Razgovarala Danijela Đonović/Foto Vesela Mišković, privatna arhiva
Mlada kostimografkinja, koja svoju karijeru gradi u Italiji i Francuskoj, osnovnu školu i gimnaziju završila je u rodnoj Podgorici, kao i nižu muzičku školu. Obrazovanje je nastavila u Milanu, gdje je studirala scenografiju i magistrirala na Akademiji lijepih umjetnosti Brer, sve vrijeme kao stipendista Akademije. Diplomirala je 2015. godine s tezom i scenografskim projektom inspirisanom i baziranom na romanu Kockar Dostojevskog, da bi iste godine dobila Nacionalnu nagradu Claudio Abbado u kategoriji scenskog kostima. Dvije godine kasnije, njena umjetnička instalacija Invasioni incoscienti bila je dio grupne izložbe Decenija evolucije u dizajnu u Fondaciji Stelline u Milanu, u organizaciji IFDM-a. Istovremeno, u Crnoj Gori prepoznata kao vanredni mladi talenat, dobija nagradu Narodnog pozorišta Velibor Radonjić za značajne rezultate postignute u oblasti scenografije i lijepih umjetnosti. Njeni rani kostimografski radovi počinju 2016. u milanskim teatrima Piccolo i Ringhiera, gdje sarađuje na nekoliko pozorišnih predstava, a prve samostalne kostime radila je za Šekspirov komad Vesele žene vindzorske, u režiji Serene Sinigalje (Serena Sinigaglia), te potpisuje kostime za Antigonu. Sarađivala je s italijanskom dobitnicom Oskara Frankom Skuarćapino (Franca Squarciapino), na dizajnu kostima za balet Le Corsaire. Njeni skoriji radovi uključuju kostime za Šekspirovog Magbeta, u režiji Serene Sinigalje i kostime za predstavu Europa Cabaret u režiji Sinigalje i španskog režisera Karlosa Martina. Trenutno radi na kostimima za Hendlovu operu Alcina koja će se premijerno igrati 2020. u Opera National de Lorraine, u Nansiju, Francuska.
Šta za Vas predstavlja kostimografija i kako ste odabrali profesiju?
– Sjećam se kako sam u djetinjstvu gledala fotografije moje babe i djede pa mojih roditelja i da me je fasciniralo što su bili drugačije obučeni. Pitala sam se kako se to promijenilo, značenje objašnjenja da su to bila “druga vremena”, kao i to zašto moja majka ne nosi odjeću kao što je nosila moja baba u svojoj mladosti. To je uslovilo da se zanimam za mijenjanje odjeće kroz istoriju, tako da je kostimografija došla kao prirodan i spontan izbor. Ona za mene predstavlja vezu i komunikaciju. To je veza između glumca i njegovog lika, kako pomoću kostima ulazi u lik, ali i veza između mene i glumca. Kostimografija je u tom smislu vrlo slična psihologiji. Psiholog mora da sluša, analizira i upoznaje svog pacijenta, da bi mu rekao tek nekoliko rečenica i savjeta, ali koji će biti korisni i ključni. Tako i ja, da bih obukla nekoga, moram da ga razumijem kao čovjeka, njegovu prirodu, ali i da shvatim ulogu, to jest lik koji tumači.
Šta odlikuje dobrog kostimografa?
– Neophodno je dobro razumjeti lik za koji se osmišljava kostim. Kostimograf istražuje ljudsku dušu i smisao predstave, tumači interpretaciju režisera, onda prenosi ideje u fizički svijet i materijalizuje ih. S druge strane, važno je poznavanje istorije i umjetnosti, jer kostim je kroz epohe uvijek bio neka vrsta posljedica politike, društvenih promjena. Kostim je oduvijek bio i jeste odraz onoga šta se u jednom vremenu dešavalo, pa su tako u srednjem vijeku kostimi pokrivali tijelo mnogo više nego danas. Korišćene su razne armature, upotreba korseta koji ženu sputava i slično. Kako su se mijenjale politike, opšte prilike, stanje u društvu, tako su se mijenjala i odjeća, pa savremeni kostim jednako oslikava društvo u kojem mi danas živimo.
Teza Vašeg završnog magistarskog rada bila je inspirisana tradicionalnim crnogorskim fenomenom virdžine. Zašto ste izabrali virdžinu?
