Katarina Martinović: Dokaz da filantropija i dalje postoji

spot_img
Razgovarala Danijela Đokić
Foto Darko Jovanović i privatna arhiva

Nakon završene osnovne škole Štampar Makarije i prva dva razreda gimnazije Slobodan Škerović, Katarina Martinović (20) je školovanje nastavila u engleskoj školi Akvort koja postoji od 18. vijeka. Zablistavši znanjem kao đak generacije, Katarina je zaslužila da njeno ime bude zlatnom gravirom ovjekovječeno na počasnoj školskoj tabli. Da je uz intelektualne sposobnosti, marljivost, svestranost i, iznad svega, željom za saznanjem ova mlada Podgoričanka darovana i srećom, govori njen životni put kojim je, zahvaljujući britanskoj asocijaciji HMC-u (Headmasters’ and Headmistresses” Conference) i London Bridžu te čovjeku koji cijeni prave vrijednosti, dospjela na jedan od najprestižnijih svjetskih univerziteta i ostvarila svoj najveći san.

Kako se osjećate kada u izvještaju HMC-a pročitate svoje ime uz ocjenu da ste zvijezda koja sija najjačim sjajem?
– Izuzetno sam ponosna na sve što sam postigla, mada nisam konstantno svjesna veličine svog uspjeha. Fokusiram se da ispunim svoje ciljeve i uživam u tome što radim. Svi komplimenti koji prate moj rad su dodatna motivacija i drago mi je da vidim da je moj trud cijenjen.
Na počasnoj tabli škole Akvort u Engleskoj, gdje ste bili najbolji đak generacije, ugravirano je i Vaše ime. Koliko je HMC bio presudan za Vaše današnje izbore i zbog čega?
– Za moj uspjeh su uveliko zaslužni HMC i London Bridž, i sa sigurnošću mogu reći da bez njih danas ne bih bila ovdje gdje jesam. U drugom razredu srednje škole prijavila sam se za HMC stipendiju koja nudi treću godinu školovanja u privatnoj školi u Velikoj Britaniji. O programu sam saznala preko prezentacija koje je London Bridž držao u gimnaziji. Već duže sam razmišljala o nastavku trećeg razreda u inostranstvu i nakon malo istraživanja shvatila sam da je HMC program za to savršen. U procesu apliciranja, nakon testa engleskog jezika na red je došao intervju sa predstavnicima HMC-a. Na osnovu intervjua i mog motivacionog eseja donijeli su odluku da mi ponude stipendiju i za mene izabrali odgovarajuću školu. Stipendiju za četvrtu godinu školovanja ponudila mi je sama škola, na osnovu mojih uspjeha ostvarenih u trećem razredu. Stipendije koje pruža HMC su izvanredna prilika i preporučujem svim srednjoškolcima željnim znanja i novih iskustava da se oprobaju u ovom programu. Mislim da crnogorska omladina ima nevjerovatan potencijal i ne treba da se plaše da makar samo apliciraju za programe i stipendije koje im se nude. Nadam se da će moja priča nekoga inspirisati da pođe sličnim putem.
U srednjoj školi u Engleskoj postigli ste izvanredan uspjeh, ali ipak niste uspjeli da dobijete stipendiju za nastavak školovanja. Gotovo je bajkovita priča o tome kako je jedan čovjek promijenio tok Vašeg života i kako ste postali student fizike na čuvenom Oksfordu. Kako se to desilo?
