Razgovarala Svetlana Peruničić
Foto Vesela Mišković
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, broj ljudi koji žive sa mentalnim poremećajima dostigao je skoro milijardu, a drastično je uvećan nakon pandemije kovida 19. Na takvu situaciju nije imuna ni Crna Gora, a poseban problem predstavljaju stigma i diskriminacija koje su i dalje velika prepreka socijalnom uključivanju i pristupu zdravstvenoj zaštiti osoba sa mentalnim problemima. O tome kako prepoznati i preventivno djelovati u sprečavanju i rješavanju te pošasti modernog doba, za Graciju objašnjava dr med Jelica Živković, specijalista psihijatrije i sudske psihijatrije, psihoterapeut pod supervizijom.
Međunarodni dan mentalnog zdravlja obilježen je širom svijeta 10. oktobra. Već i prije pandemije Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) je objavila procjene da je jedna od osam osoba u svijetu živjela sa mentalnim poremećajem. Kakva je situacija nakon pandemije?
– Pandemija kovida 19 je stvorila globalnu krizu, podstičući kratkoročne i dugoročne stresove i potkopavajući mentalno zdravlje miliona ljudi širom svijeta. Procjene pokazuju da je porast anksioznih i depresivnih stanja veći za 25% tokom prve godine pandemije, ali su u isto vrijeme poremećene i usluge pružanja pomoći i same dostupnosti stručnjaka. Naravno, tome su najviše doprinijeli izolacija i socijalna distanca, redukovano kretanje ljudi i strah od korone, i promjene u svakodnevnom funkcionisanju i življenju.
Kažete da je porast anksioznih i depresivnih ljudi veći za 25 odsto tokom prve godine pandemije. Kakvo je stanje sada?
– Definitivno su veći i intenzitet i učestalost mentalnih poremećaja uopšte, jer čitav se stil života promijenio kako na globalnom nivou, tako i svakog od nas pojedinačno, a istovremeno i duhovne, moralne, materijalne vrijednosti u društvu, sa promjenom trendova i zahtjeva uz, čini mi se, nedovoljnu i neadekvatnu adaptaciju čovjeka na sve to, jer se opisane promjene ne dešavaju paralelno, već je prisutna velika diskrepranca. Prvo, kada govorimo o kovidu, bili smo suočeni sa nepoznatom bolešću. Normalno je da čovjek ima strah od nepoznatih situacija, a kovid je bio nešto novo za svakog od nas. Zatim, ima dosta onih koji su izgubili nekog bližnjeg, a i sami smo bolovali, pa su tu postojale dileme i strahovi treba li primiti vakcinu ili ne, da li ću ozdraviti, kako ću živjeti nakon toga… Tu su i izolacija, odsustvo kontakata… Mi smo socijalna bića i ogledamo se jedni u drugima. Tu je negativno uticala i sama deprivacija međusobnog druženja i ustaljenog dosadašnjeg funkcionisanja, loše strukturiranje i organizovanje vremena, neki su bili i životno ugroženi, a neki imaju i dugotrajne posljedice kovida, dok se pojedini nikada nijesu vratili u prvobitno stanje funkcionisanja (u odnosu na period prije početka pandemije). Imam puno pacijenata koji od tegoba nakon kovida imaju probleme sa nesanicom i pamćenjem. To su traumatični događaji koji čovjeka promijene definitivno, bez obzira što se navodno oporavio. Svi smo naučili da živimo s tim, ali ko zna šta nas dalje čeka i koliko smo u skladu sa prirodom i društvom u kome živimo. Umnogome smo se otuđili od prirode i sve manje imamo kontakta s njom. Epidemija je stvorila i neku vrstu egoizma, sebičluka, a sve iz straha što moramo da zaštitimo sebe i svoju porodicu. Postali smo grupa superiornih i samoživih pojedinaca, sa vrlo malo empatije, sa vrlo malo ljubavi, a bojim se da ništa više neće biti kao prije. Ima ljudi koji nijesu uspjeli da se izbore sa strahom od kovida i smrti i još žive na neki način izolovano. Takođe, postoje ljudi koji godinama rade online, a zna se koliko su takvim poslom i stilom življenja udaljeni od socijalnih kontakata.
Koliko je prisutna diskriminacija osoba sa mentalnim poremećajima?
– Postoje stigma i diskriminacija koje i dalje predstavljaju veliku prepreku socijalnom uključivanju i pristupu zdravstvenoj zaštiti, naročito kada su u pitanju mentalni poremećaji. Tu, nažalost, i dalje ne postoji trend da svako od nas poveća svoju ulogu, da povećamo svijest o sprovođenju preventivnih intervencija, kako ne bi došlo do mentalnih poremećaja, odnosno da se preduprijedi negativan uticaj na mentalno zdravlje.
Koje su to preventivne intervencije?
