Razgovarala Marina Strugar/Foto AG
Nasilje u porodici, koje se odvija kroz različite vidove psihičkog, fizičkog, seksualnog i materijalno-ekonomskog zlostavljanja, ostavlja brojne posljedice, kako kod onih koji su mu neposredno izloženi, tako i onih koji su posmatrači. Većinom smo svjesni fizičkih povreda, međutim, psihičke posljedice mogu biti mnogo teže i dugotrajnije. Najčešće psihičke posljedice kod žrtve su: napetost, nemir, osjećaj straha (za sebe, svoj život, život dragih osoba), osjećaj stida, krivice, gubitak samopouzdanja, nedostatak tolerancije i strpljenja, problem sa koncentracijom, depresija, poremećaji u ishrani, sklonost alkoholu i drogama, suicidalne misli… Djeca koja su žrtve nasilja često i sama izrastaju u nasilnike”, objašnjava nam na početku razgovora Darija Petović Bambur, voditelj programa Roditeljstvo za cjeloživotno zdravlje, udruženja Roditelji.
Da li se žrtve javljaju češće na početku problema ili kada on kulminira? Kakav profil žrtava najčešće imaju probleme sa prijavljivanjem nasilja i traženjem pomoći? Kakva im je pomoć neophodna i ko bi trebalo da im je pruži?
– Neke žrtve se obraćaju za pomoć, odlaze od kuće ili uzvraćaju istim ponašanjem. Međutim, mnoge žrtve godinama trpe, prije nego što se usude da nekome priznaju svoje probleme, ako do toga uopšte i dođe. Brojni faktori – lični, ekonomski, kulturni i socijalni, spriječavaju žrtvu da napusti nasilnu vezu. Neki od čestih razloga zbog kojih se ne odlučuju na traženje pomoći jesu strah od osude društva, nedostatak podrške primarne porodice, nepovjerenje u institucije sistema… Žrtve koje su emocionalno i ekonomski zavisne od svojih partnera vremenom nauče da trpe nasilje, ostaju u nezdravoj zajednici i žive sa nadom da će njihov nasilni partner promijeniti ponašanje, ali to se ne dešava. Glavnu ulogu u prevenciji i zaštiti žrtava nasilja svakako imaju institucije sistema: vaspitno-obrazovne ustanove, policija, centri za socijalni rad i ustanove zdravstvene zaštite. Međutim, mislim da je od presudne važnosti da razumijemo da svi mi, kao pojedinci, imamo nezaobilaznu ulogu u ovom procesu. Važno je da shvatimo da porodično nasilje, ili bilo koji vid nasilja uopšte, nije privatna stvar, već da je dužnost svih nas da reagujemo i prijavimo ga. Dužni smo da zajedno učinimo da nasilja bude manje, jer su njegove posljedice razorne za pojedince i za društvo u cjelini.
Koje mjere pomoći preduzima vaša organizacija?
– Mi vjerujemo da je, osim rada na unapređenju kaznene politike i ažurnosti u djelovanju institucija sistema, od izuzetne važnosti djelovati i preventivno. S tim u vezi smo početkom prošle godine otvorili servis podrške roditeljima – SOS Roditeljsku liniju, koja ima za cilj da roditeljima ponudi rješenja i pomoć u vaspitanju djece. U praksi se pokazalo da mnogi roditelji često pribjegavaju fizičkom kažnjavnju, jer se osjećaju nemoćnim i ne znaju kako drugačije da disciplinuju djecu. Takođe, najčešće nisu svjesni svih razvojnih posljedica do kojih takva vrsta disciplinovanja dovodi. SOS Roditeljska linija je, između ostalog, tu sa ciljem da im ponudi različite savjete i alternative fizičkom kažnjavanju, ali je osmišljena i kao mjesto podrške za roditelje, koji se suočavaju sa sve više izazova u vaspitanju koje prethodne generacije nisu poznavale – neuporedivo stresniji način života, mnogo više opasnosti, brze promjene u svijetu tehnologije koje predstavljaju dodatan izazov, i sve veći zahtjevi i očekivanja društva u pogledu postignuća u različitim sferama života. Tokom prve godine rada odgovorili smo na 332 poziva. Udruženju Roditelji se direktno u toku prošle godine za savjet, podršku, informaciju obratilo 1.427 roditelja. Osim pitanja o alternativama fizičkom kažnjavanju, neke od najčešćih tema na Roditeljskoj liniji su bile: uspostavljanje granica, upotreba tehnologije, vršnjačko nasilje, školski problemi, odnosi između braće i sestara, razvojne faze i razvojni problemi, bolesti zavisnosti, seksualnost, razvod, kako razgovarati sa tinejdžerima, problemi sa ishranom, odvikavanje od pelena, fizičko kažnjavanje, smrt u porodici…
U čemu sve vidite uzroke porasta broja i svireposti porodičnog nasilja u Crnoj Gori, naročito prema djeci i ženama?
– Neosporno je da faktori poput loše ekonomske situacije, dostupnosti narkotika, alkoholizma, kriminal, korupcija i slični problemi vode nasilnom ponašanju u svim društvima. Međutim, činjenica da je broj prijavljenih slučajeva porodičnog nasilja u porastu ne znači nužno da je nasilno ponašanje u tolikoj mjeri u porastu. Vjerujem da se prije svega radi o činjenici da kao društvo postajemo svjesni da je takav vid ponašanja neprihvatljiv. Takođe vjerujem i da žrtve nasilja bivaju ohrabrene da nasilje prijave očekujući da će biti zaštićene.
Koliko je bitno uključivanje predškolskih i školskih ustanova, naročito školskih psihologa da prepoznaju zlostavljanu djecu i da reaguju?
– U prepoznavanju i zaštiti djece koja su žrtve porodičnog nasilja, vaspitno-obrazovne ustanove imaju nemjerljivo veliku ulogu. Prije svega, učitelji, nastavnici, a zatim i pedagoško-psihološke službe, trebalo bi da budu posebno senzitivni prema pitanjima nasilja i edukovani da ga prepoznaju.
Da li postoje znaci na osnovu kojih se mogu prepoznati djeca žrtve porodičnog nasilja?
– U zavisnosti od uzrasta, ali i brojnih drugih faktora, djeca različito reaguju na porodično nasilje. Ona najmlađa obično ne shvataju o čemu se radi, zabrinuta su, anksiozna i osjećaju krivicu, ali budući da najčešće nisu u stanju da riječima izraze to što osjećaju i da se “pobune”, svoje emocije izražavaju ponašanjem. Najčešće postaju mirna i ćutljiva, povlače se u sebe, slabije jedu i spavaju. Često imaju siromašniji rječnik i manje razvijene intelektualne vještine, njihova pažnja je slabija, često imaju noćne strahove, grickaju nokte… Kod djece školskog uzrasta, osim anksioznosti i poremećaja navika, uočava se i gubitak interesovanja za školske aktivnosti, loša slika o sebi i slabije interesovanje za druženje s vršnjacima. Često imaju potrebu da se pretjerano brane. Tipično je i da postanu nasilni prema vršnjacima. U periodu adolescencije kod njih je znatno veći rizik od neuspjeha u školi, delinkvencije i bolesti zavisnosti. Uopšteno rečeno, depresivni su, anksiozni, hipersenzitivni, bespomoćni i uplašeni.
GRACIJA 125/februar 2018.