– Toliko bajkovito da mnogi i ne povjeruju kada im objasnim da je potpuni stranac bio spreman da sponzoriše moje školovanje jer vjeruje da vrijedni mladi ljudi zaslužuju šansu. Nakon što su mi ponudili mjesto na Oksfordu, drug iz škole mi je rekao da je svom tati, biznismenu iz Kine, pomenuo moju situaciju, objasnio da zaslužujem da studiram na Oksfordu, ali i da ću zbog izostanka stipendije biti primorana da odustanem. Na sve to njegov otac je izrazio želju i spremnost da mi pomogne i da mi pruži priliku da ispunim svoj potencijal. Isplatio je moje studije, a ja planiram da po zaposlenju taj novac vratim i da nakon završetka studija posjetim porodicu moga druga. Taj gest za mene potpuno nepoznatog čovjeka dokaz je da filantropija i dalje postoji. Osjećam se vrlo srećnom što sam uspjela da ostvarim mogućnost školovanja na Oksfordu, jer znam da su mnogi talentovani mladi ljudi bili primorani da se vrate u Crnu Goru zbog nedostatka finansijske podrške naše države.
I već nakon prve godine studija na Oksfordu dobili ste i posebnu uniformu po kojoj se prepoznaju najbolji. Roditelji su sigurno na Vas izuzetno ponosni?
– Od prvog dana su me podržavali u svemu i zahvalna sam što su mi davali prostora da sebe usavršavam, iako bi to nekad bilo po cijenu našeg zajedno provedenog vremena. Ipak, nigdje nije kao kući, pa se trudim da ih posjetim kad god to obaveze dozvoljavaju. Moj stariji brat, koji posljednjih pet godina živi i studira u Beču i koji je od malena bio moj uzor, inspirisao me je da razmislim o školovanju vani. Imati ovih dana cijelu porodicu na okupu, nažalost je za nas rijetkost pa je veliki uspjeh što smo prošlog mjeseca zajedno kod kuće proveli desetak dana. I uvijek se radujem dolasku u Crnu Goru.
Prošlog ljeta ste dva mjeseca proveli u Južnoj Koreji na usavršavanju, a sve o trošku organizatora kao i Univerziteta Oksford. Koliko je to iskustvo za Vas značajno?
– Provela sam šest nedjelja u laboratoriji, imala priliku da proputujem Južnu Koreju, naučim jezik i saznam o aktuelnim pitanjima u svijetu fizike od stručnjaka iz Instituta u Koreji, Americi i CERN-a. Već u prvoj nedjelji bila sam fascinirana odnosom nadzornice koja me ispravila u nekom razgovoru o projektu, a već sljedeći dan došla da se izvini što me nije najbolje razumjela i što nije prihvatila moju korekciju. Nadzornica je doktor nauka i od mene neuporedivo iskusnija u svom poslu, a opet je uvažila moje mišljenje, dovoljno da razmisli i da se sutradan vrati i da uz izvinjenje ponovo popriča sa mnom. Za mene je to bio pravi uvid u svijet naučnog rada i istraživanja, i to mi je pomoglo da odlučim šta želim da radim po završetku studija.
Koliko je fizika kao nauka za Vas zanimljiva, kreativna i inspirativna?
– Interesovanje prema fizici otkrila sam u trećem razredu srednje škole u Engleskoj, gdje se fizika baš tako i tretira, kao jedna kreativna i inspirativna nauka, što sam mogla naučiti iz laboratorijskih vježbi i popularnih naučnih knjiga koje su mi nastavnici predložili da čitam.
Kolike su razlike u sistemu obrazovanja tamo i ovdje, i šta biste izdvojili kao prednost školovanja u inostranstvu?
– Velika razlika postoji u praktičnom radu i u primjeni znanja. Kada se upoznajemo sa novim konceptom, upoznati smo i sa razlozima zbog kojih ga učimo. Dugo sam fiziku posmatrala kao nauku koja nema konkretnu primjenu u svijetu. Sada, naravno, razumijem da nisam bila u pravu. Treba pomenuti i sistem tutorijala koji je specifičan za Oksbridž (Oksford i Kembridž) gdje dva-tri puta nedjeljno imam čas sa još jednim studentom i tutorom, koji je doktor nauka u tom polju fizike, i raspravljam o stvarima koje smo prošli na predavanjima. Veoma cijenim i odnos student-profesor i poštovanje koje imaju prema meni i uvažavaju moje mišljenje u našim interakcijama.
