Katarina Bulatović: Jedva čekam majčinstvo, jedino to nedostaje mom životu

“Imala sam karijeru koju svaki sportista može samo da poželi, a sada je vrijeme da se ostvarim kao majka i da se posvetim porodici”, priznaje Katarina Bulatović

Razgovarao Danilo Brajković
Foto Vesela Mišković, ŽRK Budućnost, privatna arhiva
Garderoba i stajling Nataša Pejović
Šminka Ivana Pavličević

Ljevoruka “bombarderka”, dama koja dobija loptu kada treba preuzeti odgovornost, mamac za trofeje i medalje, miljenica publike i noćna mora čak i za najbolje svjetske golmanke – samo su neki od opisa kojima su komentatori tokom prenosa često znali da dočaraju umijeće sada već bivše rukometašice Katarine Bulatović. Njena riznica trofeja, medalja i individualnih priznanja plod su impresivne karijere. Sa crnogorskom reprezentacijom osvojila je srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Londonu i zlato na Evropskom prvenstvu 2012, četiri puta pokorila je Ligu šampiona (dvaput sa ekipom Budućnosti), proglašavana je za najboljeg strijelca, sportistu Crne Gore u izboru našeg Olimpijskog komiteta, da ne pominjemo šampionske trofeje iz Rumunije, Danske, Rusije, Mađarske… U tamošnjem Đeru, ove godine, u jeku pandemije korona virusa i van parketa rođena Kragujevčanka odlučila je da okonča karijeru, iako je zaslužila da spusti zavjesu u znatno ljepšem ambijentu. O prošlosti, ali i najljepšim životnim danima koji slijede, Bulatović je pričala u prvom intervjuu za Graciju nakon povlačenja.

“Nikada se u Crnoj Gori nisam osjećala kao stranac. Milion puta sam rekla da je to moja kuća”

Ima li razočaranja zbog činjenice da ste okončali karijeru u maltene vanrednim okolnostima? Da li ste se, možda, zbog toga u međuvremenu premišljali u vezi s tim da, ipak, odložite penziju za još godinu?
– Nisam razočarana. Normalno, željela sam ljepši kraj. Ipak, uprkos tome nisam se uopšte premišljala. Ranije sam rekla, tačnije onda kada je završni turnir Lige šampiona pomjeren za septembar, da ću potpisati ugovor s ekipom Đera baš do 15. septembra i da je to-to. Iz Đera su na sve moguće načine pokušavali da me ubijede da ostanem. Tamo mi je stvarno bilo lijepo, ali odluka je donijeta i nisam željela da je mijenjam. Bila mi je želja da se borim za petu titulu u Ligi šampiona. Žao mi je što se nije ispunila. Takođe, ostaje žal za Olimpijskim igrama koje su pomjerene za 2021, a vidjećemo hoće li biti otkazane. Ipak, nije nam se dalo, pred nama je bio taj kvalifikacioni turnir. Iako su svi testovi iz 2019. pokazali da sigurno mogu da igram još tri godine na vrhunskom nivou, nisam željela da opterećujem tijelo, posebno u ovoj situaciji sa korona virusom. Razmišljala sam, ne daj bože da se povrijedim, onda bi mi bilo još teže. Ukratko, nisam željela da rizikujem.
Odluka o okončanju karijere za profesionalne sportiste spada u rang najtežih. Kada se odigrao prelomni trenutak u kom ste shvatili da je došlo vrijeme za kraj i šta je presudilo? Nedostaje li Vam rukomet?
– Presudilo je to što želim da se ostvarim kao majka i da se posvetim porodici. Te stvari su ljepše od rukometa, najljepše što ženi može da se desi. Za majku, godina je veoma dug period, iako se aktivnim sportistima čini da i nije tako. Imala sam karijeru koju svaki sportista može samo da poželi. Kada me pitaju kako mogu bez rukometa nakon toliko godina, odgovorim im da su mi ovi dani toliko dinamični i uz toliko životnih obaveza da trenutno i ne osjećam da mi rukomet nedostaje. Naravno, Đer je nedavno imao jaču prijateljsku utakmicu, pa su me zamolili da je pogledam, stalno kontaktiramo. Za sada mi ta odvojenost ne pada teško, ali jedva čekam opet da gledam utakmice, sport uopšte. Ponavljam, ove nove želje su bitnije od sporta i bilo koje medalje.

