Razgovarala Dragana Đurić
Foto Vesela Mišković
Kaja Milačić se bavi muzikom preko tri decenije, a nakon sedmogodišnje pauze odlučila je da se vrati na muzičku scenu. Iako joj se, kako kaže, čini da je pauza trajala čitavu vječnost, svim ljubiteljima svirke uživo u dobrom su sjećanju Kajina jedinstvena interpretacija i pažljivo birani repertoar. Nagrade i iskreni komplimenti publike su je motivisali, međutim, u jednom trenutku je shvatila da je vrijeme za mali odmor od scene.
“Osjetila sam neopisiv umor. I duh i tijelo su mi bili iscrpljeni do krajnjih granica. Zbog nerealno niskih honorara, muzičari su prinuđeni da rade mnogo i da ne biraju previše. Uhvatila sam se u kolo koje i nije bilo baš po mojoj mjeri. Iako se ovo događa u trenutku moje saradnje sa zaista Dobrim momcima, morala sam da se povučem. Mislila sam da je problem sa čestim pucanjem glasa posljedica zamora i da ću nakon male pauze moći da pjevam onoliko često koliko sama odlučim. Kako ono kažu, ti praviš planove, a onaj gore crkava od smijeha”, rekla nam je Kaja na početku razgovora.
Kako ste se osjećali u tom periodu, neposredno poslije odluke da napravite pauzu?
– Uglavnom odlično, hvala na pitanju! Možda previše opušteno, jer iako je isprva bio plan da budem prisutnija, odmorna i manje nervozna, u životu svoje djece, i ne primjećujući sam se pretvorila u ugodno popunjenu i predosadnu mamu dvoje tinejdžera. Odluka je bila opravdana i dobra, što mi je bilo jasno u startu i još stojim iza nje. Ova njuška nikako ne ide uz šareni repertoar koji sam sa Momcima pjevala. Vjerovala sam da ću, kad odmorim, krenuti u nove muzičke pohode. Tu i tamo bilo je ponekog nastupa, ali ništa značajno. Prijalo mi je da sam nenašminkana, da ustajem u šest ujutro, a polazim na spavanje prije ponoći. Ovo zvuči kao da sam oličenje discipline, naprotiv! Manjak ambicije i nedostatak disciplinovanosti su moje vjerne druge.
Da li su Vam nedostajali publika i nastupi?
– Nikada neću zaboraviti najveći kompliment koji sam dobila. Boljelo me grlo to veče i činilo mi se da svi čuju kako sam neprecizna, a jedna djevojka mi je rekla: “Na stranu što dobro pjevaš, ali ženo, toliko uživaš i zračiš da niko ne čuje to što ti misliš da nije dobro”. To mi jedino nedostaje. Da pjevam i uživam i da makar jedna osoba to prepozna. Samo toliko.
Iako niste nastupali, niste prestajali da pišete kolumne, priče, tekstove za kolege… Pišete li namjenski za nekoga ili pjesma čeka svog vlasnika?
