Razgovarala Svetlana Peruničić
Foto Ramko Ćatović i Jasmin Mešić
Kada se devedesetih godina prošlog vijeka prijavila da u tek osnovanom lokalnom javnom emiteru radi u marketingu, novinarka Jovanka Vanja Rakonjac nije ni slutila da će se ubrzo naći za mikrofonom, a 12 godina kasnije raditi kao novinarka – dopisnica Javnog servisa Crne Gore. Po prirodi je odgovorna i radoholičarka, a kaže da sve što je vezano za ljudske priče i sudbine vrijedi velikog truda i odlaska na teren. Najinspirativnije su joj humane teme, uradila je mnogo priloga i reportaža o ljudima koji su u nevolji, nakon čega su dobijali krov nad glavom, bolje uslove za život, utjehu i podršku. Za Graciju govori o počecima novinarske karijere, dugogodišnjim iskustvima sa terena, gdje je upoznala brojne ljude i običaje i prenijela iskustva gledaocima, novinarstvu u eri digitalnih medija, portala i društvenih mreža…
Profesionalnu karijeru ste počeli kao radijski novinar. Kako ste se opredijelili za tu profesiju, odnosno otkud Vi za radijskim mikrofonom?
– Slučajnost je odredila moj profesionalni put. Nakon što se u Bijelom Polju eksperimentalnim programom oglasio lokalni radio, pridružila sam se maloj, mladoj i entuzijastičnoj grupi ljudi koji su otvarali novo poglavlje u medijskom razvoju grada. Povjeren mi je posao u marketingu, a mikrofon mi je “prepušten” u vrijeme kada bi se preuzimale novosti dana Radija Crne Gore. Sjećam se da je tih 30 minuta, koliko traje informativna emisija, većina iz redakcije koristila za predah. Tonci i realizatori (upravo iz Radija Crne Gore, obučavali su tehničke kadrove) u tom periodu su snimali reklame. Jedan od njih me pitao da li bih mogla da pročitam tekst i to mi se učinilo kao lijepa ideja. Krenuli smo u snimanje i poslije izgovorenog teksta čovjek je zastao i rekao: “Kako lijep glas”! To je uticalo na daljnji spikerski i novinarski angažman u lokalnom emiteru koji je u to vrijeme bio jedini na sjeveru naše države i u kojem sam provela 12 godina.
Da li Vam je bilo teško da pređete na “male ekrane”? Kolika je razlika između radio i TV novinarstva?
– Sa televizijom me prije dvije decenije spojila želja za profesionalnom promjenom. Bio je to veliki izazov. Drugačiji format, umjesto radijskog studija pokrivanje širokog terena. Radoznalost je važna za novinarsko zanimanje. Kada se tome doda kreativnost, sve je lakše. Spojila sam to sa radom ispred kamera, a iskustvo koje sam imala dobro je došlo u televizijskom poslu. Što se radija tiče, u domove ljudi ulazite glasom, lijepom dikcijom. Televizija, uz pravilan izgovor i akcenat, traži i sliku. Rad na prilozima je složeniji, dugotrajniji. No, za oba medija je važno upoznavanje sa temom, objektivnost i profesionalnost.
Dopisništvo RTCG u kome radite se zvanično nalazi u Bijelom Polju. Međutim, skoro svakodnevno izvještavate iz svih ostalih gradova na sjeveru, što podrazumijeva i odlazak u udaljene, često i teško pristupačne terene. Da li Vam teško pada terenski rad?
– Biti novinarka – dopisnica nije lako. No, potraga za zanimljivim pričama u regiji koja je neiscrpan izvor interesantnih tema ispunjava me i lično i profesionalno. Rad na terenu je inspirativan posebno kada radim priče sa neobičnim ljudima, zanatlijama, talentima. Takvi susreti me nadahnjuju i tragam za životnim pričama. I one nalaze svoj put do gledalaca. Radim ih sa velikim osjećajem. Dopisnici prate gotovo svaku oblast i morate da budete na visini zadatka. Uprkos tome što nemate radno vrijeme, slobodne praznične dane ili vikende, što ste u pripravnosti 24 sata, privilegija je upoznati svaki kutak lijepog sjevera. Po prirodi sam radoholičar, znatiželja je moja vodilja. Sve što je vezano za ljudske priče i sudbine vrijedi velikog truda i odlaska na teren. Ne smetaju ni kiša, ni snijeg, ni mraz, niti ekstremno visoke temperature. Nedostaju, doduše, visoke potpetice (smijeh), jer se u njima ne može po brdovitim i krševitim predjelima u kojima su nastali brojni prilozi.
S obzirom na to da ste obišli skoro svaki kutak sjevera, da li biste izdvojili neki dio koji bi se mogao nazvati najljepšim?
– Teško je popisati i opisati sva prirodna bogatstva koja su za sve ove godine stala u radni dnevnik. Njihovu srž čine zapravo ljudi. Dan proveden sa katunjanima na predivnoj Sinjavini, sa stanovnicima etno sela na Prokletijama, vožnja motornim sankama durmitorskim padinama i predah sa domaćinima u Maloj Crnoj Gori, surove zime i težina života koji se otkriva uz čašicu kuvane rakije, krišku domaćeg hljeba i komad sira, dio su mojih terenskih putovanja. Različiti običaji i bliski susreti – to su iskustva koja donose zadovoljstvo. Zato sam konstantno u potrazi za tim “običnim” svjetovima.
