Piše Tatjana Kuljača
“Gospođo Kuljača, da li je sve u redu?”, pita me ljubazni policajac, misleći na automobil koji vozim kasno uveče. Osim pokvarenog zadnjeg stakla, koji ne mogu da zatvorim, pa me promaja ubi kao i sve Balkance, s autom je sve u redu. Ćutim.
“Jeste, gospodine, sve je u redu”, lažem.
“Ističe Vam registracija 10. septembra”, brižno će ljubazni čovjek.
“Znam, hvala”, poželim ugodan ostatak večeri i nastavim put.
Ističe nam i život svakog dana, a ne registracija. Kap po kap, minut po minut. Možda imam prokletstvo da nađem značenje u baš svakom gestu ljudi oko mene, naizgled nevezanih za ono što mi se dešava. A možda tako baš i treba. Zbog toga sam i zaustavljena na magistrali i upitana da li je sve u redu. Nije.
Odavno sam ogradila ljude od sebe, i sebe od ljudi koji mi ne prijaju. Jedni su to nazvali pameću, a drugi sebičlukom. Svakome svoja percepcija objašnjava stvarnost na način kako je njemu ugodno i sa tim nemam problem. Ali imam problem sa ljudima koji na silu pokušavaju da me iznutra izmijene kako bih bila pogodna za njih. Ili nekome prijam ili ne prijam, nema tu velike filozofije. U životu se ne moraju istrpiti ni neke krupnije stvari, a ne osobe kojima ne prijaš, ali smatraš da po automatizmu morate biti prijatelji. Ne morate.
Ne volim se petljati u odnose drugih ljudi. Davno sam naučila da moram biti ljubazna, kulturna, uviđajna. Nekada sam s osmijehom gutala svačije mentalno smeće, misleći da činim uslugu time što slušam jadikovke onih koji nisu u stanju izmijeniti svoju stvarnost, ali ne biraju ni mjesto ni vrijeme da te zatruju svojom. Odavno sam raskrstila s etiketom kante za mentalni otpad u koji će svako, po svom nahođenju, da ubacuje istorijate odnosa s drugim ljudima, a da pritom nije uradio ništa da to i promijeni.
Svijet je naše ogledalo. Dobijamo ono što dajemo. Samo što često nismo ni svjesni šta se nalazi u brižljivo upakovanom poklonu, riječi, misli, koje darujemo drugima
Postoje ljudi koji se lako naljute i još lakše odljute. Ja se ljutim danima. Držim nervozu kao da mi život od nje zavisi i puštam je tek kada me dan obuzme drugim dešavanjima. A ona hoće napolje, pa hoće! Zasikće na muža, djecu, baš u trenutku kada nije vrijeme za to. A iznutra me gori. Mogu ocrtati dušu ivicom bola koji osjećam danima kada neko u mene pokuša da istrese ono što me se ne tiče, bez prethodno date saglasnosti i pitanja, bez interesovanja. A onda ga to isto prođe, nastavi po svom, a ja se kuvam u ekspres loncu koji pišti i prijeti da raznese pola kuće. I recite mi, da li je to normalno? Da dopustiš da ono što te se ne tiče postane baš ono što te obuzme na najneprijatniji mogući način? I da li smo sposobni prepoznati kada tuđe smeće unesemo u sopstveni dom i dopustimo da na njega zamiriše?
Mnogo je takvih primjera. Kako od kolega na poslu, šefova, poznanika i onih koji se prijateljima nazivaju. Neću drviti o njima, jer kad jednom shvatimo da su takvi kakvi su baš zbog toga što na neki čudan (mazohistički) način vode život bez posebne želje za promjenom, onda odustanemo od želje da im bude bolje. Svako je odgovoran za sopstveni život i odnos sa drugim ljudima. Ne dozvolimo da zatruju i nas. Kako god se predstavljali i istinski vjerovali u to, pored takvih “dobronamjernih prijatelja” neprijatelji vam ne trebaju.
Voljela sam da, takvima, postavim jedno pitanje, kada se žale na sve oko sebe, ne vidjeći sopstvenu ulogu u paklu koji stvaraju: “Šta si uradio da to i promijeniš?” Ništa? Ništa nećeš ni uraditi, osim što ćeš me uredno informisati o tome kako je svijet oko tebe surov, a ti neshvaćen? Kako su drugi prema tebi grozni, a ti prema drugima predivan? Svijet je naše ogledalo. Dobijamo ono što dajemo. Samo što često nismo ni svjesni šta se nalazi u brižljivo upakovanom poklonu, riječi, misli, koje darujemo drugima. Niti koliko ono što dobijamo od drugih ljudi utiče na nas na najgori mogući način.
Podvukla sam crtu odavno. A nedavno dodala još jednu. Nisam ničija kanta za mentalni otpad zbog kojeg ću povisiti ton na sina koji je nehotice prosuo mlijeko na čistu trenerku. Na ćerku da je dosadna sa pitanjima i da me ostavi na miru. I muža, odbrusivši mu da mi nije ništa. Jer jeste. I zato više ne dam. Koliko god to sebično bilo.
Gracija 166/septembar 2019.