Jelena Veljača: Nikada neću odustati od podrške žrtvama nasilja

“Izuzetno je važno da se hrabrost glumica Milene Radulović i Ive Ilinčić uslovno rečeno ‘nagradi’ strogom reakcijom institucija, da bi se i drugim žrtvama poslala poruka osnaživanja i potpore”, konstatuje hrvatska glumica i aktivistkinja

Razgovarao Danilo Brajković
Foto Promo, Instagram

Slučaj u vezi sa čuvenim srbijanskim nastavnikom glume Miroslavom Aleksićem, koji je sredinom januara u Beogradu uhapšen zbog postojanja sumnje da je izvršio krivična djela silovanje i nedozvoljene polne radnje, i to nakon optužbi koje su na njegov račun javno iznijele mlade glumice Milena Radulović i Iva Ilinčić, uzdrmao je Srbiju do temelja. Pored pomenutih glumica, vlasnika škole glume prijavilo je još nekoliko djevojaka, među kojima ima i maloljetnih. Čitav slučaj, između ostalih, pomno prati i Jelena Veljača, hrvatska glumica, scenaristkinja, producentkinja i najvažnije za ovu priču – pokretač inicijative protiv nasilja nad ženama i u porodici Spasi me. Naoružana višegodišnjim iskustvom u borbi protiv nasilja, Veljača za Graciju priznaje da je, nažalost, potpuno “navikla” na slučajeve nasilja – porodičnog, seksualnog, institucionalnog.
“Nasilje je u našem društvu prisutno na svim nivoima i ne mogu reći da me je slučaj Aleksić iznenadio, muškarci na položaju moći vrlo često koriste to da bi zlostavljali. Ipak, kada je riječ o ovakvom ‘groomanju’, tzv. pripremi žrtve za zloupotrebu, i silovanju maloljetnica, moram reći da to smatram zločinom nad svim zločinima, ukoliko izuzmemo genocid. Nadam da će i kazna biti takva. Naime, izuzetno je važno da se Milenina i Ivina hrabrost uslovno rečeno ‘nagradi’ strogom reakcijom institucija, da bi se i drugim žrtvama poslala poruka osnaživanja i potpore. Žrtve u regionu sumnjaju u sistem, sa pravom. Sada je trenutak da sistem prikladno odgovori na ovaj talas svjedočanstva koji vidimo i koji je Milena tako beskrajno hrabro započela”, navodi Jelena prije nego što je odala priznanje mlađoj koleginici. “Zahvalna sam joj. Mislim da je napravila revolucionarnu stvar, što se vidi i po reakcijama regiona i otvaranju Pandorine kutije. Iako osjećam duboku empatiju prema njima, osjećam i nadu da se ovo više neće moći ignorisati”, ističe Jelena Veljača sa kojom smo razgovarali i o dječjoj slikovnici “Princeza Čučkolina” čija je autorka, životu sa kćerkom Lenom i partnerom Vitom Turšićem.

Vaš glas često se čuje u medijima. Očito cijene ono što imate da poručite povodom slučaja Aleksić, a među osnovnim zaključcima izdvajate onaj u vezi sa hrabrošću žrtava da govore javno. Iz iskustva koje imate, da li je taj potez među težim, ali i važnijim, onaj koji pokreće lavinu?
– Svaka revolucija ima svoj trenutak. Mnogo je razloga za to: nijanse su geopolitičke, globalne, ekonomske. Ova pandemija dodatno je pojačala snagu društvenih mreža, koje, istovremeno, već godinama otvaraju novi prostor djelovanja feminističkom pokretu i udruživanju žena koje često nisu bile na izvoru informacija. No, svaka revolucija mora imati i svoje ime i prezime, predvodnice, nekoga ko će izložiti i sebe i svoj identitet za veću stvar. To je Milena Radulović. Ako sam to u Hrvatskoj sa #spasime bila ja, dovoljno mi je za cijeli život da budem ponosna. Ali, nikada neću odustati od toga da svoj medijski kapital nudim ženama žrtvama nasilja i patrijarhalne društvene postavke. Smatram to privilegijom, obavezom.
Analizirajući medije, primjetna je izuzetna podrška žrtvama. Ipak, čim se dublje uđe u polje društvenih mreža i komentara javlja se izvjestan broj onih koji pitaju – šta ste čekale do sada? Iznenađuju li Vas te suprotnosti, ali i količina kritika na račun žrtava? Da li one nekome duguju odgovor?
– Komentari su poseban fenomen kojim se ne smijemo olako baviti. Kao prvo, što se pedofilije tiče, uopšte ne razumijem čemu komentari, zašto su dopušteni. Postoje, naime, neke stvari u našim životima oko kojih glas javnosti mora biti regulisan. Smatram da je seksualno zlostavljanje maloljetnica jedna od tih stvari. Nemamo šta mi debatovati o tome, imati mišljenja, glasati za i protiv, ili postavljati pitanja o žrtvi. I posve sam sigurna da će budućnost i izgledati tako, samo su institucije koje regulišu internet zatečene negovom pojavom i regulisaće ga tek kada postanu svjesne da nas internet navodi na to za koga da glasamo. Dalje, često mi se postavlja pitanje o negativnim komentarima od strane žena te pitaju da to komentarišem. Meni je dosta antisestrinskog narativa.
Reći ću vam šta vidim u takvim komentarima. Pročitala sam psihološku studiju o psihologiji žrtve, koja dokazuje da je stavljanje sebe u poziciju ravnopravnu sa svojim zlostavljačem nekada jedini alat koje žrtve imaju da bi se osjetile moćno, jer je zlostavljanje jedina moć koju poznaju. Treba smoći snage i pokušati razumjeti da je iza mnogih takvih komentara poziv za pomoć. Kao, uostalom, i iza homofobnih komentara.
I Vi ste svojevremeno pokrenuli lavinu baš putem Fejsbuka. No, to pravo na govor pojedinci iskoriste kao pravo na širenje mržnje i stigmatizacije. Koliko žrtava zbog toga i dalje kriju svoju priču?
– Mislim da komentari na društvenim mrežama i ispod članaka ne utiču u velikoj mjeri na žrtve. To je impotentna nuspojava današnjih medija, kojoj ne bismo smjeli pridavati previše pažnje. Čini mi se da je neadekvatna reakcija sistema veći problem.

