Kaja Milačić i Tatjana Kuljača: Vole da pišu, ali ne pametuju i ne dijele savjete

Kolumnistkinje Gracije nam otkrivaju kako nastaju njihove priče, šta se dešava u njihovom profesionalnom životu i priznaju da im je pisanje više od hobija

Razgovarala Marina Strugar
Foto Darko Jovanović i Mirko Savović

Njihov stil, polazište i teme koje ih okupiraju su različiti, a ono što ih spaja su ljubav prema pisanju, shvatanje odgovornosti napisane riječi, njene djelotvornosti i snage. U njihovim tekstovima se prepoznajete, zasmiju vas i natjeraju na razmišljanje. Zato toliko volimo i rado čitamo Mamizam, kolumnu koju piše Tatjana Kuljača, i Kako sam postala namćor, kolumnu Kaje Milačić.

Kako nastaju vaše kolumne?
KAJA: Otvorim laptop, sjednem, kuckam po tastaturi, kikoćem se, pijuckam kafu, razmišljam, kikoćem se, kuckam i tako… Šalim se, ali se i ne šalim. Čak i kada se čini kako sam se spontano latila pisanja, sve je promišljeno i više puta premjereno. Kolumne oblikujem u glavi dok vozim, čekam na semaforu, u redu na kasi, u banci. Nije mi potreban savršen mir ili osama. Smišljam ih i dok kuvam, spremam po kući, gledam kroz prozor. Ponekad na osnovu nečijeg hoda mogu da skockam priču. Moje priče počinju pogledom na školice nacrtane na betonu ispred zgrade, zaraznim kikotanjem bebe iz komšiluka, nervoznim automobilskim sirenama u koloni koja se jedva pomjera. Ma, pišem i dok spavam! Onda sjednem, otvorim laptop i zapisujem.
TATJANA: Moje kolumne su riječima uhvaćene scene iz svakodnevice. Bježim od pametovanja o nečemu što nisam iskusila, isključivo biram da zapisujem iskustva koja sam proživjela i koja su me, na neki način, nadogradila. Kolumne nastaju kasno naveče, kada djeca utihnu, a ja se pozdravim sa svojim odrazom u ogledalu, srećna što se sama sa sobom ponovo družim, te sjednem i napišem ono za šta smatram da bi u čitaocima moglo da izazove promjenu na bolje. Ili da ih, za početak, barem malo zamislim. Nasmijem ili malkice rasplačem.
Kako birate temu, u kojoj mjeri osluškujete reakcije čitalaca i koliko vas usmjeravaju u odabiru teme?
KAJA: Uspijeva mi da nađem priču u naizgled beznačajnim pojavama. Dogodi se i da me priča sama pronađe. Rado prihvatam prijedloge prijatelja, kolega, urednice. Kada me na ulici zaustavi sasvim nepoznata osoba i kaže kako se slatko ismijala i pronašla u mojoj priči, i zbunim se i obradujem. Kolumna je za mene neki način komičnog razračunavanja sa sopstvenim demonima, i teško mogu da zamislim kako pisanjem podržavam pojave koje ne razumijem ili ne opravdavam. A mnogo ih je. Zato mi je drago što vidim da nisam usamljena.
TATJANA: Izbjegavam puko zapisivanje događaja. Da bi pisanje kolumne imalo smisla, mora da nosi u sebi neku poruku. Biram teme i događaje sa porukom, nadajući se da će čitaoci, kada okrenu stranu, zadržati moju poruku u mislima i pokrenuti se na nešto novo, nešto bolje. Kad su u pitanju reakcije čitalaca, uglavnom me potraže putem Fejsbuka i Instagrama na kojima sam aktivna koliko mi obaveze dozvoljavaju. Napišu mi kako su doživjeli moje pisanje, kako je neka kolumna na njih uticala. I to je neprocjenjivo! Obožavam interakciju sa čitaocima, jer kad nemam povratnu informaciju onda je to kao da pričam u vjetar. Što se tiče usmjerenja, čitaoci me nisu usmjeravali. Usmjerava me život. A kako su teme kojima se bavim zajedničke većini roditelja, onda im je lako da se pronađu u mojim redovima. Rijetko komentarišem dešavanja u kojima ne učestvujem jer ne želim da trenutno raspoloženje, koje može biti i negativno, utiče na čitaoce. Previše je sivih stvari na svijetu da bih ja svojim pisanjem morala da dolivam ulje na vatru i da činim da se neko osjeća loše. Ako i izazovem nečije suze, onda biram da to bude od ljepote i nagomilanih osjećanja. Nakon takvih suza dan postane ljepši i osjećamo se lakše.

Kompletan tekst možete pročitati u Graciji br. 100, 03.03.2017.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...