Marija Kalas

Slavna primadona ostala je zapamćena po neobičnom glasu i jedinstvenim kreacijama različitih likova. Bilo je onih koji su je obožavali, ali i onih koji su osporavali njen talenat, ali su i jedni i drugi sa zanimanjem pratili Marijin život i karijeru

PORODICA Džordž Kalogeropulos i Evangelija Dimitriadu upoznali su se na univerzitetu, gdje su oboje studirali farmaciju. On je stigao sa Peloponeza, iz skromne porodice, dok je ona rođena u prilično imućnoj porodici grčko-makedonskog porijekla. Vjenčali su se 1916, a godinu dana kasnije rođena je njihova prva kćerka Jakinti. Njihov jedini sin, Vasili, rođen 1920, umro je od tifusa kada je imao nepune tri godine. Ovaj gubitak ostavio je veliki trag na majku i bio je razlog njihovog preseljenja u Ameriku, te se Marija rodila u Njujorku, 2. decembra 1923. Majka je, željeći sina kojeg bi ponovo nazvala Vasili, puna četiri dana odbijala da vidi djevojčicu i dugo razmišljala o imenu. Beba je bila neobično krupna, imala je više od šest kilograma. Živjeli su na Menhetnu, a dugo i teško izgovorljivo prezime promijenili su u Kalas.

KOMA Marija je kao petogodišnjakinja bila 22 dana u komi. Ugledavši s druge ulice svoju sestru, otrgnula se majci i potrčala. Automobil ju je jako udario i dugo vukao za sobom prije nego što je uspio da se zaustavi. Prebačena je hitno u bolnicu Sveta Elizabeta i nekim čudom ipak ostala živa. Kasnije je pričala da je tokom tog dugog perioda bez svijesti čula kako joj neobična muzika svira u ušima. I Marija i njena majka Evangelija pridavale su veliki značaj tom događaju. Tako i u knjizi My daughter Maria Callas, Evangelija tvrdi kako se Marijin karakter sasvim promijenio nakon nesreće, prerastavši kasnije u “veoma loš” i svjetski poznat kao divlji, tvrdoglav i nepovjerljiv.

TALENAT Kao trogodišnjakinja slušala je operske arije, a sa četiri već je svirala klavir, komponujući prve melodije. Kada je pjevala pored otvorenog prozora, ljudi su se zaustavljali i, kao začarani, slušali njen glas. Marija je bila izuzetno talentovana za klavir, vježbala je svakodnevno i fantastično napredovala, išla u redovnu školu i uzimala časove pjevanja kod potpuno nepoznate “gospođice Sandrine”. U toj prvoj fazi učenja, Mariji je uspjelo da svojim glasom spoji različite škole; Sandrina ju je, iako na veoma lakonski način, naučila italijanskoj i francuskoj metodi pjevanja. Možda je upravo ta sasvim slučajna učiteljicina metoda stvorila njen snažan, prepoznatljiv i jedinstven glas. Kada se nakon razvoda roditelja 1935. godine Marija vratila u Atinu, upisala je Konzervatorijum i završila pjevanje, klavir i jezike – italijanski, španski i francuski.

CAVALLERIA RUSTICANA Njena blistava karijera počela je veoma brzo. Godine 1939. izvela je svoju prvu kompletnu ulogu: Santuca u operi Cavalleria Rusticana odmah joj je donijela naziv “boginja”. Njeno pjevanje pod nadzorom poznatog učitelja trajalo je od jutra do večeri. Poslije nekoliko školskih nastupa ponuđena joj je uloga u Kraljevskoj operi u Supeovom Bokaču. Ovo je označilo početak profesionalne karijere. Veoma značajan momenat u Marijinoj karijeri tokom boravka u Grčkoj jeste poziv da zamijeni nedovoljno pripremljenu Elviru de Hidalgo. Kako je posjedovala neobičnu memoriju, bilo je sasvim normalno da nauči sve dijelove i najteže opere za manje od sedam dana (dok je drugim pjevačima bilo potrebno barem mjesec). Ta njena sposobnost često se potvrđivala dok je živjela u Italiji.

