Jelica Živković: Niko nije pošteđen mentalnih poremećaja

Procjene pokazuju da je porast anksioznih i depresivnih stanja tokom prve godine pandemije kovida 19 veći za 25%, a kako kaže psihijatar dr Jelica Živković, širom svijeta je ljudima sve više potrebna podrška u borbi za očuvanje mentalnog zdravlja

Razgovarala Svetlana Peruničić
Foto Vesela Mišković

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, broj ljudi koji žive sa mentalnim poremećajima dostigao je skoro milijardu, a drastično je uvećan nakon pandemije kovida 19. Na takvu situaciju nije imuna ni Crna Gora, a poseban problem predstavljaju stigma i diskriminacija koje su i dalje velika prepreka socijalnom uključivanju i pristupu zdravstvenoj zaštiti osoba sa mentalnim problemima. O tome kako prepoznati i preventivno djelovati u sprečavanju i rješavanju te pošasti modernog doba, za Graciju objašnjava dr med Jelica Živković, specijalista psihijatrije i sudske psihijatrije, psihoterapeut pod supervizijom.

Međunarodni dan mentalnog zdravlja obilježen je širom svijeta 10. oktobra. Već i prije pandemije Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) je objavila procjene da je jedna od osam osoba u svijetu živjela sa mentalnim poremećajem. Kakva je situacija nakon pandemije?
– Pandemija kovida 19 je stvorila globalnu krizu, podstičući kratkoročne i dugoročne stresove i potkopavajući mentalno zdravlje miliona ljudi širom svijeta. Procjene pokazuju da je porast anksioznih i depresivnih stanja veći za 25% tokom prve godine pandemije, ali su u isto vrijeme poremećene i usluge pružanja pomoći i same dostupnosti stručnjaka. Naravno, tome su najviše doprinijeli izolacija i socijalna distanca, redukovano kretanje ljudi i strah od korone, i promjene u svakodnevnom funkcionisanju i življenju.

“Živimo stilom koji izgleda kao hod na pokretnoj traci i to dugoročno ostavlja negativne posljedice”

Kažete da je porast anksioznih i depresivnih ljudi veći za 25 odsto tokom prve godine pandemije. Kakvo je stanje sada?
– Definitivno su veći i intenzitet i učestalost mentalnih poremećaja uopšte, jer čitav se stil života promijenio kako na globalnom nivou, tako i svakog od nas pojedinačno, a istovremeno i duhovne, moralne, materijalne vrijednosti u društvu, sa promjenom trendova i zahtjeva uz, čini mi se, nedovoljnu i neadekvatnu adaptaciju čovjeka na sve to, jer se opisane promjene ne dešavaju paralelno, već je prisutna velika diskrepranca. Prvo, kada govorimo o kovidu, bili smo suočeni sa nepoznatom bolešću. Normalno je da čovjek ima strah od nepoznatih situacija, a kovid je bio nešto novo za svakog od nas. Zatim, ima dosta onih koji su izgubili nekog bližnjeg, a i sami smo bolovali, pa su tu postojale dileme i strahovi treba li primiti vakcinu ili ne, da li ću ozdraviti, kako ću živjeti nakon toga… Tu su i izolacija, odsustvo kontakata… Mi smo socijalna bića i ogledamo se jedni u drugima. Tu je negativno uticala i sama deprivacija međusobnog druženja i ustaljenog dosadašnjeg funkcionisanja, loše strukturiranje i organizovanje vremena, neki su bili i životno ugroženi, a neki imaju i dugotrajne posljedice kovida, dok se pojedini nikada nijesu vratili u prvobitno stanje funkcionisanja (u odnosu na period prije početka pandemije). Imam puno pacijenata koji od tegoba nakon kovida imaju probleme sa nesanicom i pamćenjem. To su traumatični događaji koji čovjeka promijene definitivno, bez obzira što se navodno oporavio. Svi smo naučili da živimo s tim, ali ko zna šta nas dalje čeka i koliko smo u skladu sa prirodom i društvom u kome živimo. Umnogome smo se otuđili od prirode i sve manje imamo kontakta s njom. Epidemija je stvorila i neku vrstu egoizma, sebičluka, a sve iz straha što moramo da zaštitimo sebe i svoju porodicu. Postali smo grupa superiornih i samoživih pojedinaca, sa vrlo malo empatije, sa vrlo malo ljubavi, a bojim se da ništa više neće biti kao prije. Ima ljudi koji nijesu uspjeli da se izbore sa strahom od kovida i smrti i još žive na neki način izolovano. Takođe, postoje ljudi koji godinama rade online, a zna se koliko su takvim poslom i stilom življenja udaljeni od socijalnih kontakata.
Koliko je prisutna diskriminacija osoba sa mentalnim poremećajima?
– Postoje stigma i diskriminacija koje i dalje predstavljaju veliku prepreku socijalnom uključivanju i pristupu zdravstvenoj zaštiti, naročito kada su u pitanju mentalni poremećaji. Tu, nažalost, i dalje ne postoji trend da svako od nas poveća svoju ulogu, da povećamo svijest o sprovođenju preventivnih intervencija, kako ne bi došlo do mentalnih poremećaja, odnosno da se preduprijedi negativan uticaj na mentalno zdravlje.

Kompletan tekst možete pročitati u Graciji 207, novembar 2022.
Prethodni članak
Naredni članak

Možda vas zanima

Nedavno objavljeno