– Smanjiti rizično ponašanje i situacije izloženosti – da svako od nas smanji rizike u ličnom i kolektivnom okruženju, da imamo više kontakata sa ljudima, da prepoznamo znake i simptome koje imamo u svom ponašanju, a koji mogu da ukazuju na mentalni poremećaj, i da na vrijeme potražimo stručnu pomoć.
Koji su znaci koje, naročito u postkovid fazi, treba prepoznati?
– To su najčešće anksioznost, nesanica, strahovi, loše raspoloženje, bezvoljnost, povlačenje… Možda ni tada nije potrebna stručna pomoć, ali to su znaci da čovjek treba bolje da organizuje svoje vrijeme, da odvoji više vremena za sebe, da slobodno vrijeme provodi u prirodi, da se druži sa prijateljima, ljudima koje voli, da ima hobi, da razvija i neke druge vještine osim profesionalnih… Nažalost, svakodnevni stil života današnjeg doba je takav da zahtijeva od čovjeka da radi najmanje dva posla, da mnogo napora mora da uloži da stekne materijalna sredstva za sebe i svoju porodicu i to nam uskraćuje slobodno vrijeme i mogućnost da se više posvećujemo porodici i sebi, da imamo vrijeme i prilike kako bi sebe oslobodili napetosti, vrijeme za druženje i uživanje. Živimo stilom koji izgleda kao hod na pokretnoj traci i to dugoročno ostavlja negativne posljedice.
Kako se organizam bori protiv stresa?
– Mi jesmo bića koja s vremenom stiču otpornost na stres, ali su istraživanja pokazala da, na primjer, akutni stres zbog neke trenutne traume, ratova, nepogoda, naravno utiče negativno čovjeka, ali on je stvoren prirodno da se bori protiv toga i to izdrži. Na snimcima mozga kod osoba koja su trpjele hroničan i prolongiran stres primijećene su promjene u subkortikalnim djelovima mozga koje su posljedice produženog stresa. Te negativne posljedice su razlog budućih mentalnih poremećaja. Neko je više, neko manje izložen ali, nažalost, niko od nas nije pošteđen toga.
Osim odlaska kod psihijatra, koji su načini da se pomogne osobama sa mentalnim poremećajem?
– Nama je najlakše da te ljude odbacimo. Mnogo takvoj osobi može da pomogne rođak, prijatelj, u smislu svakodnevne podrške i pomoći, naravno, u stručnom dijelu i psiholog, psihoterapeut i psihijatar, ali nije sve u ljekovima. Da ljekovi liječe svi bismo bili zdravi – odemo u apoteku, kupimo lijek, popijemo ga i ozdravimo. Treba učiniti sve da kao društvo ne dozvolimo da dođe do toga da se razvije mentalni poremećaj. Prve signale, tjeskobe i nelagode treba da podijele sa nekim ko je školovan za to i da im pomognu da te prve krize prebrode da bi bili snažniji i sačuvali svoje mentalno, odnosno opšte psihofizičko zdravlje. To je začarani krug zbog kojeg dolazi do konflikta i sa najbližima, pa i do nemilih događaja poput pokušaja ubistva, nasilničkog ponašanja, pa i ubistva. Svjedoci smo, nažalost, šta se desilo u avgustu na Cetinju. Mislim da je to neuspjeh čitavog našeg društva, da nisu krivi ni policija ni psihijatri već svi mi, jer taj čovjek je bio dio naše zajednice, ali mi više ne obraćamo pažnju jedni na druge. Apsolutno je neprihvatljivo da se ne miješamo ako vidimo da neko ima problem. Svakom od nas dođe vrijeme kada mu treba nečija pomoć, a kako ja mogu nekome da pomognem ako nijesmo u međusobnom kontaktu.
Mnogi od njih iz istih razloga pribjegavaju drogama?
– To je veliki problem. Trend korišćenja droga je u porastu. Iako se u medijima nadležni hvale ciframa o smanjenju nezaposlenosti, da mladi mogu brzo da dobiju zaposlenje, u stvarnosti nije baš tako. Problem je što ni u našem obrazovnom sistemu ne može da se dobije dobro obrazovanje, a ne šta dalje. Stvorena je klima da nizašta više nijesmo zainteresovani kako treba. Sve kreće iz porodice, a savremeni svijet ide ka tome da razbije tu osnovnu ćeliju društva i taj trend je do sada u velikoj mjeri uspješan.
Postoje li incijative da se konkretnije reaguje kada je u pitanju problem porasta mentalnih poremećaja?