– Fenomen virdžine sam odabrala kao što sam odabrala i profesiju, posmatrala sam društvo, svoje okruženje i pitala se zašto je tako kako jeste. Virdžina je slika našeg mentaliteta. Odrasla sam u zemlji u kojoj su kroz istoriju uvijek morale da se jasno definišu stvari, razne uloge. Uzela sam tu temu jer je virdžina metafora za društvo koje ne može da bude slobodno od tih podjela. Za mene je taj rad predstavljao istraživanje u smislu koliko svako od nas ima i muške i ženske karakteristike. Tu nema jasne granice i mi smo spoj ukrštenih energija. Nije mi bilo jasno zašto društvo mora da definiše šta su ženske, a šta muške uloge, i kako onda jedna žena, oblačeći neki kostim, preuzima potpuno drugačije uloge. Virdžina je upravo spoj i jednog i drugog. I emotivnosti i snage. Kroz svoje odluke, izbore, posao, shvatila sam da nemam samo osobine koje su tipično jedne ili druge, već da smo svi cjeloviti skup svih strana.
Kako su Italijani shvatili Vaš rad i inspiraciju?
– Mislim da su Italijani najprije bili fascinirani činjenicom da je posljednja virdžina u Crnoj Gori živjela do prije nekoliko godina. Za njih je taj fenomen na prvi pogled zanimljiv i čudan kao što su za nas neki grčki mitovi. Djeluje skoro nevjerovatno, a opet je potpuno stvarno. S druge strane, kada su razumjeli moju inspiraciju, shvatili su da, iako je to stvar tipična za moju zemlju, to je istovremeno i jedno univerzalno pitanje koje je oduvijek postojalo i postojaće. Pitanje uloga i ljudske prirode, naše slobode, tiče se cijelog čovječanstva i u svakom vremenu, i zato je važno da se njime uvijek bavimo.
Kroz dosadašnji rad često su Vas “pratili” klasici poput Dostojevskog i Šekspira. Da li se već kroz sam kostim, u recimo Magbetu, može naslutiti negativnost lika?
– Jedna od osnovnih uloga kostimografije jeste da i glumci i publika nesvjesno osjete prirodu određenog lika, da na jedan suptilan način naslute o čemu je zapravo riječ. Kostim je neverbalna komunikacija i prenošenje. Međutim, naša interpretacija Magbeta je dosta drugačija od nekih tradicionalnih i moj posao je bio da te ideje prenesem kroz odjeću. Naime, naš Magbet nije tipično negativan lik. Naprotiv, u ovom slučaju on je mnogo više čovjek nego možda i svi ostali oko njega. Radi se o vremenu kada je naručivanje ubistva, čak i unutar porodice, bilo vrlo često i normalno. On je ipak imao grižu savjesti i zbog tog tereta je poludio. Ideja je bila da nema jasne podjele na dobre i loše te da nije sve onako kako nam se na prvi pogled čini. Htjela sam da se kroz kostime to nasluti, tako da sam za paletu boja odabrala crno i bijelo, pri čemu se, kako komad odmiče, odjeća likova sve više prlja prašinom i pijeskom koji su dio scenografije. Na tamnoj podlozi se sivo-bijeli pijesak mnogo više vidi nego na bijelom materijalu, pa se tako na Magbetu koji je “crni” lik, prljavština uočava lakše nego na nekome ko djeluje kao “pozitivan”, “bijeli” lik. Magbet nije klasičan “negativac”. Tako je kostimografija neverbalno prenosila poentu da nekad i dobri i loši rade iste stvari, samo mi to ne vidimo tako lako. Bijelo nije uvijek potpuno bijelo, ni crno nije potpuno crno.
Koliko je za Vas kao mladu kostimografkinju značajna saradnja sa ljudima koji su ostvareni u svojoj profesiji poput Serene Sinigalja?
– Serena je u Italiji veliko ime u svijetu pozorišta jer ne prati stereotipe i ima avangardnu i buntovničku viziju. Na početku moje saradnje s njom, ljutilo me je što tokom procesa rada na nekom djelu stalno mijenja ideje. Međutim, nakon nekog vremena shvatila sam da je to potrebno jer je ovaj posao stalno putovanje, sigurnost ne postoji. Saradnja je kao zajedničko putovanje kroz pustinju i prašumu, neprestano se istražuje i stalno se nešto novo otkriva. Taman kad mislimo da smo došli do neke ideje, porušimo je i izgradimo novu. Samo kroz takav način razmišljanja i proces metamorfoze dolazimo do novih pogleda, to nas proširuje kao ljude i naše vidike. Zbog toga je takva saradnja za mene značajna, jer sam otkrila važnost mijenjanja. U takvoj atmosferi imam veću slobodu da radim i nisam ograničena. Da bismo bili dobri u tome što radimo, ne smijemo da gledamo na odbacivanje neke ideje kao na neuspjeh, nego kao motivaciju i mogućnost da izgradimo nešto novo i još bolje.
