvećenosti. Ne mogu da kažem da ne stignete da uživate u njoj, ali se naviknete i saživite s tim. Meni najviše prijaju djeca. To je publika koju njegujem i koju volim. Sigurna sam da je to moja zagarantovana publika koja odrasta i vrlo sam ponosna na to što imam fanove mlađih generacija.
Društvene mreže uspostavile su lakšu komunikaciju između publike i javnih ličnosti. Kakve poruke najčešće dobijate na Instagramu?
– Dobijam različite poruke. Kolikogod su društvene mreže korisne za današnju situaciju, naročito sada u izolaciji, toliko bih ponekad voljela da se malo izolujem. Stalno se šalim da je Instagram kao neka životinja koja stalno traži da je hraniš i da joj daješ više infomacija. Nekad se čovjek i umori od toga. Nekad imaš potrebu da niko ne zna gdje si otišao. Naravno, dobro je što danas, i kad nemaš posla i kada te niko ne zove i svi misle da si zaboravljen, uvijek možeš svoju umjetnost da plasiraš kroz društvene mreže i to je osnovna vrijednost toga svega. Sve ostalo je puki marketing i iskorišćavanje.

“Vodim se kroz život jakom intuicijom, ali kada treba da donesem velike životne odluke, onda to radim racionalno”

Ko je ostavio najveći pečat u Vašoj glumačkoj karijeri?
– Moram da priznam da sam prvo počela da gledam stare filmove pa tek onda domaće. Baš imam veliku paletu omiljenih glumaca od Lorenca Olivijea preko Garija Oldmana, Kejt Blanšet, Merilin Monro, Džonija Depa… Ne mogu sada da izdvojim jednu osobu koja je uticala na moju karijeru, ali mogu da kažem da sam posmatrajući druge glumce razmišljala o svojoj glumačkoj tehnici, o tome kakva glumica želim da budem jednog dana. S vremena na vrijeme, kako otkrivam druge glumce, tako se i moji uticaji mijenjaju, što je i prirodno.
Šta u Vama izaziva gluma?
– Gluma je svakako za mene izazov, uvijek sam govorila da su ljudi koji se bave glumom vrlo specifični. Na neki način manipulišeš, utičeš i transformišeš svoje lične traume i od toga praviš posao. Jako su specifični glumci.
Volite i muziku, pokazali ste i na tom polju raskošan talenat. Čija muzika Vas je najviše oblikovala?
– Sada intenzivno, u periodu korone, dodatno radim na svom glasu. Istražujem neke nove tehnike i razmišljam o tome kako sam ga nepravedno zapostavila. Nekada sam razmišljala da je to moj najgrandiozniji talenat koji posjedujem, a koji sam, u želji da se bavim glumom, gurnula u zapećak. Ali, muzika se uvijek vraća na velika vrata. Interesantno je da sam svoje najveće profesionalne uspjehe dobila uvijek onda kada sam uključila i muziku. Ona je neraskidivi dio mene. Oblikuje me, transformiše i vodi u svom pravcu. Odrastala sam na Diznijevim crtanim filmovima, slušala tu muziku i, mogu reći, da me je najviše i oblikovala. Kasnije, kroz gimnaziju i do fakulteta definitivno džez i, naravno, rokenrol. Uopšte ne mogu da se ograničim. Volim da slušam toliko toga različitog. Čak i naše izvorne stvari, ako osjetim da je nešto dobro i da mi prijaju. Zato nikada nisam razumjela kada se ljudi opredijele “Ja slušam samo to”; kako možeš da slušaš samo nešto kada je muzika najuniverzalnija stvar na svijetu. Muzika je jedina umetnost koja ima apsolutnu harmoniju. Nisam sigurna da druge umjetnosti mogu to da postignu.
I na emotivnom polju ste ispunjeni. Kakvi ste kada ste zaljubljeni?
– Ja sam srećna i uvijek se trudim da budem srećna. Kada sam ispunjena i kada sam zadovoljna sobom, onda mi sve u životu cvjeta. Prosto sam takva. Nisam neko ko hrli ka nekoj patnji. Ne volim da komplikujem sebi život. Ljubav je ono što nas održava u životu. Ljubav nas pokreće, u mom slučaju svakako, i vodi nas do najvećeg uspjeha. Ništa od ovoga ne bih postigla da nisam imala ljubav i moju najveću podršku. Meni je to najznačajnije.
Čemu dajete najveći prioritet?
– Svojoj porodici. Sve ostalo je manje važno. To smo zajedno shvatili kada smo zaključili da nam sve ovo ništa ne znači ako nemamo prijatelje, porodicu, jedni druge, da se u ovom vremenu zaštitimo nekako i da se sklonimo u ljubav. Bez ljubavi ne postojimo.
Koja je najvažnija lekcija koju ste naučili kroz život i posao?
– Nadam se da će ih biti puno još za učenje, ali – strpljenje. Strpljen spašen. Čovjek mora da nauči da sačeka svojih pet minuta. Kako kaže Hamlet “Biti spreman, to je sve”. Da djela adekvatno u tom trenutku. Zaista, strpljenje je velika životna lekcija i veliko iskušenje za mene lično.
Vode li Vas kroz život emocije ili racio?
– To je kod mene jedna uzajamna sinergija ili prožimanje. Trudim se da osjetim uvijek situaciju, ali na kraju izaberem racionalno. Takva sam.
Šta Vas može povrijediti, kakvi ste kada patite?
– Uvijek me povređuje ista stvar, a to je laž. Ne volim ljude koji lažu. To je prosto vrsta izdaje. I kad je prijateljstvo, i kad je ljubav u pitanju. Kada patim ne umijem da sakrijem emocije. Iako ljudi to drugačije vide kroz ekran, ponekad misle da sam hladna. Utisak koji ostavljam je totalno suprotan od onog kakva sam u suštini. Patim dostojanstveno.


