Tekst i foto Edin Krnić
Na 3800 metara nadmorske visine, tik uz obalu prelijepog jezera Titikaka (Lago Titicaca), nalazi se grad Puno. Uprkos predivnom okruženju, Puno predstavlja raskošnu kolekciju nedovršenih kuća, tako da je lakše pronaći iglu u plastu sijena nego u Punu dovršenu kuću. Izuzetak su samo dvije lokacije u centru grada, Plaza de Armas i Kale Lima (Calle Lima), gdje je u par stotina metara smještena sva ljepota Puna. Na lokaciji Kale Lima nalaze se brojni restorani sa veoma ukusnom i jeftinom hranom, mjenjačnice gdje možete po povoljnom i fer kursu razmijeniti eure, dolare ili bilo koju konvertibilnu valutu, prodavnice koje nude izuzetno kvalitetna pletiva od alpake te veliki broj turističkih agencija koje će vam ponuditi aktivnosti za obilazak atrakcija na jezeru Titikaka. Puno i nije baš dragulj Perua, ali ima svoje čari. U samom gradu se susrijeću dvije kulture, i to Kečua i Ajmara, tako da je Puno, uz Kusko (Cusco), jedini grad u Peruu gdje se možete susresti s ovim narodima i njihovom kulturom. Pravo je uživanje gledati njihove žene sa cilindrima na glavi koji su obavezno manji za dva broja. Ovi šeširi služe samo kao dekoracija, nemaju nikakvu drugu svrhu, kao što kod nekih plemena u okolini Kuska štite lice i glavu od jakog sunca. Na ovim visinama sunce često sagori lice i do te mjere da nakon dužeg izlaganja postaje ugljenisano na obrazima i čelu.
Vrelo sunce i jezero Titikaka
Iako su dani prilično vreli, jer sunce od jutra do zalaska sunca “krvavo” grije, tokom noći je prilično hladno, tako da ćete u hotelu obavezno dobiti dva ručno rađena jorgana, toliko teška da vam se prilikom ustajanja čini kao da vas je u snu neko prebio i treba vam najmanje pola sata da se oporavite od tereta ovih jorgana. Ovo varljivo sunce je najopasnije za strance koji dođu u Puno i odu do nekog od obližnjih ostrva. Mnogi se raskomote kako bi se sunčali, ne razmišljajući o posljedicama koje znaju biti katastrofalne. U Punu se na ovaj način u prosjeku razboli do pet turista, što i nije mala brojka. Uz opekotine po licu i otvorenim djelovima tijela, moguće je dobiti i groznicu te će vam trebati najmanje pet dana za oporavak. I pored ovih opasnosti, u Puno dolazi veliki broj turista. Glavni razlog je jezero Titikaka, a Puno je i usputna stanica za one koji žele da nastave put u Boliviju. Ovdje je veoma lako pribaviti bolivijsku vizu, a kompletna procedura traje samo dva sata, uz napomenu da je viza besplatna. Na jezeru Titikaka nezaobilazna su dva lokaliteta, plutajuća ostrva Uros na kojima tradicionalno već 500 godina žive pripadnici plemena Kečua (Quechua), i ostrvo Takuila (Isla Taquilla) na kome živi oko 3500 pripadnika plemena Kečua i Ajmara (Aymara). Za odlazak na ove lokalitete je dovoljan jedan dan ukoliko ste ranoranilac i ustanete oko šest.
Kao što sam spomenuo, u Kale Lima je mnogo agencija koje nude ove ture, isto tako i svi hoteli imaju ovaj program u saradnji sa kompanijama koje vrše prevoz putnika do ostrva Uros i Takuila. Najjednostavnije je uplatiti aranžman u hotelu u kome ste odsjeli, od njih ćete dobiti i sve potrebne instrukcije, a najmanje dva puta će vam skrenuti pažnju da se ne izlažete suncu i da bi dobro bilo da uzmete kremu sa zaštitnim faktorom, naočare za sunce i šešir. Ja sam u svom hotelu uplatio turu za ova dva ostrva i u šest već bio na nogama. Iako je bilo rano, hotelsko osoblje je već bilo na poslu kako bi poslužili doručak za sve one koji su se prijavili za odlazak na Titikaku. Tačno u sedam je došao auto kojim sam otišao do luke, a vozač me je otpratio i do brodića kojim ću otići na ove dvije lokacije i vratiti se u Puno prije zalaska sunca.