– Pomenuh već nedostatak ambicije, a i discipline. Kolumna koju pišem za Graciju mi je godinama kao neko drago utočište, ali tek je vrh ledenog brijega. Najneurednije mjesto na planeti je upravo moj laptop. Milion i jedan početak, pregršt zapleta. I samo ja mogu tu da se snađem. Jednom možda i bude nešto od svega. Pisala sam mnogim kolegama, neke od pjesama su postale vanvremenske (Sama, Marija Božović), a zahvaljujući nekima još uvijek mi godišnje kapne poneki novčić od autorskih prava (Više te nema, Bojan Marović). Najviše volim da pišem imajući u vidu osobu koja će iza te pjesme stati. Jer zalud srce od olovke onoga što piše, ako onaj koji pjeva ne vjeruje u to. Ponekad se dogodi da imam spreman tekst koji mi ide uz pjevača i do sada se nisam prevarila. Postoji i stepenik koji valja preći zajedno sa kompozitorima, ponekad to bude najzahtjevniji dio, a ponekad upravo najlakši. Vladimir Maraš mi je za pjesmu Zaboravi na sve, koju smo pisali za Igora Perazića, samo objasnio u kojoj metrici radimo. Poznajući Igora, napisala sam šta sam napisala, a on me je pozvao samo da mi kaže kako sam prava vještica, jer je upravo to htio, od slova do slova! Mnogo nedostaje divni Igor. U vrijeme bježanja od scene, poneko bi me se i sjetio, pa je posla bilo. Uzbudljiv izazov mi je postavila Iva Kostić, kada me je pozvala da napravim prepjeve nekih jazz standarda za potrebe koncerta koji je održala u KIC-u. Sjetila sam se kako sam kao dijete ponovo otkrivala pjesme sa festivala San Remo, na italijanskom! Nekada je bilo veoma popularno da pjesme izvedene na festivalu odmah ujutro dobiju verziju na našem jeziku. Rijetko se događalo da to bude skupo kao original. Tekstovi su uglavnom “smandrljavani” na brzinu i jedino je važna bila rima i metrika, zato sam sve vrste prepjeva stavila u ladicu ne volim. Sarađujući s Ivom sam shvatila da prepjev nije nešto što nužno pjesmi oduzme dio prvobitne zamisli, atmosfere, emocije, a istovremeno je može približiti mnogo širem auditorijumu.
Vaš hobi je i slikanje.
– Slikanje je hobi koji sam pokušala da pretvorim u posao u vrijeme kada svi bijasmo pod ključem. Vjerovatno smo svi u tom periodu vrcali od revolucionarnih i teško ostvarivih ideja. Moja je izrodila mnoga platna koja sada krase naše, a i zidove naših prijatelja. Ni tu nisam umjela da budem komercijalna i da slikam šta se traži. Ruku na srce, nisam ni Leonardo, da se razumijemo. Ono u čemu uživam, na kraju postane skladna igra boja, a ono što je zadatak bi bilo ružnije od slike Dorijana Greja. Netalentovan sam trgovac, ali ne marim. Važno je ono što osjećam dok slikam. Nekako sam svoja, kao i dok pjevam.
Nije Vas bilo na javnim nastupima, ali niste prestali da se bavite muzikom i snimanjem, bilo da se radi o džinglovima, reklamama ili pjesmama.
– Malo je poznato da sam preko 20 godina glas sa reklame. Isplatilo se mamino insistiranje na časovima dikcije. Nismo veliko tržište, pa ovog posla nema mnogo, iako primjećujem da je konurencija sve ozbiljnija. Čujem mnoge divne boje glasova, lijepe izgovore i dikcije, i to je dobro. Čujem takođe i pokušaje egzaltiranosti koji vode u neprijatno mjaukanje i sve se nadam da će im neko reći da se to tako ne radi. Ja sam još uvijek tu, biće da ipak nešto radim kako valja. Nadam se da ću jednog dana imati čast da učestvujem u sinhronizaciji nekog animiranog filma. To mi je san.
Jeste li ikada pomišljali da biste mogli da se bavite nečim drugim, da potpuno promijenite fah?
– Neko vrijeme sam se zanosila mišlju da bih bila uspješna u restauriranju starog namještaja. Kupiš na buvljaku neki poluraspadnut komad, pa ga prefarbaš, dotjeraš i prodaš za dobre pare. Aham… Kupila sam par, sredila ih, i evo ih u mojoj dnevnoj sobi. Vratila sam im stari sjaj i odustala od promjene boje. Ništa nije ljepše nego kada vitrinu od orahovine staru 70 i kusur godina očistiš, izglancaš orahovim uljem i napuniš knjigama i uspomenama i izmaštavaš njenu istoriju. Gdje je sve bila, kakve je ukrase i knjige čuvala. Teško da bih mogla da je zamislim u tuđoj dnevnoj sobi. Obožavam da popravljam po kući! Čuči u meni možda opasan stolar, haus majstor, ali nikakav trgovac.
Možete li da se zamislite u poslu koji nema veze sa umjetnošću?
– Teško bih mogla dan da sastavim u nekoj kancelariji. Papirologija me je oduvijek plašila! Još teže bih mogla da se bavim nečim što ne uključuje kreativnost.