U vrijeme izlaska ovog intervjua Vi ćete biti u SAD-u na dvomjesečnom usavršavanju u čuvenom Fermilabu u Čikagu, što je ne samo izuzetna privilegija već i čast za studenta druge godine.
– Raditi na najvećem projektu u oblasti fizike akceleratora u SAD-u je neopisivo uzbudljivo! Biću u mogućnosti da primijenim znanje stečeno u Južnoj Koreji i nastavim gdje sam stala. Vidjeću i svoje nadležne iz Koreje koji će posjetiti Fermilab na dvije nedjelje, a nadam se da ću vikende iskoristi za putovanja.
Kako se snalazite u naučnom radu?
– Naučni rad je nepredvidljiv, dinamičan i nikada nije dosadan. Nedostatak praktičnog rada u ranim danima mog školovanja i dalje je vidan, ali ne odustajem u usavršavanju istog jer želim da budem svestran fizičar, a ne samo teoretičar.
Da li je Vaš sljedeći korak NASA, pitaju se i HMC-ovci u svom nedavnom izvještaju o Crnogorcima koji studiraju na prestižnim svjetskim univerzitetima?
– Sigurna sam da se i moji roditelji pitaju isto. S obzirom na to da je u posljednje četiri godine tek u julu ove godine jedina naučnica poslata na Internacionalnu svemirsku stanicu da sekvencira DNA u mikrogravitaciji te da su članovi posade uglavnom inženjeri, sumnjam da će moje vještine biti od koristi, tako da NASU nisam imala u planu. Ali, nikad ne reci nikad.
Kakve su Vaše životne i profesionalne ambicije?
– Završavam godinu po godinu i nisam sigurna gdje ću biti poslije Oksforda. Znam da želim da ostanem u svijetu fizike, tako da su sljedeći korak vjerovatno magistarske studije. Nadam se da će ovo ljeto presuditi kojoj oblasti fizike želim da se posvetim.
Ozbiljan naučni i istraživački rad ne sprečava Vas da glumite, plešete, igrate ženski fudbal, hokej, da veslate i da imate bezbroj drugih aktivnosti. Kakav je Vaš radni dan i kako sve postižete?
– Od malena sam hiperaktivna osoba i sve ove aktivnosti su mi potrebne za ispunjen dan. Pauza od akademskog rada je neophodna i trudim se da slobodno vrijeme ispunim sportom. Uobičajen dan prođe u učenju do pet, šest sati i nakon toga kreću druge zanimacije. Moj prezauzeti raspored mi pomaže da budem efikasna u stvarima kojima se posvetim. Ples je moja velika strast i njime se bavim od šeste godine a ove godine sam bila kapiten početničkog tima plesača Oksford univerziteta.
Imate li namjeru da znanje koje ste stekli i koje ćete tek steći uložite u Crnu Goru?
– Kao i u NASI, ne vidim priliku da u Crnoj Gori iskoristim stečene vještine. Ako se za to stvori prilika, povratak kući je vjerovatan.
Vjerujete li da pojedinac može da promijeni svijet?
– Timski rad ljudi iz različitih krajeva svijeta je ključan za naučni napredak. Vjerujem da tim u kojem svaki pojedinac doprinosi svojim radom i poštuje rad svojih kolega može promijeniti svijet.
Kojim se životnim motom vodite?
– Može se reći da je to moj odgovoran odnos prema svemu što radim. Kada nešto stvarno želim, tome se posvetim sto posto. Pa ako stvari i ne pođu željenim tokom, na kraju sebi mogu reći da sam dala maksimum i da budem zadovoljna time.

Gracija br. 84, 22.07.2016.

Možda vas zanima

PRATITE NAS I NA INSTAGRAMU

NEDAVNO OBJAVLJENO