Nastanak plutajućih ostrva
Krenuli smo u pola osam, a nakon pola sata smo stigli u Uros, na jednom od 87 plutajućih ostrva. Sva ostrva su rađena po istom šablonu i veoma mala. Raspitao sam se i saznao da nema ostrva većeg od 500 m2, a mnoga od njih su između 300 i 400 m2. Početak života na ovim ostvima datira još od prije 500 godina ili tačnije od dolaska Španaca na ove prostore. Regija Puno je veoma bogata srebrom i dragim kamenjem, tako da su pripadnici plemena Kečua imali mnogo raznovrsnih predmeta od srebra. Zbog toga su ih Španci često napadali, kako bi im oteli srebro i nakit. Kako bi se spasili od invazije Španaca, počeli su da prave plutajuća ostrva od busenja koje formira trska u jezeru Titikaka. Pronašli su veoma jednostavan način da sagrade svoja ostrva. Kopljima su odvajali busenje veličine jednog do dva metra kvadratna, a nakon što odvoje busen, kao parče torte, on ispliva na površinu vode jer korijen nije vezan za dno jezera. Jezero Titikaka je toliko duboko da je nemoguće da korijen dostigne dužinu od preko 200 metara, kolika je dubina u ovom dijelu gdje se nalaze ostrva Uros. Kada bi sakupili dovoljnu količinu, u svaki busen se zabadaju kolci koji izviruju oko 25 cm, vežu se kanapom kako bi se prilijepili jedan uz drugi. Kada se ova faza posla odradi, ostrvo se napušta na mjesec dana kako bi priroda odradila svoje. Naime, svaki busen je pun korijenja koje će za to vrijeme ući u susjedni, i prilijepiti ga uz sebe tako čvrsto da će nakon mjesec dana izgledati kao da je jedan nedjeljiv komad ogromnog busena. Kada je završena i ova faza, svaki konop se skida sa kolčeva, a zatim se i kolčevi vade iz busenja. Sljedeća faza je da se preko busenja posluže unakrsno tri sloja papirusa koji samo ovdje raste, čije srce je jestivo i veoma ukusno, a ujedno i ljekovito. Ukoliko imate nesnosnu glavobolju, držanje ove biljke na čelu samo deset minuta će svaku glavobolju otjerati u zaborav. Nevjerovatno, ali istinito. Nakon što je trska posložena, na red dolazi postavljanje kuća koje su već bile na ostrvu prije nego je sagrađeno novo. Kuće su takođe napravljene od trske, a tako su male i lake da svaku mogu nositi dvije odrasle osobe. Jedna kuća je ujedno i jedna prostorija, a veličina ovih kuća varira između četiri i šest kvadratnih metara.
Stanovnici ostrva jedu samo ribu i povrće, a za spremanje hrane koriste glinene posude, dok vatru lože na posebno napravljenim komadima gline veličine 50x100cm. Ljudi su se toliko prilagodili ovakvom načinu života da, kako sami kažu, ne bi umjeli da funkcionišu na zemlji, niti razmišljaju o tome. Interesantno je još i da ne žele da svoje kćerke udaju van ovih sela, niti da žene svoje sinove djevojkama koje nisu rođene i odrasle na nekom od 87 ostrva Uros. Ribolov i prodaja ručno rađenih suvenira turistima su jedini prihod za skromne ljude sa ovih ostrva. Nakon tri sata boravka na ostrvima Uros, krećem na ostrvo Takuila. Ovdje sam stigao u 12,30, a to je pravo vrijeme kako bih u nekom od lokalnih restorana pojeo frešku ribu. Pojeo sam pastrmku sa prilogom od dvije vrste krompira koje se ovdje uzgajaju, a to su kuvani slatki krompir i prženi koji je istog ukusa kao i kod nas, te čuvenu Inka supu punu raznog povrća.
