Njihov stil, polazište i teme koje ih okupiraju su različiti, a ono što ih spaja su ljubav prema pisanju, shvatanje odgovornosti napisane riječi, njene djelotvornosti i snage. U njihovim tekstovima se prepoznajete, zasmiju vas i natjeraju na razmišljanje. Zato toliko volimo i rado čitamo Mamizam, kolumnu koju piše Tatjana Kuljača, i Kako sam postala namćor, kolumnu Kaje Milačić.
Kako nastaju vaše kolumne?
Kaja: Otvorim laptop, sjednem, kuckam po tastaturi, kikoćem se, pijuckam kafu, razmišljam, kikoćem se, kuckam i tako… Šalim se, ali se i ne šalim. Čak i kada se čini kako sam se spontano latila pisanja, sve je promišljeno i više puta premjereno. Kolumne oblikujem u glavi dok vozim, čekam na semaforu, u redu na kasi, u banci. Nije mi potreban savršen mir ili osama. Smišljam ih i dok kuvam, spremam po kući, gledam kroz prozor. Ponekad na osnovu nečijeg hoda mogu da skockam priču. Moje priče počinju pogledom na školice nacrtane na betonu ispred zgrade, zaraznim kikotanjem bebe iz komšiluka, nervoznim automobilskim sirenama u koloni koja se jedva pomjera. Ma, pišem i dok spavam! Onda sjednem, otvorim laptop i zapisujem.
Tatjana: Moje kolumne su riječima uhvaćene scene iz svakodnevice. Bježim od pametovanja o nečemu što nisam iskusila, isključivo biram da zapisujem iskustva koja sam proživjela i koja su me, na neki način, nadogradila. Kolumne nastaju kasno naveče, kada djeca utihnu, a ja se pozdravim sa svojim odrazom u ogledalu, srećna što se sama sa sobom ponovo družim, te sjednem i napišem ono za šta smatram da bi u čitaocima moglo da izazove promjenu na bolje. Ili da ih, za početak, barem malo zamislim. Nasmijem ili malkice rasplačem.
Kako birate temu, u kojoj mjeri osluškujete reakcije čitalaca i koliko vas usmjeravaju u odabiru teme?
Kaja: Uspijeva mi da nađem priču u naizgled beznačajnim pojavama. Dogodi se i da me priča sama pronađe. Rado prihvatam prijedloge prijatelja, kolega, urednice. Kada me na ulici zaustavi sasvim nepoznata osoba i kaže kako se slatko ismijala i pronašla u mojoj priči, i zbunim se i obradujem. Kolumna je za mene neki način komičnog razračunavanja sa sopstvenim demonima, i teško mogu da zamislim kako pisanjem podržavam pojave koje ne razumijem ili ne opravdavam. A mnogo ih je. Zato mi je drago što vidim da nisam usamljena.
Tatjana: Izbjegavam puko zapisivanje događaja. Da bi pisanje kolumne imalo smisla, mora da nosi u sebi neku poruku. Biram teme i događaje sa porukom, nadajući se da će čitaoci, kada okrenu stranu, zadržati moju poruku u mislima i pokrenuti se na nešto novo, nešto bolje. Kad su u pitanju reakcije čitalaca, uglavnom me potraže putem Fejsbuka i Instagrama na kojima sam aktivna koliko mi obaveze dozvoljavaju. Napišu mi kako su doživjeli moje pisanje, kako je neka kolumna na njih uticala. I to je neprocjenjivo! Obožavam interakciju sa čitaocima, jer kad nemam povratnu informaciju onda je to kao da pričam u vjetar. Što se tiče usmjerenja, čitaoci me nisu usmjeravali. Usmjerava me život. A kako su teme kojima se bavim zajedničke većini roditelja, onda im je lako da se pronađu u mojim redovima. Rijetko komentarišem dešavanja u kojima ne učestvujem jer ne želim da trenutno raspoloženje, koje može biti i negativno, utiče na čitaoce. Previše je sivih stvari na svijetu da bih ja svojim pisanjem morala da dolivam ulje na vatru i da činim da se neko osjeća loše. Ako i izazovem nečije suze, onda biram da to bude od ljepote i nagomilanih osjećanja. Nakon takvih suza dan postane ljepši i osjećamo se lakše.