Šta Vam je veći izazov, da kroz kostim oživite epohu ili da osmišljavate i oblačite likove u vremenu i prostoru koji su fikcija pisca, odnosno scenariste?
– Imala sam priliku da sa oskarovkom Frankom Skuarćapino radim autentične istorijske kostime za Travijatu. To je bilo veliko i važno iskustvo za mene. Ti kostimi su čisto estetski gledano možda i ljepši nego kostimi nastali slobodnijim interpretacijama nekih djela. Ali, mi živimo u 2019. i ne možemo potpuno realno da oživimo npr. 15. vijek. Jedino možemo da damo naše tumačenje tog perioda. O nečemu što je bilo tad možemo da pričamo samo iz perspektive vremena u kojem živimo. Prema tome, svako pozorište ili epoha koja se obrađuje, neka je vrsta fikcije pisca ili režisera, njegovo viđenje vremena i prostora. Mi kada idemo u pozorište, znamo da idemo da gledamo iluziju, nešto što nije stvarnost već imitacija stvarnog života ili njegov odraz. Breht je na primjer svjesno ostavljao otkrivene djelove “iza scene”, svjetla, opremu i slično, upravo da bi podsjetio publiku da ne može previše da se uživi, jer mi smo sada i tu, a na sceni je igra.
O čemu najviše razmišljate i čemu dajete prioritet kada radite kostime za određeni lik?
– Pri osmišljavanju kostima uvijek se prepliće moja težnja da razumijem određenu ulogu, priču ili komad kao i njegov smisao i poruku. Takođe postoji potreba da shvatim samog glumca i kako njemu da pomognem da bolje uđe u svoj lik preko toga što će da nosi. To je igra spajanja svjetova, idejnih i materijalnih, gdje je moj zadatak da budem kao neki psiholog i da vizije cijelog tima prenesem u nešto fizičko.
Na koji način ostvarujete stvaralačku slobodu, ugrađujete svoju estetiku i svoj svijet, budući da je pozorište timski rad i da morate da se vodite i budžetom i zahtjevima scenografa, reditelja i na kraju samog glumca?
– Kada gledate neku predstavu i prvo primijetite da je kostimografija posebno dobra, onda kostimograf nije napravio dobar posao. Zvuči paradoksalno, ali dobra predstava ima homogenu strukturu, ne zna se gdje počinje, a gdje završava posao jedne osobe. I to je ogledalo dobrog timskog rada. Mi iza scene svi živimo za jednu, zajedničku viziju. Prvih par predstava koje sam radila, radila sam sa prilično malim budžetima, ali rezultati su bili divni, dobili brojne komplimente i otvorili mi vrata za dalje angažmane. Bitno je u životu da naučimo da budemo kreativni bez velikih sredstava. O tome i ne razmišljam. Limitira me. Naprotiv, prvo imam ideju, pa tek onda razmišljam na koji način ona može da se realizuje. Kada znate šta želite da postignete, nije problem da se nađe rješenje u okviru bilo kojeg budžeta. Naravno, kada su materijalna sredstva veća, onda je to mnogo lakše ali ta okolnost ne treba da sputava kreativnost. U tome se ogleda sloboda, a ono što djeluje kao da su ograničenja zapravo su oruđe kojim se nešto materijalizuje.
Pri angažmanu, da li kostimograf treba da vodi računa o tome da rediteljska razmišljanja budu bliska njegovim?
– Ne, nekad je čak potrebno da budete na suprotnim stranama. To je kao debata, moguće je sarađivati i sa režiserom koji ima suštinski potpuno različita razmišljanja. I iz razmjene stavova mogu da se rode dobre ideje. Imala sam i takva iskustva, ali izazov je upravo u tome da se potrudimo da iskreno shvatimo njegovu viziju i da ne zaboravimo da radimo za neki viši, zajednički cilj, iako polazimo iz različitih uglova. Naravno da je lakše raditi s rediteljem koji ima iste umjetničke i moralne principe, i to više volim, ali nije uvijek slučaj. Često nismo u prilici da radimo s ljudima sa kojima se potpuno slažemo, što ne znači da ne treba da pokušamo da shvatimo i njihove svjetove.
Ako ipak dođe do mimoilaženja u idejama, na koji način se to rješava?
