Piše: Kaja Milačić
Tragovi nekog zamamno mirisnog omekšivača ulaze u dnevnu sobu i golicaju mi nozdrve. Komšinica poranila baš. I sama poštujem pravilo ranojutarnjeg širenja veša, jer za samo par sati simfonije mirisa jutra, sonate aroma mora i nedavno razmahanog zelenila, poćeraće olfaktorna kakofonija velikog prljavog grada. Sjetih se, kada sam željna mirisa djetinjstva, na zaprepašćenje saputnika, otvarala prozor u tunelu ka Kotoru. Majke mi, Beograd! Užasna ja.
Vjerovali ili ne, najstrašnija stvar u vezi aktuelnog virusa za mene je upravo gubitak dva dragocjena čula. A zatim i svi ostali užasi. I sreća je da se sačuvah. Za koji dan ću biti revakcinisana i, nadam se, i zaštićena. Jer ne znam kako bih podnijela jutra bez oštrog vazduha, mirisnog veša, uživancije u opranom balkonu i svježe zalivenim biljkama.
“Mama, opet njuškaš?”
Moje starije raščupano čedo, kao i ostali ukućani, redovno se sprda mojim jutarnjim ritualima. Gospođa Lajka obično došeta do balkona, protegne se, podigne njuškicu ka izvoru miline, pa me pogleda. Tačno joj čujem misli: “Ti si fijuknula.”
Ova četvoročlana banda još kako osjeti ručak još od lifta, pitaju čime sam im oprala majice jer, jao, kao neki parfem da si stavila. Oduševljeno primijete da nam je stan kao ordinacija zbog podova očišćenih paročistačem. Gospoja Lajka se iz najdubljeg sna probudi ukoliko neko najtiše moguće uzme nešto da pojede. Mislili smo da reaguje na zvuke iz kuhinje, ali zanimljivo kako je nikada ne probudim kada sam u misiji čišćenja iste! Dakle, uživate i vi, ne zavitlavati se sa roditeljem!
Postoji i druga strana medalje, dabome. Ono kad neke nevjeste presele kuhinju na balkone, pa tamo prže koješta. Nema veze što većina tuđih spavaćih soba vonja ka kiosk brze hrane. Njihove mirišu, a nisu palile ni ono iznad štednjaka, ono đe nekad zimi krišom izdime cigaretu. Ušteđele struju i fliter, dabome. Ili kad ovi što servisiraju autobuse ispod naših balkona prospu litre motornog ulja. Ka na bušotini da živimo! Sigurna sam da svaki komšiluk ima nepresušne izvore neprijatnog vonja. Prosto mi je žao onih baksuzića koji žive u zgradama sa tamnim i velikim haustorima.
Svakog proljeća pomislim kako ljudska vrsta nije dio prirode. Kao da nam je zadatak da je oštetimo, majke mi! Sumnjive higijenske navike, pretvaranje svakog potoka u mini deponiju, loše osmišljena kanalizacija, sve to vonja neprirodno!
Ma, proljeće je divno. Ove godine se nešto nećkalo, al priroda se probudila, pa miriše, miriše. I svakog proljeća pomislim kako ljudska vrsta i nije dio prirode. Kao da nam je zadatak da je oštetimo, majke mi! Đe god postoji staza dovoljno široka za vožnju, eto nas! Brrrm, brrrm, nije važno što bismo mogli i prošetati, tjeraj, dimi, smrdi! Kad god se nešto radi i gradi, najmanje se, a zaobilazeći jasne zakone, misli na nju. Sumnjive higijenske navike, pretvaranje svakog potoka u mini deponiju, loše osmišljena kanalizacija, sve to vonja neprirodno! Kada su mufljuzi gazili kroz pubertet, vodila sam strašnu i iscrpljujuću bitku. Pazila da nose samo pamuk i prirodne materijale. Kupovala probrane dezodoranse. Najmanje dva puta dnevno slala na tuširanje. Srećom po moj nos, ova faza divljanja hormona se čini lagano za nama.
Pričati o mirisima, a ne pomenuti feromone i to u proljeće. I to iz ugla mame tinejdžera! Pa, nedopustivo! Feromoni su hemikalije koje lučimo, a na razne načine utiču na okolinu. Najčešće pominjani su oni koje nazivaju i mirisom ljubavi. Pažljivom pretragom dođoh do saznanja da feromoni ustvari nemaju miris. Prepoznajemo ih na podsvjesnom nivou. I teško da i jedan sapun, parfem ili dezodorans mogu da ih prikriju ili zamijene. Pa se zaljubimo, pa zabudalimo. I dobro je ovu informaciju ne dijeliti sa mufljuzima zaljubljive prirode. Neka se kupa i tri puta dnevno, blago mami!
Ma proljeće je divno, zaista. Limun nam je procvjetao toliko da je čitav komšiluk mogao da osjeti milinu. Zahvalan za brižljivo potkresivanje, mijenjanje zemlje, osuo se ka japanska trešnja, mašala! E sad, hoće li biti limuna za limunade, ne znam. Pčelice su nam u blizini, al nisam sigurna koliko smo im bili zanimljivi. Ruzmarin, origano i nana su isto podivljali ovih dana i teško mogu da pojmim jutro i kafu bez ovog društva.
Proljeće je divno, rekoh. Nije mi cilj da ovo bude još jedna priča o pandemiji, ali ne mogu da se ne osvrnem na urnebesnu, ali i užasnu posljedicu koju je višemjesečna izolacija ostavila na našu malu bandu. Kako smo se ulijenili, zvek! Prva subota otvorenog saobraćaja između gradova nas je tužno gledala kroz prozore. Jedino se Lajka sunčala na balkonu. Gospodin i mufljuzi su bili zadubljeni svako u svoje sokoćalo, a ja sam peglala. I istinski uživala u mirisima, podrazumijeva se. U nedjelju smo prošetali do familije i čitav dan proveli na dvorištu, ali odlazak iz grada nam nije bio ni na kraj pameti. Svi će putevi da budu blokirani, jer će svi da pohrle na more ili na planine, pa će više vremena provesti u kolonama nego u prirodi. Koji smo mi kraljevi! U nedjelju uveče sam sebi dala svečano obećanje da ću naredne subote, prije nego ih redom probudim, imati spremnu korpu sa doručkom, ćebence, knjigu za mene i za svakog ponešto. Ima da doručkujemo na nekoj plaži, pa da šetamo uz more i dišemo, udišemo ljepotu. Aham. Kladim se da ću prva imati rječit i impresivan izgovor. A nedostaje mi miris vode, Lajkinih mokrih šapica, kamenčića u pletenoj torbi.
Ima jedan u nizu postapokaliptičnih filmova, a govori o virusu zbog kojeg ljudi ostaju bez čula. Nemam pojma kako se zove i nisam nikada uspjela da ga pogledam u cugu, iako glavne likove igra omiljen mi glumački par. Težina od filma, baš. Prvo su valjda svi ogluvjeli, pa veći dio filma prolazi u tišini. Strahota. Čula su život i strašno mi je koliko ih uzimamo zdravo za gotovo. Proljeće je božanstveno, rekoh li? Bez mirisa bi isto bilo proljeće, al ka neslana pljeskavica ili mlako pivo, rastopljen sladoled, hladna kafa. Zato ga valja iskoristiti do posljednjeg lijepog i prijatnog molekula. Ovo kratko i slatko doba zaista valja proslaviti neđe u prirodi gdje su nam prirodno, svi na distanci, a maska nije potrebna. Prve šumske jagode, mokra zemlja pored potoka, ljekovite travčice. Divotica! Koji sam ja meni Ferdinand!