Kojim geslom se vodite kroz život?
– Vodim se kroz život jakom intuicijom, ali kada treba da donesem velike životne odluke, onda to radim racionalno. Veoma sam neobičan tip i ne postoji nikakva misao koja me vodi kroz život. Jednostavno, čovjek mora svoj stomak da sluša na putu. I uvijek ima znakove. Čovjek mora da nauči, prije svega, da gleda i da čita ono što ga okružuje. To je jedini način da se snađe.
Da li je jutro pametnije od večeri?
– Jeste, uvijek je jutro bilo pametnije od večeri, ali nekad prosto instinkt drugačije pokaže. Jako je važno da se pametno odćuti. Nikada ne može toliko dobro da se kaže, koliko može ponekad u pametnom trenutku da se prećuti.
Ko ima privilegiju da Vas dobro poznaje?
– Samo ljudi iz najbližeg okruženja. Oni su i moja najveća podrška. Takođe, oni vide moje najbolje i najgore strane.
Na šta trošite posljednje pare?
– Nikada ne trošim posljednje pare, ja pare čuvam.
Koju destinaciju biste nazvali svojim energetskim mjestom?
– Ne postoji konkretno jedno mjesto, izuzev roditeljskog doma koji je uvijek tu da mu se vratim onda kada mi je potrebna ljubav i kada mi je potrebno da nađem snage. Vjerujem da čovjek mora da nađe mnogo svojih energetskih mjesta i da ne postoji samo jedno.
Kakvu 2021. godinu priželjkujete?
– Da u sljedećoj godini budemo zdravi, da imamo dovoljno posla da preživimo, da radimo. Da se nekako vratimo, jer nas je korona na to natjerala, pravim vrijednostima: druženju, da možemo više vremena da provodimo jedni sa drugima a ne toliko na društvenim mrežama. U posljednjih desetak godina izgubili smo malo taj ljudski kontakt i sada, kada znamo da ne možemo da ga imamo, shvatamo koliko nam je potreban.

Gracija 185, decembar 2020.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...