PROROČICA PITIJA Krajem 1971. i početkom 1972. godine, Marija je predavala solo pjevanje na elitnoj njujorškoj Julliard School. Nije tu bilo nikakve misterije, studentima je davala praktična uputstva o tome kako pružiti maksimum, kako pronaći svoj najbolji glas, kako prilaziti velikim i zahtjevnim opernim ulogama, kako biti poseban i nikada ne kopirati druge. Studenti su upijali svaku njenu riječ i pokret, a u očima im se ogledalo bezgranično obožavanje. Na predavanjima je bilo i obožavatelja, novinara, glumaca, pa su među studentima sjedili i Franko Zefireli, Ben Gazara, Lilijan Giš, Tito Gobi, Elizabet Švarckop… Jedan kritičar je napisao da na predavanjima “Marija sjedi na tronu kao slijepa proročica Pitija u Delfima”. O tom Marijinom pedagoškom radu objavljena je knjiga koju je priredio Džon Ardoin: Callas at Juilliard. The Master Classes.

FEMME FATALE Ova apsolutna diva bila je potpuno drugačija od ostalih, kao što su Merilin Monro, Liz Tejlor, Brižit Bardo ili Marlen Ditrih, slavnih zahvaljujući muškoj požudi. Marija Kalas nije bila tipična femme fatale, jer je njen glas, a ne stas, očaravao mase, ljude su fascinirale njena samodisciplina, profesionalizam, kao i umjetnički perfekcionizam. Marija je težila unutrašnjoj ljepoti, mada nije bila sasvim ravnodušna prema svom izgledu. Kada je u nekim novinama pročitala da su je nazvali “primadona sa slonovskim nogama”, odlučila se na drastičnu dijetu i u veoma kratkom periodu smršala 30 kilograma, dramatično promijenivši svoj izgled.

MENEGINI Kada su 1944. godine okupacijske snage izgubile kontrolu nad Grčkom i britanska flota uplovila u Pirej, Marija je odlučila da se vrati u Ameriku i pronađe oca. Izvela je svoj oproštajni atinski koncert, kako bi prikupila novac za put, i u septembru 1945. stigla u Njujork. Dok je uzaludno tražila posao, istovremeno je neumorno vježbala kako bi usavršila svoju vokalnu tehniku. Upoznala je menadžera Edija Bagarozija i prihvatila angažman u operi Turandot u Čikagu, do čije realizacije nije došlo. Zahvaljujući poznanstvu sa Bagarozijem, Marija susreće italijanske operske pjevače sa kojima kasnije odlazi u Italiju. Nekoliko dana nakon dolaska u Napulj 1947, gdje je trebala pjevati u La Giocondi, upoznala je bogatog industrijalca i ljubitelja opere Đovanija Batistu Meneginija. Marija je pristala da se udati za njega iako je bio mnogo stariji, ali je, kao grčka pravoslavka, odbila da prihvati katoličanstvo, te je na vjenčanju, održanom u aprilu 1948. godine u jednoj sakristiji, sem mladenaca bila prisutna samo Meneginijeva majka. Iste večeri otputovala je u Argentinu kako bi održala koncert u Buenos Ajresu. Njen bogati suprug je vođenje poslova sasvim prepustio svojim rođacima i posvetio se Marijinoj karijeri, postavši joj menadžer. Uz Meneginijevu veliku podršku i pomoć, Marija je u naredne dvije godine postala slavna u Italiji i inostranstvu.

NORMA Marija je zbog akutne upale grla i generalno lošeg zdravstvenog stanja prekinula izvedbu Norme u Rimu, iako je u publici sjedio sam italijanski predsjednik sa najuglednijim ličnostima tog doba. Tog drugog januara 1958. godine postala je meta najgorih kritika i najnepoželjnija osoba na svijetu, a mnogi pjevači nakon toga su odbili da sarađuju sa njom. Povukla se sa scene i potpuno posvetila mondenskom načinu života. Iznenada se našla u nekim drugim vodama, daleko od muzike, u društvu dokonih bogataša i žena okićenih nakitom, nenaviklih na rad. To nije bio njen svijet, ni veliki Onazis joj nije mogao pokloniti ništa više od onog što je sama imala, pa bila je najplaćenija operska diva. Marija Kalas je živjela za muziku i pjevanje. Reditelj Franko Zefireli uspio  je 1964. da je ubijedi da se vrati operi, te su uslijedile nezaboravna Toska u njujorškom Metropolitenu i Norma u Parizu – sa fantastičnom Zefirelijevom postavkom, uprkos problemima sa glasom. Svoju bolest grla, zbog koje je izgubila kvalitet glasa, nikada nije ozbiljno shvatala. Tokom ponovnog izvođenja Norme, Mariji je pozlilo, te zadnja scena nije izvedena.

