Jovan Dabović: Blagajna je mjerilo za spektakl, nikad za umjetnost

Crnogorski glumac govori o novoj predstavi Kontrarevolucija, o izazovima glume, u čemu uživa kad nije okupiran svojom profesijom…

Razgovarala Marina Strugar
Foto Vesela Mišković

Predstava Kontrarevolucija, nastala po tekstu i u režiji Obrada Nenezića, a u koproduciji JU Zahumlja i KIC Budo Tomović, premijerno je izvedena na sceni Dodest. Glumac Jovan Dabović, zajedno s kolegama Slavkom Kalezićem i Đorđem Tatićem, uživao je u stvaranju predstave i igri na sceni. To je bio i povod našeg susreta sa glumcem kojeg publika poznaje iz mnogih predstava, filmskih i televizijskih ostvarenja. Jovan je igrao u predstavi Sveti i prokleti, u baletskoj predstavi Vragolanka, Gospođa Bovari, u djelu Vilijama Šekspira Zimska bajka, koje je režirao Dino Mustafić, u popularnoj domaćoj seriji Budva na pjenu od mora, u filmovima Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa i Iskra, antikabareu Melanholija…

Predstava Kontrarevolucija izazvala je odlične reakcije publike. Čime ste probudili takve emocije, koja pitanja ste željeli da pokrenete?
– Da, na naše veliko zadovoljstvo i sreću uspjeli smo to. Hodanjem po ivici, blizu smo da skliznemo sa staze uspjeha i zamišljenog cilja, ali smo se izborili i ostali na dobrom putu. Uživali smo u procesu, Đorđije, Slavko, Obrad i ja. Dobar tekst, simbioza među ekipom i radost koja je stvorila atomsku energiju, moraju za krajnji rezultat imati bar dio uspjeha i probuđene emocije kod publike, koja je raznolika. U predstavi imamo glavnu temu kroz koju se provlače još mnoge teme vezane za ovdašnjeg čovjeka, vezane i povezane za ljudsku vrstu generalno, na bilo kojem kontinentu u bilo koje vrijeme. Zarobljeni smo od strane sebe, od strane mediokriteta, svega što nas okružuje, pa na osnovu tako napisanog teksta publici nije ostavljena emocija ravnodušnosti kao osjećanje koje će pokupiti sa predstave, i s kojim će izaći iz sale. Otvorili smo mnoga pitanja, a glavno je šta je čovjek sebi i drugom čovjeku, i šta može postati.

“Uživali smo u procesu, Đorđije, Slavko, Obrad i ja”

