U rodnom Japanu, gdje je Haruki Murakami najprestižniji nacionalni intelektualac, pitaju ga za mišljenje o svemu. Ne voli da se pojavljuje u javnosti, stidljiv je i skroman, pa u nacionalnim raspravama učestvuje preko svojih knjiga. Osjeća obavezu da Japan predstavlja kvalitetnim romanima, i prihvata pozive da ih promoviše van svoje zemlje. Iako je preveo na japanski mnoge romane sa Zapada, među kojima svog omiljenog pisca Rejmonda Čendlera nikada se ne bi usudio da prevodi sa japanskog na engleski, jer je preteško čak i kada su njegovi romani u pitanju. Neki elementi iz Murakamijeve prošlosti su misterija i za njega samog. Ne zna, naprimjer, zašto je odlučio da bude pisac. Sjeća se da je bila 1978. kada se vrijeme njegovog buntovništva manje-više završilo. Približavao se tridesetoj, još uvijek je držao džez bar, koji je nazvao po svojoj mački – Peter Cat. Ideja mu je jednog dana slučajno pala na pamet, dok je na televiziji gledao bejzbol utakmicu, mada ranije nije pokazivao interes za pisanje.
Muzika, knjige i mačke
Odrastao je 60-ih kao sin jedinac: otac Čiaki bio je sin budističkog sveštenika, majka Mijuki ćerka trgovca na veliko iz Osake, a oboje su predavali japansku književnost. Po Harukijevom rođenju, 12. januara 1949. u Kjotou, majka je napustila posao i posvetila se porodici, a ubrzo poslije prvog dječakovog rođendana najprije sele u Hjogo, potom u Kobe, gdje je proveo djetinjstvo i adolescenciju. Taj lučki grad djelovao je veoma stimulativno na Harukija, u ruke su mu dolazile knjige stranih, uglavnom engleskih pisaca, i neprestano je čitao. Studirao je dramu u Tokiju, na Univerzitetu Voseda, 1975. diplomirao, a tih godina je bio veoma aktivan u studentskim pobunama protiv rata u Vijetnamu. Godine 1968. upoznao je Joko Takahaši, kojom se tri godine kasnije oženio, uprkos tome što su se roditelji protivili, kako izborom supruge tako i činjenicom da stupa u brak kao student. Pozajmio je novac i otvorio džez bar, da bi zadovoljio svoju strast prema muzici, koju je zavolio kao adolescent. Volio je, dakle, muziku i knjige. “I volio sam mačke. Te tri stvari. Iako usamljen kao jedinac, rano sam spoznao šta mi sviđa, a te tri stvari nisu se ni danas promijenile. Još uvijek znam šta mi sviđa. To daje sigurnost. Ako ne znaš šta ti se sviđa, izgubljen si.”
View this post on Instagram
“Tih godina, 1968. i 1969. moglo se desiti svašta. Bio je to haotičan period, mnogo mojih prijatelja nije među živima, mnogo ih se ubilo. Nedostaju mi i danas, svaki put kad mislim o njima snažno osjećam da moram živjeti. Ponekad mi je tako čudno što sam doživio ovoliko godina. Osjećam se pomalo kao jedan od preživjelih, a kada preživite imate obavezu da od sebe date najbolje što možete. Kad se sjetim tog vremena, svjestan sam kakav sam bio hazarder. Mnogo sam radio, bio u dugovima, nisam znao kakva me budućnost čeka. Bilo je rizično i pozajmiti novac i otvoriti bar, ulozi su bili visoki. Mogao sam dobiti ili sve izgubiti. A bilo je rizično i oženiti se mlad. Nisam znao kako svijet funkcioniše, bio sam glup i neiskusan. Bila je to neka vrsta opklade sa životom. I dobio sam, u svakom smislu.”
Biti dosljedan
U autobiografiji What I Talk About When I Talk About Running napisao je kako svakog jutra ustaje u četiri sata, piše skoro do podneva, popodne uglavnom provodi trenirajući za maraton, a u devet uveče se sprema za odlazak na spavanje, zajedno sa suprugom. Izgleda mnogo mlađe od svojih vršnjaka, u fantastičnoj je formi i niko ne bi rekao da se u tom mišićavom i snažnom tijelu krije 64-godišnjak. “Ako tri godine (koliko je pisao 1Q84) pišeš svakog dana moraš biti snažan. I mentalno i fizički. A fizička snaga je veoma važna.” Njegove svakodnevne navike bazirane su na ponavljanju, na rutini, na pripremama koje prethode pisanju – koje zahtijeva snagu. “Snaga mi treba da otvorim vrata. Svakog jutra uđem u radnu sobu, sjednem za radni sto, uključim kompjuter i tada treba da otvorim vrata, veoma teška i velika. Treba da uđem u drugu sobu, drugi svijet, metaforički, naravno. A treba se ponovo i vratiti. Zbog toga moram biti snažan, zbog otvaranja i zatvaranja tih vrata. Ako izgubim snagu moći ću da pišem samo priče, ali ne i romane. Rutina je nekom dosadna, ali je meni veoma važna. Ulazim u svoju podsvijest, u vlastiti haos, a sam čin ulaska i izlaska je rutinski. Treba biti praktičan. Mada je ljudima dosadno kada kažem da moraju biti praktični žele li napisati roman, očekuju nešto kreativnije, dinamičnije i više umjetničko.” I na trčanje ide svakog dana, kao što piše. Dosljednost je najvažnija.