– Ako je kostimograf dobar i otvoren za komunikaciju, kao u bilo kojem drugom zanimanju, onda se sve može riješiti. Moja misija je da probam da se stavim “u tuđe cipele” i onda kreće taj proces “kroz pustinju i prašumu”, stalne potrage za idejama koje svi u timu razumijemo i u koje vjerujemo. I na kraju kroz takve situacije samo profesionalno rastemo i postajemo bolji.
Kroz svoje odluke, izbore, posao, shvatila sam da nemam samo osobine koje su tipično jedne ili druge, već da smo svi cjeloviti skup svih strana
Pratite li modnu scenu i kako gledate na “savremene kostime”?
– Danas, na žalost, živimo u vremenu brze mode, ready-to-wear stvari niskog kvaliteta, po principu kupi-baci. Čini mi se da u vremenu tolikog konzumerizma ljudi ne razmišljaju previše o odjeći i njenoj ulozi, koliko se radi o nekoj maniji da se kupuje. Moda je sada praktično dostupna svakome, ali mislim da treba više da se razmišlja o tome šta kupujemo, zašto, i da recikliramo stvari. Kao što sam već rekla, može se biti kreativan i sa mnogo manje stvari nego što nam se čini. Danas imamo grupe ljudi koje se oblače gotovo identično, bez ličnog stila, uprkos tome što postoje beskonačne mogućnosti. Influenseri i blogeri diktiraju modu i govore ljudima kako da se oblače, što rezultira jednoličnošću i praćenjem trendova. Paradoks našeg vremena je što postoji potpuna sloboda, a nema individualnosti. Kroz istoriju je kostim često znao da bude ograničavajući, dok danas nema pravila o tome šta ko smije da nosi. Savremena moda daje potpunu slobodu tijelu i to treba znati iskoristiti. Ne želim nikome da morališem, ali moramo da naučimo da brinemo i o široj slici. Ne volim da moje stvari nose mene, već ja njih i ne opterećujem se time da akumiliram stotine komada, već da odgovorno koristim manje stvari.
Koliko o čovjeku već pri prvom susretu možete reći samo na osnovu odabira odjeće iliti ličnog stila?
– Čini mi se da malo ljudi zapravo poznaje svoje tijelo i da zna šta mu dobro stoji. Postoje ljudi koji se nakite stvarima, a nemaju izgrađen odnos prema svom tijelu i sa svojom psihom i to se vidi. S druge strane, nisam i nikada neću biti jedan od onih modnih kritičara koji toliko pažnje pridaje ocjenjivanju nečijeg izgleda. I tu treba naći zlatnu sredinu. Neki od najbogatijih i najmoćnijih ljudi na svijetu oblače se vrlo jednostavno. Mislim da nije stvar u tome da li je neka kombinacija lijepa ili zanimljiva zbog pojedinačnih komada koje je neko obukao, već treba da se osjeti da nema kontrasta između unutrašnjeg i spoljašnjeg, lijepo je kad su te stvari u ravnoteži.
U januaru 2020. samostalno potpisujete kostime za svoju prvu baroknu operu, Alcina Fridriha Hendla, koja će premijeru imati u Francuskoj. Kakav je osjećaj i da li već imate idejna rješenja?
– Od momenta kada sam ušla u taj projekat do sad, već sam nekoliko puta promijenila idejna rješenja, ali od januara se napokon “selim” u Francusku i onda počinje realizacija. S obzirom na to da je ovo prva opera koju samostalno potpisujem, prestrašena sam, uzbuđena i, naravno, srećna jer imam priliku da radim Alcinu koja je i tradicionalna i drugačija. Svaki scenario, priča, može da ima hiljade tumačenja i ona se stalno mijenjaju. Kao što Malog princa možemo cio život da čitamo iznova, i da svaki put bude drugačiji, tako i opera, koja je klasična, zapravo je živa i dalje jer se mijenjamo i mi, naše društvo, naš doživljaj. Alcina je u nekom od prošlih vjekova bila drugačija jer je tumačena shodno prilikama koje su tada vladale. S druge strane, i danas je jednako relevantna. Ona je čarobnica koja čuva svoju zemlju, jedinu na kojoj još ima čiste prirode, što su teme koje su savremene i važne za okolnosti u kojima i mi živimo. Prema tome, drago mi je što sam dio projekta koji je toliko kompleksan i zanimljiv.
Imate li želju da prenesete u crnogorska pozorišta iskustvo stečeno školovanjem i radom u Italiji?
– Da, naravno, čim bude prilike i poziva, vjerujem da će se i to desiti.
GRACIJA 172/decembar 2019.