S obzirom na vaše primarne profesije, kako doživljavate pisanje kolumni, kako se uklapa u vaš životni i profesionalni ritam i sfere interesovanja?
Kaja: Pisanje kolumni je moje igralište. Vrt u kojem mogu nesmetano da stvaram i koketiram sa crnogorskim jezikom, posebno podgoričkim slengom, što mi je poseban merak. Ne pametujem, ne dijelim savjete. Moja misija je smijeh. Beskrajno sam zahvalna što nisam uskraćena za onu, svakom umjetniku neprocjenjivu, razmjenu energije, jer ono što pišem stiže do drugih i uveseljava ih. Tako je i sa pisanjem tekstova pjesama, slikanjem, pjevanjem. Sve to sam ja. Možda bih bila u teškom problemu kada bih morala da pišem berzanske izvještaje ili o sportu.
Tatjana: Moj život je ringišpil obaveza. Primarna profesija nema veze sa pisanjem. Radim kao direktor prodaje jednog lijepog hotela. Pisanje je moja ljubav. I pisanje ne doživljavam kao obavezu, već kao zadovoljstvo. Pišem kad god ugrabim. Okružena sam notesima i olovkama svuda po kući, jer nikada ne znam kada će mi neka ideja pasti na pamet. Zapisujem sve što mi dođe i kad uhvatim vrijeme sjednem i napišem blog, kolumnu, tok misli, bilo šta. Pisanje je moja meditacija. Moj način opuštanja. Kao što je nekom drugom TV, ili šoping, kafa sa prijateljicom. Poslije pisanja se osjećam lakše jer iz duše puštam ono što mora iz nje da izađe.
Koliko je pisanje kolumne odgovoran i zahtjevan posao?
Kaja: Svaki posao u kojem ste javno eksponirani nosi veliko breme odgovornosti. Kada pjevaš, nećeš pred publiku stati neuredan, nervozan i neraspjevan. Nećeš markirati kao da si na tonskoj probi. I pjevaćeš ono što najbolje znaš i osjećaš. Tako me učili, tako i radim. Kada pišeš, valja izbjegavati klišee, ne prepisivati i pisati samo o temama koje su ti bliske. Ne smatram da je kolumnista posao, već hobi pojedinaca koji imaju nešto da kažu. Kao nekadašnji student novinarstva, mogla bih da načnem diskusiju o etici, usko povezanoj sa lijepim vaspitanjem. Da, mogu i naglas to da izgovorim – mnogo je nevaspitanih tekstova! Iako se tako ne čini, ljudi vjeruju pisanoj riječi. Medijima uopšte. Internetom kruže razna štiva o koječemu, lupetaju se teške gluposti. Potreba za cenzurom je velika. Neistina ili neprovjerena informacija je daleko opasnija nego što se čini. Danas zaista svako i svašta piše. Često se zaboravi da nije isto biti javan i biti slavan. Zaboravi se i činjenica da “poznatost” ne mijenja svijet, ne okreće isti oko tvojeg postojanja, niti te čini uzvišenim bićem. A svako javan ima sljedbenike. Čak i oni čije su moralne vrijednosti upitne, i oni koji su do zvijezda na mišiće dogurali. Kolumne se zasnivaju na ogovaranju, skandalima, bahaćenjima raznih vrsta. Neko neće razumjeti da to baš i nije pristojno. I jasno je kakve su posljedice. Objema nogama sam čvrsto na zemlji. Kada pjevam, činim to svim svojim bićem ne misleći zlo, a tako i pišem. Znam da neću promijeniti svijet, niti pokušavam, ali sam gotovo sigurna da sam nekome uljepšala nekoliko trenutaka života. I to mi je dovoljno.
Tatjana: Riječ, sama po sebi, najjače je i najopasnije oružje. Ona ima težinu. Može da dopre duboko do duše. Od same riječi zavisi šta će da posadi: zrno ljepote, straha, ljubavi, mržnje, netrpeljivosti. Sve zavisi od emocije koju riječ ponese. Zbog toga dva puta izvagam ono što napišem. I nikada ne pišem kada se nalazim u epicentru bijesa. Ako se ja osjećam loše, ne mogu ljepotu da širim. Biram da šaljem riječi iz neutralne pozicije, kad se strasti smire i u stanju sam da sagledam početak, sredinu i kraj. Mi koji pišemo javno imamo veliku odgovornost jer direktno ili indirektno utičemo na svakog čovjeka koji nas pročita. Bilo bi sjajno kada bismo svi pisali iz stanja apsolutne svjesnosti o odgovornosti onoga što ljudima šaljemo.