View this post on Instagram
Sve što napiše, prva pročita Joko. Roman koji je nastao poslije onog “prosvjetljenja” za vrijeme bejzbol utakmice, Hear the Wind Sing, u Japanu je dobio nagradu namijenjenu novim piscima. Murakami je nastavio s aktivnostima u baru, povremeno pišući, kada je imao slobodnog vremena. To je bio važan period, kaže, jer se nije morao izdržavati pisanjem, dovoljno je zarađivao u baru. Kada je roman Norveška šuma 1987. prodat u preko tri miliona primjeraka samo u Japanu, bar je postao suvišan pa ga je prodao, mada mu i sada ponekad padne na pamet paralelni način života iz tog vremena. “Ponekad se pitam zašto sam postao pisac, još uvijek mi je to čudno. Nešto se desilo, postao sam pisac i to uspješan pisac. Kada odem u Ameriku ili u Evropu, mnogi me prepoznaju. Zaista čudno. Prije nekoliko godina sam bio u Barseloni i potpisivao sam knjige, došlo je skoro hiljadu ljudi, djevojke su me ljubile… Bio sam veoma iznenađen. Šta mi se to desilo?”
Želja za nezavisnošću
Bio je u Honoluluu u proljeće 2011. kada je Japan pogođen zemljotresom i cunamijem, što je, kako kaže, veoma promijenilo njegovu domovinu. “Ljudi su izgubili vjeru u budućnost. Japanci su tako naporno radili poslije Drugog svjetskog rata, preko 60 godina, smatrali smo da ćemo postati srećni kad postanemo bogati. Ali, na kraju nismo postali srećni, uprkos tome što smo mnogo radili. Došao je zemljotres, mnogo ljudi je evakuisano, morali su da napuste sopstvene domove… Prava tragedija. Bili smo tako ponosni na našu tehnologiju, a ipak se su nuklearna postrojenja pretvorila u moru. Tako su ljudi počeli razmišljati kako drastično treba da promijene život. Vjerujem da je taj događaj za Japan donio velike promjene”, kaže Murakami, koji tragediju poredi sa 11. septembrom, danom koji je promijenio cijeli svijet. “Promjena kroz koju prolaze Japanci povezana je sa činjenicom da su izgubili tako mnogo te se počinju pitati šta je to što stvarno vrijedi. Ponekad se pitam kako bi izgledao svijet da se 11. septembar nije desio, da li bi danas bilo drugačije”, kaže Murakami, čiji su prioriteti jednostavni. Ne zna, naprimjer, koliko ima novca. “Kada posjeduješ određeno bogatstvo, najbolje od svega je što više ne moraš razmišljati o novcu. Najbolje što se novcem može kupiti su sloboda i vrijeme. Ja ne znam koliko godišnje zarađujem. Nemam pojma. Ne znam ni koliko poreza plaćam. O porezu ne želim ni da razmišljam. O tome vode računa knjigovođa i moja supruga. Meni ništa ne govore. Ja samo radim. Joko i ja vjerujemo jedno drugom, poznajemo se 40 godina. Stalno i o svemu razgovaramo, mnogo mi pomaže. Poštujem njeno mišljenje. Ponekad se i svađamo, jer zna biti veoma oštra. Da je ona moj izdavač, ljutio bih se i promijenio ga. Ali, izdavača mogu da ostavim, ženu ne.”
Murakamijevi junaci često su imali nesrećno djetinjstvo, što nije slučajno, mada se njemu nije desilo ništa dramatično. Ipak, kaže kako se osjeća kao žrtva svojevrsnog nasilja, jer su roditelji željeli da bude drugačiji nego što je bio. “Očekivali su da iz škole donesem dobre ocjene, ali ih nijesam dobijao. Nisam volio previše vremena provoditi u učenju. Želio sam da radim samo ono što mi sviđa. Htjeli su da steknem potrebno znanje i zaposlim se u Micubišiju ili tako nešto. A nisam to uradio. Želio sam biti nezavisan, te sam otvorio bar i oženio se dok sam još bio na fakultetu. Roditelji nisu bili najsrećniji zbog toga. Razočarao sam ih još kao dijete, a kad niste zreli ta vrsta razočarenja može biti veoma teška. Iako su dobre osobe, povrijedili su me i još to osjećam. Želio sam biti dobar sin, ali mi nije uspijevalo. Ja nemam djece, a često se pitam kako bi bilo da imam. Ne mogu to zamisliti. Nisam bio veoma srećan kao dijete, ne znam da li bih bio srećan kao otac.”
GRACIJA 2/2013.
Priredila Snežana Crkvenjaš