Koncertom u okviru projekta Nikšićko Rocks iznenadili ste i obradovali publiku koja voli Vaše interpretacije. Kakve ste reakcije čuli i koliko su Vas one pokrenule na povratak muzičkoj sceni?
– Prije nego što me je Milena Đergović pozvala, bila sam sasvim zadovoljna gledajući koncerte iz fotelje i radujući im se. Mislim da mi je nedostajalo svih ovih godina da mi neko kaže da sam nedostajala. Ali, ni to nije presudilo. Mogućnost da ponovo podijelim binu sa dragim kolegama i budem ono što jesam su možda glavni razlozi za ovu avanturu. Nisam imala previše vremena da se spremim, a glasnice su, kako se ispostavilo, najmanji problem. U pjevanju učestvuje mnogo mišića koji ne slušaju kada niste u formi, kao i kod bilo kog sporta. Posebnu zahvalnost dugujem doktoru Vladanu Kneževiću i njegovom timu, jer su mi olakšali ove korake. Da, prvi koraci, drugi put. Teži i zahtjevniji. Posebno što sam tek sada otkrila da je razlog nekadašnjeg pucanja glasa zapravo toliko blesav i lako odstranjiv. Sad je red da uklonim taj višak i da se potpuno vratim u formu. Iako sama nisam sasvim zadovoljna interpretacijom, rekoh, nisam u formi, a većina pjesama gdje sam svoja je prilično zahtjevna. Koncert je snimljen uživo i reakcije su generalno pozitivne. Znam da ima i negativnih, koje vjerovatno veze sa pjevanjem nemaju i koje mi iza leđa šuškaju, ali odavno sam to prihvatila kao dio života. U stvari me strašno žalosti plićak u kojem nekako sve završi. Ono kad te procjenjuju osobe za koje znaš da ne razumiju ni dio emocija koje si unio u neku priču. Jesam li ja kome dužna da i sa 53 godine imam istu figuru i ni jednu boru? Dužna sam da sebi olakšam život i vratim se u formu, i to je sve.
Kakvi su sada planovi do kraja godine, hoće li Vam smetati ako bude koncert bez publike?
– U trenutku kada broj novooboljelih dnevno dostiže i 500, nesigurno je išta planirati. Ne znamo šta nam jesen donosi, a ljeto za nama nije imalo kad da misli o posljedicama. Ipak, dužna sam Podgorici jedan lijep koncert i potrudiću se da ga realizujem. Možda u decembru, volim decembar u Podgorici, pojma nemam zašto. Ako bude i bez publike, na nekom krovu, ne mari. Okupiću muzičare sa kojima sam sarađivala, možda u ekipu uključiti i neke mlade, ne znam još. I to samo za potrebe koncerta. Ono što ljudima nikako nije jasno je da su bendovi teško održivi, ne zbog toga što je ovaj ili onaj član loš čovjek. Zarade su minimalne, a tempo obično ubitačan. Dok se ne isprave nakrivo nasađene navike i običaji, muzičarima će biti dobro samo u pjesmama i tračevima.
Možemo li uskoro očekivati knjigu s odabranim kolumnama ili kratkim pričama?
– Rekoh da mi je laptop haotično mjesto kojem se valja posvetiti. Ali od kolumni, koje sam evo skoro deceniju pisala za Graciju i Magazin Auto, lagano može da se napravi trilogija! To mi se periodično javi kao zamisao, ali iako postoje izdavači, do sada, mada nisam previše ni tražila, nisam naišla na razumijevanje onih koji bi uložili u tu priču. Prva zbirka bi se pojavila za manje od mjesec, kada bi neko uložio u njeno štampanje. Obeshrabruje i povremeno “odokativno” poređenje sa nekim rijaliti pojavama koje, vjerovatno uz pomoć ghost writera, slove za neke moderne “pisce”. Nisam pisac, niti pokušavam to da budem. Osoba sam koja umije da se izrazi jedino kroz umjetnost i živi kroz to što pjeva, slika, piše, i voljela bi da posjeduje vještinu drugačije da postavi stvari. Ali, ne umije.