Čitamo o raznim situacijama iz vašeg života, ali ne i o profesionalnom angažmanu, kakva je situacija na tom polju?
Kaja: Provlači se muzika kroz moje kolumne, jer je teško razdvojiti nas. U tekstu pod nazivom Ćuti tu i pjevaj, objavljenom u Graciji maja 2013, pisala sam o smiješnoj strani bavljenja muzikom. Sjetićete se priče posvećene divnom i nikada prežaljenom kolegi Igoru Peraziću – Sad mogu da ti kažem sve, kao i Verse i note, o koncertu Džibonija u Budvi. Ne mislim kako su moji studijski angažmani zanimljiva tema za pisanje, a najavljivanje gostovanja bi bilo bezobrazno grebanje za reklamu, zar ne?
Tatjana: Napisala sam knjigu Kako raste mama, koja je proglašena najboljim vodičem za roditeljstvo u Crnoj Gori. Knjiga je, zapravo, zbirka priča o raznim situacijama koje majčinstvo sa sobom nosi. Nerijetko sam pitana da li sam, slučajno, virila u tuđi dnevni boravak? To je, ujedno, najbolji pokazatelj da sve mame na kugli zemaljskoj prolaze kroz iste faze. Iz Njemačke izdavačke kuće Anima Verlag primijetili su knjigu Kako raste mama pa su je izdali na našem i na engleskom jeziku (Mission Motherhood). Zahvaljujući izdavačkoj kući Anima Verlag moja knjiga je dostupna u cijelom svijetu. Predstavljena je na najvećem svjetskom sajmu knjiga u Frankfurtu u oktobru 2016. U pripremi je i drugo izdanje knjige preko izdavača iz Srbije, zahvaljujući kojem će biti dostupna i u susjednim državama. Dvije godine uređujem i pišem na blogu www.tatjanakuljaca.me gdje se nalaze sve moje objavljene priče, članci iz novina i gostovanja u medijima.
Na čemu trenutno radite, koji budući projekti i zamisli okupiraju vašu pažnju?
Kaja: Neopterećena diplomom akademije likovnih umjetnosti – zato što je nemam, slikam za svoj groš kombinujući stilove i kršeći neka slikarska pravila. Slikam pomalo apstraktne dekoracije i prijatno me iznenađuje otkriće koliko ih ljudi želi u svom domu. Ovaj lijepi hobi mi u materijalnom smislu samo vraća uloženo, ali me ispunjava velikim zadovoljstvom jer još neko uživa u bojama u koje sam unijela dio svoje energije. Muzika je samo prividno pauzirana, još nisam rekla sve. Nešto se lijepo krčka u muzičkoj kuhinji, ali neka za sada ostane tajna. Uskoro bi trebalo da omirišem stranice knjige koju će činiti dio kolumni objavljenih u Graciji. Još uvijek je sve u pregovorima, ali se nadam da će oni koji su se ove četiri godine smijali sa mnom čitajući Graciju, imati sasvim zgodno štivo za plažu.
Tatjana: Završila sam obuku za Aware Parenting instruktora (Svjesno roditeljstvo), a u pripremi je i knjiga iz te oblasti koja je sasvim novi pristup u roditeljstvu, dubok, osvješćujući i pokreće nas na ličnu transformaciju. Tema je, sama za sebe, veoma široka i zanimljiva, pa ćemo o njoj pričati kad privedem kraju sve ono što sam pokrenula u vezi sa Svjesnim roditeljstvom. Novitet je i to da je moja prva knjiga za djecu na lekturi i da se radujem danu kada ću je uzeti u ruke. Napisala sam bajku koja pokreće sva čula. Sarađujem sa književnicom Žanom Poliakov u okviru njenog mentorship programa i ovo bi bio prvi projekat pod njenom dirigentskom palicom. Bajke obožavam da čitam, a čitam ih i djeci. O vilama, pahuljama i jednoj djevojčici sa posebnim darom pričaćemo uskoro.
