Jedna od njih je riječ “ne” koja je problematična zato što je prilično neodređena. Nama se čini jasno, no psima nije. Koje ponašanje pokušavamo zaustaviti? Naprimjer: pas žvaće cipelu. “Ne” se može odnositi na nedostatak lajanja, žvakanje ili mjesto na kojem pas sjedi. Nemoguće je da pas razlikuje na šta tačno mislite.
Šta je još važnije, riječ “ne” ne govori vašem psu šta umjesto nje želite da učini. Alternativno, naredbe poput “spusti” ili “sjedni” potiču određeno ponašanje koje pas može usvojiti umjesto onoga šta radi. Urbani trening pasa smatra da izgovaranje “ne” može pojačati loše ponašanje jer pas dobija vašu pažnju. Čak i ako je to negativna pažnja, nema veze, obraćate pažnju na njega.
Problem je i ako ne radite ništa
Potom, tu je vikanje. College of Behaviour Animal primjećuje da psi nemaju istu logiku i sposobnost razmišljanja kao ljudi. Vikanje može kod psa izazvati strah (od vas, njihove okoline, određenih ponašanja), pa čak i dovesti do reaktivnog ponašanja. Takođe, vikanje je previše neodređeno te ga neće spriječiti da sljedeći put sažvaće cipelu.
Tu je i naredba “dođi” koja ima veze s nečim lošim. Recimo, vlasnik pozove psa da “dođe” kad je vrijeme za kupanje, odlazak veterinaru ili bilo koje drugo iskustvo koje povezuje s neugodnim osjećajima. Ako previše puta zavarate svog psa da pomisli da će dobiti poslasticu, a ustvari ga vodite veterinaru, prestaće dolaziti kad ga zovete. Možda neće vjerovati ni ostalim naredbama koje mu kažete.
Zadnja problematična stvar je ne raditi ništa. Ignorisati problematično ponašanje je loše. Možda to funkcioniše kad ste kod kuće, u okruženju koje mu je poznato, no napolju ne funkcioniše. Psa treba naučiti određenim naredbama, kako bi se mogla preusmjeriti njegova pažnja u trenucima kada vlasnik procijeni da neko ponašanje nije prihvatljivo.
