Kogi pleme

Tokom putovanja po Kolumbiji naš poznati putopisac imao je privilegiju da upozna neobično pleme i otkrije mnoge tajne njegovih pripadnika

Tekst i foto Edin Krnić

Kogi pleme nastanjeno je na sjeveru Kolumbije, u Nacionalnim parkovima Tajrona (Tayrona) i Sijera Madre, gdje živi oko 20.000 stanovnika i nastanjeni su samo na ovim prostorima. Karakteriše ih to da su izuzetno niski, tek malo viši od afričkih Pigmeja. Na ženama i djeci se ta “visina” i ne primjećuje toliko koliko na muškarcima, pogotovo kada se spuste u grad, gdje uglavnom dođu kako bi se opskrbili osnovnim namirnicama. Do plemena Kogi je moguće doći iz Santa Marte. Dok sam se šetao Santa Martom, sreo sam neke od njih i jednog zamolio da posjetim njegovo selo. Zvao se Manuel, a prijatelji ga iz milošte zovu Manuelito, što je veoma karakteristično za mnoge zemlje gdje se govori španski jezik. Često se mnogim imenima doda to čuveno “ito”. Dao mi je svoj broj telefona i rekao mi je gdje će me čekati sjutra ujutro u sedam sati. Kolinas de Kalabazo (Colinas de Calabaso), ili samo Kalabazo, selo je u kome ćemo se sresti, a nalazi se na putu od Santa Marte prema Venecueli. Ustao sam u pola pet ujutro kako bih se u dogovoreno vrijeme sreo sa Manuelom. Taksista je kasnio više od sat i plašio sam se da ću zakasniti i da me Manuel neće čekati. Kada je taksi napokon stigao, krenuli smo za Kalabazo i bili na dogovorenom mjestu prije sedam sati, u koliko sam se dogovorio sa Manuelom. Čekao je pored puta i bio sam veoma sretan kada sam ga ugledao. “Nije me slagao”, pomislih i nasmijah se od sreće što ću danas vidjeti nešto novo.

U Kogi plemenu svi nešto rade

Kada je taksista otišao, Manuel je predložio da svratimo na doručak u restoran pored puta, jer ne možemo tri-četiri sata pješačiti praznog stomaka. Poručili smo pržena jaja i kafu. Ovdje se umjesto hljeba dobija prženi platano, vrsta banane koja se na ovim prostorima uveliko jede kao hljeb ili krompir. Pojedini komadi mogi imati i do 700 grama, a razlikuje se od banane jer platano nije sladak. Nakon doručka, Manuel je predložio da svratimo u market kako bi kupio namirnice za svoju porodicu, pa da onda krenemo prema selu. Uzeo je samo nekoliko kilograma riže, dva paradajza i dva pakovanja sočiva za kuvanje. Na moje pitanje “zar ti je to dovoljno”, odgovorio je “jeste, jer ću sjutra ponovo doći ovdje da te otpratim nazad”. Krenuli smo nakon desetak minuta, a duž cijelog puta smo srijetali puno njegovih sunarodnika, svi su se s njim pozdravljali i zvali ga Manuelito. Bio je veoma komunikativan i uživao sam dok smo razgovarali duž puta ili kada bi se pozdravljao sa prolaznicima. Dok smo išli prema njegovom selu, pitao sam ga koliko kilometara je udaljeno od mjesta gdje smo se sreli, i odgovorio je da “imamo nešto manje od četiri sata” . Bio sam uporan i još jednom ga upitao da li zna koliko kilometara ima od Kalabaza do njegove kuće, rekao mi je da ne zna i da se ne razumije u tu mjernu jedinicu. “Kod nas se koristi samo vrijeme”, reče mi Manuelito i nastavismo put bez usputnih zadržavanja. Stigli smo u selo sat ranije jer smo obojica bili u odličnoj kondiciji. Bio sam prijatno iznenađen kada sam vidio da su njihove kuće identične mnogima u raznim afričkim plemenima. Sve su pravljene ukrug, zidovi od pruća omalterisanog blatom, temelj od naslaganog kamena, a svaki krov bio je napravljen od lista banane. Prave tri vrste kuća, i to za muškarce, žene i treću koja se koristi kao kuhinja. Ove kuće nemaju prozore, a muška kuća se razlikuje od ostalih jer ima dva ulaza. Muška i ženska djeca moraju spavati u odvojenim kućama, tako da muška djeca spavaju s ocem, a ženska s majkom. Bilo mi je neobično da supružnici ne žive i ne spavaju u istoj kući, ali to je u ovom plemenu tradicija još od njihovog nastanka. Veoma su vrijedan narod. U Kogi plemenu svi nešto rade, tako da je moguće svakog trenutka vidjeti djecu kako pomažu roditeljima u svakodnevnim poslovima. Muška djeca čuvaju stoku i obavljaju fizički teže poslove, dok su djevojčice uvijek uz majku. Najinteresantnije su mi bile djevojčice koje pomažu majci oko spremanja obroka i pranja posuđa. Ni jedna od ovih djevojčica nije imala više od deset godina, a znale su sve kao da su jednom ostarile. Kada smo ručali, svako je u kućici imao svoje mjesto i svi smo jeli iz posebnih tanjira, za razliku od mnogih afričkih plemena. Nakon ručka, djeca su pokupila tanjire i kašike, a najstarija od njih je sve oprala i vratila na mjesto. Manuelova supruga je pripremila izvanredan ručak u kome sam uživao bolje nego da sam bio u nekom od najekskluzivnijih restorana.

