Razgovarala Marina Strugar
Foto Dejan Senić
Poslije uspješne manekenske karijere, Jelena Trninić Vukić, po struci advokatica, profesionalnu aktivnost usmjerila je na djecu i mlade. Akreditovani je predavač i saradnik NTC tima koji je namijenjen kognitivnom razvoju djece. Osnovala je portal za mlade NVO Mravinjak, a nedavno je objavila i prvi roman za djecu Milan, Vesna i jedna kuća tijesna. Jelena živi u Baru, i nastoji da bude dobar roditelj sinovima Petru i Luki.
Milan, Vesna i jedna kuća tijesna je roman za djecu, ali i za odrasle. Koje pouke ste htjeli da prenesete?
– Prije svega, htjela sam da ukažem na porodicu kao nukleus društva, na to koliko bi roditelji trebalo da budu uključeni u život svoje djece, da uče, napreduju i idu ukorak sa njima koliko god mogu, da ukazuju na važnost odnosa među djecom. Ali, i da podsjetim da se ljubav i prijateljstvo takođe moraju njegovati. S druge strane, ovo je moja lična misija kojom želim da dokažem da djeca vole da čitaju ukoliko im se sadržaj dopada, baš kao i mi odrasli.
Koliko je roman inspirisan roditeljskim iskustvom, a koliko informacijama koje stičete radom na portalu Mravinjak.me?
– Roman je inspirisan mojim iskustvom, čiji je dio svakako i moje roditeljstvo i rad sa djecom, mada sam, pišući ga, ispred sebe više imala slike mog djetinjstva i odnosa sa bratom. Konkretna inspiracija za priču jeste razlika u godinama glavnih junaka, koja je kao i kod moje djece, dakle moja svakodnevica, i to koliko ona u nekim trenucima može da bude olakšavajuća okolnost, a koliko izvor konstantnog nerazumijevanja među njima. Dok se na kraju izvodi zaključak da kakve god razlike među ljudima bile, uz malo strpljenja i razumijevanja sve se lako mogu prevazići. A to je onda osnova za sve dalje u životu. Tome su mene učili dok sam odrastala, a ja pokušavam da proslijedim dalje…
Mravinjak.me, čije ste urednica, portal je za tinejdžere, kojom idejom ste se rukovodili pri njegovom osnivanju?
– Mravinjak je nastao kao ideja da se povežu mladi moje lokalne zajednice, da pišu jedni za druge, jedni o drugima, da se dotičemo tema koje su i dalje tabuizirane, da malo edukujemo i malo se zabavimo, da predstavimo talentovanu djecu iz raznih oblasti. Željela sam da na jednom mjestu mogu da nađu priče svojih vršnjaka, ali i konkretne savjete za razne situacije. Najveći izazov je bio zainteresovati mlade da se uključe, a kako vrijeme odmiče sve više se pokazuje da su portali za mlađe generacije medij kojem se ne okreću tako mnogo i da je bolje sve sadržaje prebaciti u kraću formu i na društvene mreže. Dokle god se prilagođavamo, nema problema.
Iza Vas je uspješna manekenska karijera, oprobali ste se i u glumi, u muzici, kao i radu na televiziji. Kako Vas je put usmjerio profesionalno na svijet djece i mladih?
– Jeste, kada tako sve posložite i ja se prisjetim svoje zaista raznovrsne karijere. (smijeh), život je nepredvidiv. Moj život je izmijenio iz korijena seminar za roditelje NTC sistema učenja, na kom sam upoznala dr Ranka Rajovića, koji je prepoznao moj talenat za pisanje rima, pozvao me da učestvujem na ljetnjem kampu. Tako je počela naša saradnja i moje pisanje za djecu. Paralelno je živio i Mravinjak, tako da sam se “brusila” na dva terena i dvije potpuno različite sfere pisanja. Nekoliko godina kasnije sve se uklopilo u Milana, Vesnu i jednu kuću tesnu.
Prije romana pisali ste poeziju za koju ste bili i nagrađivani. Šta Vam znači pisanje? I da li su pozitivne reakcije na prvi roman ohrabrenje da nastavite sa književnim radom?