“Nikada neću odustati od toga da svoj medijski kapital nudim ženama žrtvama nasilja i patrijarhalne društvene postavke. Smatram to privilegijom, obavezom”

Ovaj slučaj još je jedan u nizu koji demonstrira da krug povjerenja lako postaje krug pakla, a povezuje ih kontinuitet. Zbog čega nam je teško da prihvatimo da se ti slučajevi odigravaju u neposrednoj blizini i da, nažalost, nisu rijetka pojava?
– Logično je, moramo otkriti ljude kojima vjerujemo, koje volimo. To je užasno teško napraviti, jer se onda postavljaju mnoga pitanja. Ko sam ja, zašto me ne vole, zašto me izdala osoba koja je trebalo da mi bude potpora, kojoj sam se divila, kojoj sam data u ruke od strane roditelja? Jesam li ja kriva za to? Zato i jeste pitanje seksualnog nasilja toliko komplikovano, jer u sebi sadrži problematiku psihologije žrtve koja je posramljena i kojoj je nejasno kako se to moglo dogoditi, koja se često osjeća krivom i odgovornom. I zato žrtve seksualnog nasilja teško i “kasno” progovaraju, iako je za mene to rano.
Utisak je da će i Milena i Iva izvjesno vrijeme biti targetirane prvo kao žrtve nasilja, pa tek onda kao mlade glumice. Čine li oni koji tako postupaju grijeh prema njima? Na koji način ih društvo mora zaštititi?
– Nemam taj utisak. Za mene su one heroine, pa talentovane i uspješne mlade glumice, pa onda žene koje su preživjele i pobijedile nasilje. Postoji divna riječ u engleskom jeziku – survivors. Koristi se za označavanje žrtava koje su pobijedile nasilje i sada su govornice koje inpirišu, autorke, pokretači. Vrijeme je da pronađemo sinonim u našim jezicima.
Ako ima nešto trulo u državi Danskoj, sigurno je da se to može pretočiti na neke institucije na prostoru bivše Jugoslavije, koje postupcima često ne ulivaju povjerenje i ne ohrabruju žrtve. Osjećate li, ipak, blagu promjenu u pozitivnom smjeru, naročito zbog pritiska javnosti?
– U Hrvatskoj – da. Teško mi je govoriti za ostatak regiona. Spasi me ima odličnu saradnju sa ministarstvom socijalnog rada, a i ministarstvo pravosuđa uključilo se baš oko ovog pitanja roka nominacije seksualnog uznemiravanja za prijavu.
Na stotine hiljada poruka podrške poslato je ovim mladim damama ovih dana. Šta bi morala da sadrži svaka od njih? Šta im moramo poručiti, a šta nikako ne smijemo pomenuti?
– Hvala vam. Uz vas smo. Niste same. Svako pitanje zašto si (bilo šta) – zadržite za sebe. I zapitajte se radije zašto to pitate.
Zbog svega što se desilo u 2020. profesionalne teme ostale su u drugom planu. Hrvatska je uz to dodatno pogođena zemljotresima. Kako ste se izvukli iz tog stresnog perioda?
– Izvlačimo se. Kada ste majka malog djeteta, nema vremena za “neizvlačenje”. Svaki dan bih ustala, pobijedila tjeskobu, krenula dalje. Napisala sam slikovnicu, dobila novac za svoj prvi film. Nije mi na profesionalnom planu 2020. bila loša. Zemljotresa se plašim, jer su ova dva koja smo proživjeli razorila centar Zagreba, gdje živim sa Lenom. Racionalizujem, barem se trudim, ali spavam i dalje sa njom zbog panike da će opet krenuti da trese.
Princeza Čučkolina ukrasila je 2020. Kako ste se proveli u dječijem svijetu, ima li prostora za nova slična izdanja?
– Princeza Čučkolina se i dalje prodaje, živi svoj život, a ja zajedno s koautorkom Mirsadom Begović pišem svoj film, koji nije dječji, već baš govori o žrtvama patrijarhata.
Čak i u takvoj 2020. dio medija je detalje u vezi sa Vašim privatnim životom objavljivao kao na oglasnoj tabli, uz pomoć objava na Instagramu. Da li je ljubav i dalje Vaša najveća inspiracija i motiv za sreću? Jeste li je pronašli u sadašnjem partneru na duže staze?
– Ljubav mi je oduvijek inspiracija i snaga. Zauvijek je teška riječ, a vuče korijen iz bajki, koje su pisane iz posve drugog razloga, i prečesto se koristi za guranje žena u neki patrijarhalni narativ. Ako vam veza ne traje zauvijek, niste uspješna žena. To je budalaština. Osjećam se vrlo uspješnom, a imam dvije rastave iza sebe, predivno dijete, zdravo, pametno, veselo, vedro, bistro, hrabro. Imam divnu karijeru, prijatelje koji me vole i porodicu. Moj partner je fantastičan čovjek. Dok budemo činili jedno drugog srećnim, ostaćemo jedno uz drugo, sigurna sam.

Gracija 187, februar 2021.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...