Piše Bojana Komnenić
Foto Privatna arhiva
Porodica Stojković nastanjena je na Luštici već četiri vijeka. Od tada datira i stara kamena kuća sa prvim tipom prese za cijeđenje maslina i mlinom, oštećena u razornom zemljotresu koji je zadesio Crnu Goru 1979, ali je 2006. renovirana, a sve je sačuvano te je zadržala prvobitan izgled. Kroz priču o familiji Stojković vodi nas Jovan (26), diplomirani ekonomista koji je nakon završenih studija u Novom Sadu odlučio da se vrati svom domu. Nije, kako kaže, imalo smisla napustiti viševjekovni trud, rad, ali i prirodu o kojoj mnogi mogu samo da sanjaju.
Da počnemo ispočetka. Na Luštici je maslinarstvo bilo osnovna poljoprivredna djelatnost koju je pratilo stočarstvo. “Budući da se samo od toga nije moglo živjeti, neko od članova porodice je bio i moreplovac, što je bio slučaj i u našoj familiji sve do mog đeda. Nakon udaje za mog oca Zorana, majka Borka je došla da živi u selo Zabrđe. Sa sobom je donijela bogata iskustva u sferi turizma budući da je to i bilo njeno zanimanje, a prenijela nam je i iskustva koja je stekla boraveći u Americi 1985. Kad je vidjela kameno gumno i pogled koji zahvata cijelu hercegnovsku rivijeru sve do Tivta, kameni točak u mlinu težak 900 kilograma, bila je fascinirana. Odmah je rekla ‘mi ćemo ovdje dovoditi turiste’. I kao što se svaka velika ideja na početku doima kao ludost, tako je i ona naišla na smijeh ukućana koji 80-ih godina, kad je Luštica bila još sasvim ruralno područje za koje se osim nekoliko plaža nije ni znalo, nisu mogli ni zamisliti da bi ono što su vjekovima čuvali moglo nekome biti interesantno. Međutim, to što smo i danas tradicionalna porodica nije prepreka u širini razmišljanja i prihvatanja različitih mišljenja. Ubrzo nakon prvih gostiju koje je majka dovela, i ostali članovi domaćinstva su uvidjeli značaj njene ideje i na svoj način dali doprinos”, počinje Jovan svoju priču.
Kompletan tekst možete pročitati u Graciji br. 118, 10.11.2017.