– Širom svijeta je ljudima sve više potrebna podrška u borbi za očuvanje mentalnog zdravlja. To pokazuju i globalne i lokalne inicijative. SZO kaže da je cilj da se podigne svijest o pitanjima mentalnog zdravlja širom svijeta i da se mobilišu napori za podršku mentalnom zdravlju. Decenijama se SZO i profesionalci koji se bave liječem i očuvanjem mentalnog zdravlja zalažu da se izvrši reforma zaštite mentalnog zdravlja. SZO je 2020. osnovala posebnu inicijativu za mentalno zdravlje. To je do sada najambiciozniji program SZO čiji je cilj da poveća pristup mentalnog zdravlja za 100 miliona ljudi u 12 zemalja, uključujući po njima najugroženije zemlje, a to su Ukrajina, Jordan i Zimbabve. Mnoge zemlje imaju zastarjele metode rada u službama za mentalno zdravlje i radi se na tome da se promijeni njihov pristup, ne samo kod njih, već i svih ostalih članica SZO, kako bi se povećala dostupnost podrške. To je problem, jer ni mi u Crnoj Gori nemamo dovoljno stručnjaka, psihijatara, psihologa, a sve je više onih koji traže njihove usluge. Suština je da mnogo više ljudi ima više pristup psihosocijalnoj podršci, a to je stvaranje lokalnih mreža ljudi oko osoba koje imaju te vrste problema tokom kriznih perioda.
Koliko je sistem spreman da odgovori na te planove?
– Prema izvještaju SZO iz juna ove godine, nakon prve godine pandemije broj ljudi koji žive sa anksioznošću i depresijom, odnosno sa mentalnim poremećajima je dostigao skoro milijardu, što je stvarno zabrinjavajuća cifra. Sa druge strane, usluge psihijatrijskih službi su se ozbiljno poremetile prošle godine, a potrebe stvarnog tretmana u psihijatrijskom tretmanu su se povećale. Naime, mnogi doktori su morali da rade u kovid bolnicama, nijesu bili dostupni ambulantni pregledi, tu su bile i restriktivne mjere prema građanima itd. Psihijatrijska odjeljenje su pretvarana u kovid centre, a ljudi su imali više mentalnih smetnji i mnogo je manje bilo mogućnosti da im se pruži ta vrsta pomoći.
Da li je osjećaj strepnje i nesigurnosti u stvari bio okidač?
– Jeste, taj osjećaj nesigurnosti od nepoznatog i novog, ekonomska nesigurnost, inflacija, smanjenje primanja, gubitak posla… Stalno bombardovanje informacijama da neće biti hrane, grijanja i sl. dovodi do pitanja koliko možemo da filtriramo toliko negativnih informacija. Na svu sreću, naš mozak ima sposobnost da oko 80% informacija i stimulusa odbaci, ali ako smo stalno izloženi raznoraznim sadržajima i imamo pristup svim dostupnim informacijama, koje nam nijesu uvijek na korist i dobrobit, dolazi do intenzivnog straha, brige, strepnje, uz osjećaj neizvjesnosti i zabrinutosti za budućnost.
Koliko je bitna dobra organizacija zdravstvenog sistema, ali i okoline?
– Nažalost, ako neko primijeti da ima psihičke tegobe ili simptome mentalnog poremećaja i dalje postoje stigma i diskriminacija. To je velika prepreka da se osoba uključi i dobije pravu zdravstvenu zaštitu, da ode kod psihijatra, u centar za mentalno zdravlje, u dom zdravlja ili u privatnu ordinaciju, da traži stručnu pomoć. Još su tu predrasude tipa “šta ako me neko vidi”, takozvani strah od ludila, onaj iskonski strah koji čovjeka inhibira i zbog čega odlaže odlazak psihologu ili psihijatru. Tu je i velika osuda okoline, niko ništa ne govori onima koji, na primjer, piju čitav život lijekove protiv pristiska ili šećerne bolesti, ali neko ko je depresivan i pije antidepresiv ne smije to da podijeli sa drugima jer se plaši osude, da neko za njega ne kaže da je “šašav, lud i ide kod psihijatra. Mi nemamo tu svijest da je suočavanje sa konfliktima koje imamo, borba sa predrasudama put ka samoiscjeljenju i da može da bude bolje nama i ljudima koji su sa nama. Ima mnogo lijekova koji nemaju neželjenih dejstava, ti ljudi mogu biti uvedeni u normalno funcionisanje, ali oni najprije nemaju podršku porodice, a onda ni okoline. Ne dobijaju šansu u društvu za mogućnost obavljanja ni najlakših poslova, uz konstataciju “šta ako poludi, šta ako nas ugrozi, napadne”. Zbog toga ih zatvaramo u psihijatrijske bolnice, gdje su zaboravljeni od društva. Ima toliko ljudi koji mogu da žive u svojim kućama, ali porodica neće ili ne može da ih prihvati, neće da im dođe u posjetu. Porodica nije spremna da se promijeni zajedno sa njima na bolje i onda je njima bolje na odjeljenima. Pritom im je u velikom procentu oduzeta poslovna sposobnost, čak im oduzimaju imovinu ili lična primanja. I to je ružna strana našeg društva, jer niko ne misli o tim ljudima i ne daje im šansu, odnosno ne daju im pravo da ostanu ravnopravni članovi zajednice. Na sreću, posljednjih godina je prisutan trend porasta broja NVO i drugih udruženja građana, organizacija koje se bave zaštitom prava mentalno oboljelih osoba.