Predstava je okarakterisana kao duhovita drama s elementima tragične farse i apsurda. U tom žanrovskom određenju bavili ste se svakodnevicom savremenog života, ali i problemima u našem društvu. Šta je u predstavi metafora savremenog čovjeka?
– Da, usvojili smo jednoglasno da je riječ o duhovitoj drami, sa primjesama tragične farse i futurizma. Metafora je sve ono što je stavljeno na teret, pogotovu profesoru Bjelanskom. Rastrzanost između dva zla, iskušenja koja su upakovana lijepo, šarene laže, sav taj novac, drugi svijet, religija, ma koja da je, sve je materijalno, sve mora da je opipljivo. Previše metafora ima, i znakova, a predstava ima jako brz tempo te stoga treba pažljivo gledati i čitati “znakove pored puta”.
Publika je pokazala da se uželjela pozorišta, koliko su Vama nedostajali gluma, igranje na sceni, aplauzi?
– Mnogo, jako i bolno mi je nedostajala scena, igra, pozorište, publika, interakcija, aplauzi… Previše je vremena prošlo.
Kontrarevolucija je jedan u nizu Vaših zajedničkih projekata s Obradom Nenezićem, kao što su predstava Sveti i prokleti i antikabare Melanholija.
Koje vas to umjetničke kopče spajaju i čine sjajnim timom? S kakvim rediteljima volite da radite?
– Obrad Nenezić i ja smo dobri saborci, drugovi, prijatelji i kolege. Nadopunjuju nam se ideje. Konstantno mislimo i smišljamo šta da radimo. Imamo ista zanimanja, želje koje su vezane za film, za pozorište, za umjetnost. Konstantno, jedan ili drugi kada pijemo kafu izjutra, a to se često dešava, dođemo sa novom idejom za scenario, samo nam uvijek te “pare” nedostaju (smijeh). Želimo i pravimo ekipu s kojom možemo raditi sve te umjetničke podvige. Jer je simbioza isuviše bitan element u kolektivnom činu umjetnosti. Volim da radim sa rediteljima koji dozvoljavaju da glumac predlaže, da traga, da sarađuju, jer ako jedan od ta dva subjekta nije srećan u procesu, neće ni predstava napraviti veliki rezultat.
U pozorištu glumac ima više prostora za igru, kreaciju, nadogradnju lika, živ je organizam. S druge strane, film ima svoje vrijednosti i veću popularnost. Smatrate li da glumac ostvaruje punoću iskazivanjem na oba polja, čemu dajete prednost?
– Da, u pravu ste, predstava i proces u pozorištu jesu živi organizam, i karakter i sama predstava konstantno rastu, unapređuju i razvijaju se. Dok je film, bar za mene, druga vrsta slobode. I nečega što živi sa publikom, jer glumac se od filma odvaja kada padne zadnje klapa, ili njegov lik završi. On odlazi kući i to je to. Dok u predstavi konstantno, u dogovoru sa rediteljem i kolegama, i poslije deset godina igranja možeš da nadogradiš nešto. Volim pozorište, volim filmski set. Želio bih samo da se snima više. Jer kako ćemo postati veliki ako ne radimo i ne idemo ka tome.
Kakve uloge volite?
– Sve, ja bih zaista volio sve da igram. Volim likove sa problemima, sa falinkama, sa devijacijama. To je za mene izazov u smislu istraživanja čovjeka kroz psihologiju i razna tumačenja njihovog poimanja svijeta i situacije u kojoj su.

“Mnogo, jako i bolno su mi nedostajali scena, igra, pozorište, publika, interakcija, aplauzi”

Da li Vas kao umjetnika plaši činjenica da je blagajna postala važno mjerilo kvaliteta filma, predstave, serije? Vjerujete li, ipak, u snagu umjetnosti?
– Ne, to nije nikakvo mjerilo, umjetnost uvijek ispliva. Pa ni film Ko to tamo peva nije imao publiku desetak godina, možda malo manje, pa je postao neprevaziđen. Postao je bukvar i lektira. Blagajna je mjerilo za spektakl, nikad za umjetnost, jer je ona kao pravda, spora, rijetka, ali dolazi.
Na čemu trenutno radite, šta možemo očekivati u skorijoj budućnosti?
– Trenutno sam u procesu snimanja kratkog filma, radnog naslova Kopča, sa rediteljem Slavenom Sošićem, mladim perspektivnim čovjekom koji izgara za ovaj posao. Sva energija je usmjerena na to da uradimo što bolji posao, pa možda se rodi umjetnost. U najavi ima još nekih projekata, ali kako je svijet stao i mi smo, pa finansijske okolnosti nisu baš povoljne. Serija Šetači po mjesecu bi trebalo da krene sa snimanjem sredinom godine. Reditelj je Rade Stanišić, a po romanu Obrada Nenezića. Čekamo. “Strpljenje je majka nauke” kaže prof. Bjelanski (smijeh).
Kada niste na probama, snimanjima, sceni, šta Vam je izduvni ventil?
– Izduvni ventil, hm… Pa, u tom periodu mi ne treba. Sa svojom ženom provodim vrijeme, sa majkom, ocem, sestrom. Sa porodicom i prijateljima. Gledamo filmove, idem na trening, basket… I da, jedino što mi je izduvni ventil kada se vratim kući sa proba ili snimanja jeste jedna igrica koju igram sa kumovima preko telefona (smijeh).

Gracija 188, mart 2021.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...