Radite i izvještavanja uživo, u Jutarnjem programu, kao i za informativne emisije. Šta je teže, odlazak na teren i pravljanje priloga ili javljanje uživo?
– Raditi prilog podrazumijeva prolaz kroz više faza – doći do izvora informacija, uspostaviti kontakte, organizovati ekipu, otići na teren, snimiti sagovornike, kadrove. Posao tek počinje kada se vratim sa snimanja. Preslušavanje materijala, izbor tonskih zapisa i slike koja bi trebalo da dočara ono o čemu izvještavam. Potom pišem tekst i ulazim u finalizaciju priloga koji će se nakon montaže emitovati u informativnom, jutarnjem ili programu za kulturu. Dug i složen proces zahtijeva da budete precizni i na vrijeme redakciji pošaljete prilog. Uključenja uživo, takođe, ne mogu se profesionalno raditi bez pripreme. No, postoje nepredvidive situacije na koje morate kao novinar/ka biti spremni/ne. U tome mi je pomoglo višegodišnje radijsko iskustvo – da brzo reagujem. To se odnosi na izvještavanja sa mjesta nesreće poput eksplozije u fabrici oružja Tara u Mojkovcu, požara u pogonima kompanije Franca i slično. Uključenja u program uživo su, dakle, još jedan novinarski zadatak za koji morate biti spremni i poštovati novinarski kodeks – bez senzacionalističkog izvještavanja. Za Jutarnji program Javnog servisa teme i sagovornici su raznovrsni. Volim tu formu izvještavanja jer traži neposrednost, dovitljivost. U svemu, međutim, morate imati mjeru, vještinu da opustite sagovornike koji često imaju tremu. U live programu nema improvizacije, rječnik mora biti bogat, a priprema temeljna. Iskreno, najteže mi je šminkanje i stilizovanje, svrstavam to u složeniji proces rada (smijeh), jer je za teren prihvatljiva opuštenija varijanta.
Osim što ste poznati po prijatnom glasu i odličnoj dikciji, među kolegama i građanima Bijelog Polja i sjevera uopšte važite za omiljenu novinarku. Koliko Vam prijaju te pohvale?
– Hvala Vam, cijenim te lijepe riječi i zahvalna sam ljudima koji o meni tako govore. Samo radim svoj posao, čestito i odgovorno, i raduje me ako se to gledaocima dopada.
Uradili ste dosta reportaža, a pojedine se i danas pamte. Bilo je i bezbroj susreta sa raznim ljudima. Da li bi posebno izdvojili neku priču ili neke ljude koji su na Vas ostavili poseban utisak?
– Najinspirativnije su humane teme. Prilog o slijepom dječaku Adnanu Kujoviću koji je danas proslavljeni paraolimpijac ne mogu da zaboravim. Imao je četiri godine kada sam ga prvi put srela u vrtiću. Skromna porodica bez sredstava koja bi dječaku pomogla da ode na operaciju. Nakon emitovanja javili su se plemeniti ljudi, uključile se državne institucije i pomogle. Sa jedne klinike Adnan se vratio poboljšanog vida, uspješno kročio u školu, džudo klub Favorit i izrastao u lijepog i uspješnog mladića. To je samo jedan u nizu brojnih priloga i reportaža koje sam radila i nakon kojih su ljudi dobijali krov nad glavom, bolje uslove za život, utjehu i podršku. To je priča o empatiji i sposobnosti da razumijemo jedni druge i pomognemo.
Kako vidite novinarstvo danas, s obzirom na “poplavu” digitalnih medija, portala i društvenih mreža?
– Digitalno vrijeme traži nova znanja i u novinarstvu. Ako želite da napredujete morate učiti i prilagođavati savremenom dobu. A ono ima svojih prednosti i nedostataka. Komunikacija se “preselila” na online platforme, nerijetko osobe bez znanja o medijima “uređuju” portale i upitno je njihovo poimanje novinarstva. Sve su vidljivije neprovjerene informacije, sve je manje kvalitetnih tekstova. Uprkos tome što internet donekle kreira javno mnijenje, smatram da kvalitetni mediji i profesionalni novinari svoj posao znaju da rade i zato opstaju.
Vaš suprug Nebojša takođe radi na Javnom servisu kao snimatelj. Često zajedno sa njim idete na teren da pravite priloge. Kako izgleda taj porodično-poslovni odnos?
– Sjajno se snalazimo u ulozi kolega (smijeh). Često nas ljudi pitaju kako funkcionišu brak i posao. Dopunjujemo se, podrška smo jedno drugom. Zajednički rad ima svojih prednosti. Gotovo 35 godina zajedničkog života, odgajanje dvoje djece, rođenje unuka Ognjena zaokružuju naš porodični život. A poslovni se, baš kao i privatni, oslanja na razumijevanje, poštovanje i ljubav.