Katarina Bulatović: Jedva čekam majčinstvo, jedino to nedostaje mom životu

“Imala sam karijeru koju svaki sportista može samo da poželi, a sada je vrijeme da se ostvarim kao majka i da se posvetim porodici”, priznaje Katarina Bulatović

Razgovarao Danilo Brajković
Foto Vesela Mišković, ŽRK Budućnost, privatna arhiva
Garderoba i stajling Nataša Pejović
Šminka Ivana Pavličević

Ljevoruka “bombarderka”, dama koja dobija loptu kada treba preuzeti odgovornost, mamac za trofeje i medalje, miljenica publike i noćna mora čak i za najbolje svjetske golmanke – samo su neki od opisa kojima su komentatori tokom prenosa često znali da dočaraju umijeće sada već bivše rukometašice Katarine Bulatović. Njena riznica trofeja, medalja i individualnih priznanja plod su impresivne karijere. Sa crnogorskom reprezentacijom osvojila je srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Londonu i zlato na Evropskom prvenstvu 2012, četiri puta pokorila je Ligu šampiona (dvaput sa ekipom Budućnosti), proglašavana je za najboljeg strijelca, sportistu Crne Gore u izboru našeg Olimpijskog komiteta, da ne pominjemo šampionske trofeje iz Rumunije, Danske, Rusije, Mađarske… U tamošnjem Đeru, ove godine, u jeku pandemije korona virusa i van parketa rođena Kragujevčanka odlučila je da okonča karijeru, iako je zaslužila da spusti zavjesu u znatno ljepšem ambijentu. O prošlosti, ali i najljepšim životnim danima koji slijede, Bulatović je pričala u prvom intervjuu za Graciju nakon povlačenja.

“Nikada se u Crnoj Gori nisam osjećala kao stranac. Milion puta sam rekla da je to moja kuća”

Ima li razočaranja zbog činjenice da ste okončali karijeru u maltene vanrednim okolnostima? Da li ste se, možda, zbog toga u međuvremenu premišljali u vezi s tim da, ipak, odložite penziju za još godinu?
– Nisam razočarana. Normalno, željela sam ljepši kraj. Ipak, uprkos tome nisam se uopšte premišljala. Ranije sam rekla, tačnije onda kada je završni turnir Lige šampiona pomjeren za septembar, da ću potpisati ugovor s ekipom Đera baš do 15. septembra i da je to-to. Iz Đera su na sve moguće načine pokušavali da me ubijede da ostanem. Tamo mi je stvarno bilo lijepo, ali odluka je donijeta i nisam željela da je mijenjam. Bila mi je želja da se borim za petu titulu u Ligi šampiona. Žao mi je što se nije ispunila. Takođe, ostaje žal za Olimpijskim igrama koje su pomjerene za 2021, a vidjećemo hoće li biti otkazane. Ipak, nije nam se dalo, pred nama je bio taj kvalifikacioni turnir. Iako su svi testovi iz 2019. pokazali da sigurno mogu da igram još tri godine na vrhunskom nivou, nisam željela da opterećujem tijelo, posebno u ovoj situaciji sa korona virusom. Razmišljala sam, ne daj bože da se povrijedim, onda bi mi bilo još teže. Ukratko, nisam željela da rizikujem.
Odluka o okončanju karijere za profesionalne sportiste spada u rang najtežih. Kada se odigrao prelomni trenutak u kom ste shvatili da je došlo vrijeme za kraj i šta je presudilo? Nedostaje li Vam rukomet?
– Presudilo je to što želim da se ostvarim kao majka i da se posvetim porodici. Te stvari su ljepše od rukometa, najljepše što ženi može da se desi. Za majku, godina je veoma dug period, iako se aktivnim sportistima čini da i nije tako. Imala sam karijeru koju svaki sportista može samo da poželi. Kada me pitaju kako mogu bez rukometa nakon toliko godina, odgovorim im da su mi ovi dani toliko dinamični i uz toliko životnih obaveza da trenutno i ne osjećam da mi rukomet nedostaje. Naravno, Đer je nedavno imao jaču prijateljsku utakmicu, pa su me zamolili da je pogledam, stalno kontaktiramo. Za sada mi ta odvojenost ne pada teško, ali jedva čekam opet da gledam utakmice, sport uopšte. Ponavljam, ove nove želje su bitnije od sporta i bilo koje medalje.

Kompletan tekst možete pročitati u Graciji 182, septembar 2020.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...