Rijetki stranci uspjeli su da postanu simbol i Budućnosti i crnogorske reprezentacije. Da li je upravo oblačenje plavo-bijelog odnosno crvenog dresa prelomni trenutak u razvoju Vaše karijere?
– U Podgoricu sam došla iz Danske. Tada sam imala ponude od najboljih klubova, ali nisam se dvoumila. Srce me je vuklo u Budućnost. Vidjela sam sebe u toj kombinovanoj ekipi mlađih i starijih igračica, smatrala sam da mogu da igram i napredujem najviše baš u Podgorici. Srećna sam, jer su sve odluke koje sam donijela bile prave. Nijedne se ne stidim, nikada se nisam pokajala zbog njih. Tada sam razmišljala na način da će mi Budućnost biti odskočna daska. Kada sam osvojila Ligu šampiona, Budućnost je tada osvojila Kup kupova. Bila je to ekipa koja možda može puno, a kada su došle Maja Savić i Bojana Popović sve je postalo drugačije i još bolje. Išla sam iz Budućnosti i vraćala se, mislim da sam jedna od rijetkih po tom pitanju, ali to sam zaslužila igrama. Srećna sam što me je crnogorska publika tako dobro prihvatila. Srbija i Crna Gora su se razdvojile, pa se ispostavilo da dolazim kao stranac, ali se nikada u Crnoj Gori tako nisam osjećala. Milion puta sam rekla da je Crna Gora moja kuća. Ovdje živim, biću tu i dalje, tako da se nisam osjećala kao neko ko zauzima nešto domaćim igračicama. Kao da sam rođena u Podgorici. Nije bilo razloga da razmišljam drugačije. Bila sam jedna od miljenica publike, zbog čega sam naročito srećna i ponosna.
Pretrčali ste hiljade kilometara u dvoranama širom planete. Koje momente pamtite kao najteže u karijeri? Da li su uspjeli da Vas navedu na razmišljanje o tome je li sve to vrijedno truda?
– Imala sam sreću da prođem bez ozbiljnih povreda. Naravno, tu mislim na one zbog kojih bi, recimo, duže od tri mjeseca bila van terena. Ostalih je bilo. Momenat kada smo došle sa Olimpijskih igara, iz Londona, bio je jedan od najtežih. Bila sam razočarana, jer smo osvojile srebro, a ne zlato. Bilo mi je toliko teško, a pritom sam imala ozbiljnih problema sa Ahilovom tetivom. U tim trenucima nisam čak znala ni da li ću uopšte moći da igram rukomet i kako će sve da bude. To je bila katastrofa, bukvalno ne možete čarapu da obučete od bolova. Ipak, ni tada se nisam teško nosila sa mogućim negativnim epilogom. Shvatala sam da je bilo lijepo, ali da ima i drugih stvari u životu osim rukometa. Ali, imala sam sreću da se oporavim. Stručni ljudi oko mene su dali posljednji atom snage da igram i dalje. Prva mišljenja doktora su bila da možda neću moći da nastavim, ali medicina je čudo i došlo je sve na svoje mjesto.
Da li je današnji sport, uprkos glamuru i sjaju koji se često vidi na malim ekranima, postao mašina koja nemilosrdno pretvara igrača maltene u robota? Kako se postaje šampion u toj igri?
– Rekla bih da smo više kao vojnici, programirani. Zna se termin svega, ustajanja, doručka, ručka, spavanja, odmora, treninga… Nažalost, nismo kao ljudi koji imaju fiksno radno vrijeme, pa onda slobodan vikend. Nama su ti dani bili najturbulentniji, ali toga su sportisti svjesni čim počnu da se bave time. Samo radom i velikim odricanjem mogu da se postignu važni rezultati, da postanete dobar sportista, iako možda i niste talentovani. Ako ste vrijedni i uporni sve može da se nadoknadi. Surovo jeste, ima i suza i smijeha, ali vjerujte da se sve loše zaboravi kada se uzme medalja, podigne pehar. Tada bol i neprospavane noći padaju u vodu. S tim se srodite, postaje stil života. Uvijek je neizvjesno, nikada ne znate šta vam donose mečevi.

“Srećna sam, jer su sve odluke koje sam donijela bile prave”

Uspjeh je sinonim za Vašu karijeru. Jeste li osjetili da žene u Crnoj Gori moraju naročito da se dokazuju i da se njihov uspjeh još ne gleda kroz istu prizmu kao i uspjeh muškaraca?
– Budućnost je već bila veliki klub kada sam došla. Igračice su postizale dobre rezultate, bile su miljenice publike. Na nama je samo bilo da vrijedno treniramo i da se borimo, a publika na kraju to uvijek prepozna. Recimo, nikada neću zaboraviti tu punu dvoranu Morača tokom finala Liga šampiona protiv Đera. Bukvalno tri sata prije meča svako mjesto je bilo popunjeno, mnogi su ostali ispred. Pamtim te momente ranije na nekim muškim utakmicama, kada su recimo gostovali Crvena zvezda ili Partizan, ali za ženske mečeve baš i ne. To dovoljno govori o svemu. Bile smo miljenice čitave crnogorske publike. Posljednjih nekoliko godina Morača nije puna, ali mislim da će se publika, ipak, vratiti. Jedan dobar rezultat, recimo plasman na završni turnir, i vratiće se ljudi. Ove cure to zaista zaslužuju i voljela bih da osjete čari pune dvorane.
Pomenuli ste krupan zaokret ka porodici. Vjerujete li da ste trenutno u fazi života kada bi, recimo, uloga majke uljepšala početak nove etape? Jeste li ispunjeni na ljubavnom planu?
– Spremna sam za ulogu majke. To je jedina kockica koja nedostaje mom životu. Ostvarena sam u potpunosti. Obrazovana, uspješna, imam pored sebe uspješnog partnera. Dakle, nedostaje nam dijete i veoma bih to željela. Ne stvaram sebi pritisak, to će se desiti kada bude trebalo i kada bude vrijeme za to. To se nikada ne planira, ali završila sam karijeru zbog toga, ne želim da tijelo izlažem naporu. Spremna sam potpuno i jedva čekam dan kada će to da se desi.
Toliko puta ste nam pokazali čime raspolažete na terenu. Sada je vrijeme za priču van parketa. Jeste li već pronašli odgovor na pitanje – kuda i kako dalje? Čemu ćete ukazati povjerenje?
– Ne mogu baš da se pohvalim time da se budim bez obaveza (smijeh). Posljednja tri mjeseca dosta privatnih stvari završavam, a planiram da radim još nešto mimo toga. Mislim da će to brzo da se pročuje, ali dok sve ne bude postavljeno na svoje mjesto neću pričati o tome. Ima nekih dešavanja, uglavnom. Nisam neko ko je sposoban da sjedi kući i ništa ne radi. Mada, sa nacionalnom penzijom nekako smo ostvarili i to da ne moramo brinuti o budućnosti. Srećna sam što mogu da se bavim velikim stvarima. Ne zadovoljavam se sitnicima i vjerujem da će i poslije rukometa biti još uzbudljivo i interesantno u mom životu.

Gracija 182, septembar 2020.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...