– Zapravo se poezija desila mnogo poslije romana, samo je brže uspjela da nađe svoj put do javnosti. Kada sam završila roman, i dalje sam pisala zagonetke i brzalice u stihu, pa mi je upravo dr Rajović predložio da probam da napišem i nešto duže. Tako je nastala čitava zbirka priča pjesama u stihu, dok sam paralelno počela da radim na drugom romanu. Prosto više nisam mogla da ne pišem. Shvatila sam da je ili da će to definitivno biti moj poziv, jer ne postoji ništa što me čini toliko srećnom kao kad krenem da nižem riječi u novu priču ili pjesmu. Mada, moram da priznam, povremeno imam momenat da se osvrnem i zapitam “Da li je moguće da sam sve ovo JA napisala” (smijeh)?!
Koliko je teško u današnjem vremenu napisati roman koji bi zaokupio pažnju djeci? I koje elemente bi trebalo da sadrži?
– To je teško odrediti. Mislim da literatura za djecu mora da im bude prilagođena. Danas postoji mnogo knjiga namijenjenih najmlađim čitaocima koji još uvijek nijesu spremni na previše strana sitnog fonta i bez ilustracija. Mnogo je elemenata potrebno uz kvalitetnu priču. U trenutku kada pišete za dijete, vi morate biti to dijete, koliko god možete, a istovremeno biti i odrastao čovjek koji bi, ipak, tom pričom trebalo da im prenese neke vrijednosti. Mjera te dvije stvari može biti ključ uspjeha. Vizuelni momenat je takođe veoma važan. Ne smijete ih ni potcijeniti ni precijeniti. Moja ilustratorka Sonja Paunović Varga je uradila fantastičan posao! E sad, nadam se da će moj roman biti taj koji će im zaokupiti pažnju i da su se u njemu stekli svi navedeni elementi (smijeh). Šalu na stranu, meni je bilo zabavno da pišem i poslije čitam to što sam napisala. Imam utisak da sam imala sposobnost da se izmjestim iz sebe i što realnije moguće osmotrim napisano. Dok god me zabavlja, dobro je. Dok god me priča vuče naprijed, dobro je. Djeca koja su ga čitala prije nego što sam se odlučila da pokušam da ga objavim bila su oduševljena. Ono što su konkretno isticali kao prednost je savremeni jezik kojim sam im se obraćala, kao i životne situacije koje su im bliske, a nisu pretjerano uljepšavane. Dakle, život kakav je u stvarnosti. Da bi priča bila podijeljena i tako možda lakša za čitanje mlađoj djeci, ali i da bi ih zabavila, ubacila sam i zagonetke. Tad oni prave pauzu od jedne vrste koncentracije i prebacuju se na drugu. Svi mi stalno tražimo zabavu i izazove, pa se nadam da sam ovom pričom to uspjela i da uradim.
Da li se i kao majka suočavate sa svim tim izazovima savremenog doba?
– Da, svakodnevno! Želim da budem dobar drug svojoj djeci i da s njima dijelim sve, ali prije svega moram da im budem dobar roditelj, a naći balans između te dvije stvari je ono što roditeljstvo čini veoma izazovnim. To je nešto na čemu se konstantno radi, a paradoksalno, konstante nema.
Na koji način ste Vašoj djeci usmjerili fokus prema knjigama, plemenitijim, korisnijim sadržajima?
– Kao što rekoh, mjera je ključ svega. Djeca su danas više na YouTubeu, to je njihova televizija koja, kao i televizija u naše vrijeme, nudi i dobre i loše sadržaje. Moj način je kontrola sadržaja i vremena provedenog na njemu. I za nas i za njih, jer moramo postaviti standard ličnim primjerom. Ako sam ja na telefonu po cijeli dan, kako drugo nešto da očekujem od svoje djece. Uz to idu školske obaveze, neophodno vrijeme napolju, kao i povremeno čitanje. Pa se traži balans. Definitivno je najteže okrenuti ih knjizi, a to je veoma važno, što zbog treniranja koncentracije i učenja da se odloži zadovoljstvo, što zbog sve obimnije obavezne literature kroz školovanje, od lektire pa do udžbenika. Najlakše je okriviti igrice i YouTube, a lako zaboravimo da smo mi ti koji postavljamo granice.
Roman je na policama knjižara, koje su Vaše buduće aktivnosti?
– Voljela bih da ga djeca zavole, da ga čitaju i preporučuju jedni drugima, pa da zasluži status omiljene knjige kojoj će se generacije vraćati. Voljela bih da od njega nastane i neka igrana forma, ali mislim da je prerano govoriti o tome. Do tada ću vrijedno raditi na drugom dijelu i spremati Vesnine nove avanture.