Razgovarala Kaja Milačić/Foto Vesela Mišković i privatna arhiva
Borilački sportovi u Crnoj Gori nisu popularizovani koliko zaslužuju, a klubovi ne samo da opstaju, već donose zavidne rezultate. Jedna od naših šampionki je i Jelena Jovanović, članica Ju jitsu kluba Stara Varoš iz Podgorice, koja je nedavno osvojila zlatnu medalju na Prvenstvu Evrope u Zadru te bronzanu na Svjetskom kupu. Ovo bi bila sasvim obična priča da Jelena trenira ju jitsu od malih nogu i da je ovoj vještini posvećena koliko i njene rivalke na takmičenjima. Ona je mama jednog dvogodišnjaka, studentkinja završne godine primijenjene psihologije na UDG, medicinski kozmetičar i terapeut, fitnes instruktor. Smirena i jednostavna, nasmijana poput djevojčice, sve postiže s lakoćom. Razgovarali smo o sportu, materinstvu, psihologiji, a otkrila nam je kako je ova vještina ušla u njen život.
Nakon samo nekoliko godina aktivnih treninga, nedavno ste osvojili značajna priznanja. Kada je i kako ovaj sport ušao u Vaš život?
– Oduvijek sam voljela borilačke vještine, a aktivno sam se bavila različitim sportovima. No, borilački sportovi su mi bili najprivlačniji. Kao mlađa kratko sam trenirala judo. U jednom emotivno jako teškom periodu života na nagovor druga sam otišla na trening. Mnogo mi se dopala vještina i ostala sam u tome.
Vi ste i fitnes trener i medicinska kozmetičarka i terapeut, a konkurentkinje su Vam bile takmičarke čiji je dan posvećen samo treninzima. Da li ovo vidite kao svoju prednost? I kakvu podršku imate od našeg Sportskog saveza?
– Bavljenje fitnesom mi je mnogo pomoglo od samog početka da brzo napredujem, jer sam fizički spremnija. Rad u salonu takođe je ponekad fizički zahtjevan, posebno ako u toku dana imam dosta masaža. Smatram da i faza takvog odmora utiče na moju izdržljivost. Zaista vjerujem da su red, rad i disciplina najbitniji segment u sportu. Od Sportskog saveza za sada, nažalost, nismo dobili nikakvu podršku. Troškove svih takmičenja smo plaćali sami, kao i pripreme za iste.
Kako ste uopšte počeli trenirati ju jitsu?
– To je bio emotivno najteži trenutak u mom životu. Naime, nekoliko mjeseci prije nego što sam krenula na treninge, moj otac je iznenada preminuo. S obzirom da sam često trenirala sa njim neke od borilačkih poteza, vjerovala sam da bi to bio pravi način za savladavanje emocija koje su uslijedile nakon ovog strašnog gubitka. Izrazito sam emotivna, a nisam mogla da plačem – do odlaska na prvi trening. Osjetila sam veliko rasterećenje u grudima, sjela na klupicu pored Sahat kule i plakala. Mnogo mi se svidio sport i od tog trenutka trudila sam se da stižem na sve treninge, bez obzira na mnogo obaveza u toku dana.
Kompletan tekst možete pročitati u GRACIJI 227/septembar 2024.