ARI Kada su se prvi put sreli na nekom prijemu u Veneciji 1957, oboje su bili u braku. Marija sa 30 godina starijim Meneginijem, koji joj je bio više kao prijatelj i otac, nije tu bilo previše ljubavi ni strasti. Aristotel Onazis bio je oženjen Tinom Livanos, koja nije znala šta je vjernost, ali mu je svojim porijeklom omogućila pristup u krug vrhunskih brodovlasnika. Kada su nešto kasnije Marija i njen suprug pozvani na krstarenje Onazisovom jahtom, rodila se njihova ljubav. Na završetku putovanja zvanično su postali ljubavnici i Marija je zamolila muža da se razvedu, govoreći mu kako ne želi otići od Onazisa. Menegini ga je tada javno optužio za slom braka, mada je Marija i ranije htjela da se razvede zbog njegovih čestih prevara i nakon saznanja da muževa mnogobrojna porodica nemilice troši njen novac. Imala je 33 godine i bila na vrhuncu slave – boginja jedinstvenog glasa, ali i histerična, razmažena diva, sklona čestim napadima bijesa i pretjeranim reakcijama. Pored Arija, kako ga je od milja zvala, Marija je postala sasvim drugačija, nježna, pažljiva žena koja ugađa svakoj želji svog ljubljenog. Ari nije bio ljubitelj umjetnosti, niti se u nju razumio, a često je govorio kako operu ne može podnijeti.

Prema nepotvrđenim informacijama, Marija mu je 1960. godine rodila sina, koji je živio samo nekoliko sati. Bio je to strašan udarac koji je Marija doživjela kao lični poraz. Odnosi sa Onazisom bili su veoma burni, često su se svađali, nakratko razilazili i ponovo mirili, te je Marija sve češće nalazila spas u tabletama za smirenje i spavanje. Kada se počelo pričati o Onazisovoj aferi sa Li Radzvil, sestrom Džeki Kenedi, pokušala je da se ubije. Aristotel je znao koliko je Marija ranjiva i kolika je njena potreba da se osjeća voljenom, ali nije propuštao niti jednu priliku da joj uputi riječi koje će je povrijediti: “Obična si pjevačica sa pištaljkom u grlu” ili “Ti nisi domaćica u kući, ni moja žena, ti si samo gost.”

Nikada se nisu sasvim rastali. Marija je 1966. godine odbila američko državljanstvo i uzela grčko, uzalud očekujući Onazisovu bračnu ponudu. I nakon vjenčanja sa Džeki 1968. godine, Onais nije prestajao da je posjećuje, uz “diskretne” izjave pred prijateljima, kao na primjer: “Dosta mi je kostiju kod kuće, poželio sam Marijine debele kukove.” Znao je kako je Marija ubijeđena u svoju neopisivu ružnoću, te joj je pred prijateljima, želeći je povrijediti, govorio: “Od svog nosa možeš da napraviš šešir”. Nije ga ni najmanje brinula njena ljutnja, znao je biti veoma nemilosrdan i nikada joj se nije izvinjavao. Uprkos svim uvredama, ružnim riječima, aferama i braku sa Džeki, kada je bio na samrtničkoj postelji, Aristotel je zvao Mariju: “Volio sam te onoliko koliko sam mogao. Nisam uvijek bio dobar, ali – volio sam te.”

EGEJSKO MORE Svoju posljednju turneju završila je koncertom u Japanu 1974. godine. Zahvaljujući savjetima svog prijatelja, tenora Đuzepea Di Stefana, Marija je uspjela da pjeva koristeći novu tehniku. Bila je, ipak, svjesna da njen glas nije bio kao nekada i povukla u svoju parišku kuću, odbijajući druženje. Posljednje godine bile su veoma bolne: najprije je zauvijek izgubila Onazisa, iste godine ubijen je njen prijatelj Pjer Paolo Pazolini, a zatim je umro i Lukino Viskonti. Marija Kalas umrla je sama u svom pariškom stanu, 16. septembra 1977. Iako se to često spominjalo, mala je vjerovatnoća da je počinila samoubistvo, jer je njeno zdravlje već dugo bilo narušeno. Ljekar je kao uzrok smrti naveo infarkt. Nejasne su neke druge okolnosti, kao što su odgovornost pomalo mračne grčke pijanistkinje Vase Devetzi, koja je posljednjih nekoliko godina živjela u Marijinom stanu, ili sestre Jakinti i majke Evangelije, koje kao da su je sasvim zaboravile. Marijin pepeo je, prema želji iz oporuke, prosut u Egejsko more.

 

GRACIJA 56/2015.

Priredila Snežana Crkvenjaš

 

 

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...