Koliko profesionalni život trpi zbog vaše posvećenosti i da li je rešavanje svih situacija uvijek duhovito kao što nam ga predstavljate u kolumnama?
Kaja: U posljednje vrijeme primjetno manje pišem o porodičnom životu. Mufljuzi cenzurišu jer žele da sačuvaju privatnost i ja to poštujem. Kada odrastu dovoljno da im sve kroz šta sada prolazimo bude smiješno, pokazaću im tajne dnevnike. Svjesno sam napravila pauzu kada su nastupi u pitanju, jer imati jednog uveliko i jednog skoro tinejdžera zahtjeva dobro naspavanu mamu. Ne mislim da je to ikakva žrtva. Štaviše, ono što smo svi dobili daleko je vrednije od novca. Suprug i ja ne vaspitavamo djecu strogo i tradicionalno, i već sada vidimo da nismo pogriješili. Mi smo vesela družina. Naša priča je ispunjena povjerenjem, ljubavlju i smijehom. A to je, pored duhovitog gena koji su naslijedili od bake Cetinjanke i rasijane mame, sasvim dovoljan materijal za smijeh.
Tatjana: Mene karakteriše fokus, čime god da se bavim. Na poslu ja nisam pisac, već direktor prodaje. Kada stignem kući, nisam ni direktor prodaje niti pisac. Ja sam mama i supruga. Kad uspavam djecu postajem pisac, tako da moje tri paralelne uloge koje igram svakog dana ne utiču jedna na drugu. Samo me dopunjavaju i tjeraju da radim bolje i kvalitetnije. Što se duhovitosti i nezgodnih situacija tiče, sve je duhovitije kad izazov prođe, a strasti se smire. Onda događaj predstavim na duhovit način. Lijepo vam kažem da će histerija vaših dvogodišnjaka jednom da prođe. I da nećete morati da gledate obezbjeđenje supermarketa kako vašem zvekanu nudi da se poigra sa pendrekom, samo da se smiri. To je samo par puta u životu. I kasnije se smijete tome. Bolje da vam ja to kažem, pa kad dođe momenat da ne znate kud ćete, srećni ste što ste pročitali kolumnu u Graciji. A da mi je bilo zabavno dok je napad histerije trajao, baš i nije.
TATJANA KULJAČA rođena je u Sarajevu 1980, odrastala u Konjicu, gradiću u Hercegovini, a 1992. sa porodicom, zbog rata u BiH, odlazi u Nikšić, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Osnovne studije završila je na Fakultetu za turizam u Kotoru, a postdiplomske magistarske studije na Fakultetu za turizam u Baru. Živi i radi u Bečićima. U martu 2015. objavila je zbirku priča Kako raste mama. Nakon završetka osnovnog kursa za Aware Parenting, program mentorke Marion Rouz iz Australije, završila je obuku za Aware Parenting instruktora i odlučila da svoje znanje, pozitivno i iscjeljujuće iskustvo u oblasti roditeljstva prenese na naše prostore. Od 2015. piše kolumnu Mamizam u Graciji.
KAJA MILAČIĆ rođena je 1968. u Beogradu, gdje je odrastala i studirala žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka. Radila je u kulturnoj redakciji na trećem kanalu Televizije Beograd. Muzikom se bavi od 16. godine. Pjevala je prateće vokale Biljani Krstić, na koncertima, a kasnije radila kao studijski muzičar. U eri dens muzike otpjevala svaki ton na dva Drigijeva albuma. Početkom 90-ih boravila Njemačkoj, nastupala u njemačkim klubovima i radila u studijima kao prateći vokal. U Podgorici živi od 1997, debitovala na festivalu u Budvi. Pisala za Bojana Marovića, Milenu Vučić, Sergeja Ćetkovića, pjevala sa grupama Crveno i crno, Dobri momci… Piše od 12. godine, a kolumne od prije desetak godina, i to za Žena sam ja (portal nazvan po njenoj pesmi), magazin Auto CG i Graciju.
GRACIJA 100/mart 2017.
Razgovarala Marina Strugar
Foto Darko Jovanović i Mirko Savović