Bez vojske, policije i javnih ustanova
Nakon ručka sam na trgu zasjeo sa starješinama kako bismo malo popričali, a ponudili su mi lišće koke kako bih lakše podnio ovu visinu. Interesantno je gledati muškarce koji prilikom rukovanja obavezno razmijene po punu šaku lišća koke. Ovo je tradicija koja je naslijeđena od Inka civilizacije, a ista je na svim djelovima Anda od Kolumbije, Ekvadora, Perua, Bolivije i jednog dijela Argentine. Takuila se nalazi na 3950 metara nadmorske visine, a struktura ostrva me je podsjetila na Crnu Goru i neke njene djelove. Krš i malo zemlje odlična su baza za krompir i kukuruz. Stanovnici su veoma vrijedni i nevjerovatno je da “dišu jednim plućima”. Svi su veoma složni, a za sve se pita najstariji član zajednice. Prihodi od turista idu u jednu kasu, a taj novac koriste za razvoj sela i samog ostrva. Na ostrvu nema vojske, policije te niti jedne javne ustanove. Kažu da ovdje nikada nije bilo nikakvih problema, niti bilo kakve vrste kriminala te, shodno tome, i ne žele da im organi vlasti remete mir u kome žive, što je i vlada Perua ispoštovala. Prilikom žetve i sađenja krompira rade svi, bez obzira ispred čijeg doma se radi. Posao je podijeljen na muški i ženski, tako da muškarci kopaju rupe, a djevojke i žene zatrpavaju sjeme u zemlju. Na Takuila ostrvu vlada vjerovanje da ploda neće biti ako je zasađen muškom rukom.
Kao i na ostrvima Uros, ni ovdje se muškarci i djevojke ne uzimaju sa narodima iz neke druge regije, već se brakovi sklapaju samo među stanovništom ostrva Takuila. Djevojke se udaju već između 13 do 15 godina, dok su muškarci spremni za brak prije navršene dvadesete godine. Nakon vjenčanja, mladenci moraju živjeti kod roditelja najmanje četiri godine. Tek se nakon tog perioda mogu odvojiti i početi samostalan život, sa najmanje dvoje ili čak četvoro djece koje su dobili dok su živjeli kod mladoženjinih roditelja. Za egzistenciju im je dovoljno to što se bave poljoprivredom, stočarstvom i ribolovom. Novac im i nije toliko bitan u životu jer ga i nemaju gdje trošiti. Hrane imaju dovoljno, a garderobu sami proizvode i to od najfinije vune alpake i lame. Na svojoj odjeći imaju samo tri boje, bijelu, crvenu i crnu u raznim kombinacijama. Na vrhu ostrva je mali trg na kome su smješteni jedna malena crkva i dva restorana, u kojima bi putnik namjernik mogao nešto pojesti i okrijepiti se. Imao sam sreću da prisustvujem njihovom odlasku u crkvu i bio šokiran kada sam vidio kako u koloni jedan po jedan ulaze u crkvu, a da se nikom nije čuo glas. Prvo su ušli muškarci, a zatim žene. Takuila nema sređenu infrastrukturu i dok boravite ovdje imate osjećaj da je život stao prije najmanje stotinu godina i da se od tada ništa nije promijenilo. Na ostrvu nema struje, ali i bez nje ovdje život ima pravi smisao. Doći u mjesto gdje vam u 21. vijeku ne treba novac da biste živjeli i uživali je misaona imenica. Ja sam ovo već ovo ko zna koji put doživio u Africi, a slično doživljavam i u Južnoj Americi, počevši od Kolumbije, Ekvadora i Perua. Siguran sam da postoji još ovakvih mjesta u kojima u 21. vijeku ljudi žive isto kao što su to činili stotinama godina unazad i da ću na svojim putovanjima imati priliku da posjetim neko od njih.
U kasnim popodnevnim satima sam se vratio u Puno, žaleći što na ovim ostrvima nisam ostao bar sedam dana. Siguran sam da ću jednog dana ponovo doći i uživati u druženju s ovim divnim ljudima.