Ljubomorni muškarci, bijela odjeća, koka

Imao sam veliku sreću da mi je Manuel dozvolio da komuniciram sa njegovom suprugom, jer su muškarci iz Kogi plemena veoma ljubomorni i ne žele da njihove žene komuniciraju sa strancima, to mogu činiti samo sa članovima uže porodice. Kogi pleme broji oko 20 000 stanovnika, imaju svoj jezik, a kada je brak u pitanju, ne uzimaju se sa pripadnicima ostalih plemena. Svoja imena kriju vješto od svih koji ne pripadaju njihovoj populaciji, i ako vam se neki muškarac predstavi, znajte da to nije njegovo ime. I sa Manuelom je bio isti slučaj. Rekao mi je da ga svi u Santa Marti i Kalabazu znaju samo kao Manuela, a da niko ne zna njegovo pravo ime koje koristi sa svojim sunarodnicima. Žene u plemenu Kogi su veoma lijepe i izgledaju mlađe od svojih muževa zato što su punije u licu i nemaju niti jednu boru, za razliku od muškaraca koji im izgledaju kao očevi, iako je razlika između njih samo par godina. One nemaju ovaj “problem” sa imenom, jer se ne smiju same kretati van svoje teritorije. Manuelito mi je odao svoju tajnu da ga je prva žena ostavila zbog drugog muškarca. S njom je imao četiri sina, dok sa drugom ženom ima tri kćerke. Njihova djeca su izuzetno lijepa i uvijek nasmijana.
Svi koriste odjeću samo bijele boje, i to je jedan od nekoliko prepoznatljivih detalja ovog plemena. Kada je u pitanju vjera, Kogi imaju najveće poštovanje prema Zemlji i prirodi, te iz tih razloga vjeruju samo u prirodu i majku Zemlju. Njima se klanjaju i mole za zdravlje i porodicu. Niti jedan član ovog plemena neće spomenuti Zemlju, a da ne izgovori “madre tierra” ili majka Zemlja. Iz prirode uzimaju samo ono što im je neophodno za egzistenciju, a oko svojih kuća svi imaju plantaže kafe, kakaa, pomorandži, limuna, manga, aloa vere i koke. Koka je najvažnija biljka bez koje ovdje ne bi bilo života. Svaki muškarac mora u svakom trenutku pri sebi imati punu torbicu lišća koke i poporo, predmet napravljen od neke vrste sušene tikve u kome se posebnim štapićem i na njima poznat način proizvodi bijeli prah koji uzimaju po potrebi. Znam da ovo mnogima zvuči nevjerovatno, ali ovdje je koka lijek i u Kogi plemenu se proizvodi, koriste je samo za njihove potrebe te im ovaj ritual nije ni zakonom zabranjen, i to samo zato što svaki pojedinac proizvodi samo za sebe. Dok sam boravio u Kogi plemenu, bio sam svjedok nekoliko svakodnevnih rituala molitve majci Zemlji. Od Manuela sam saznao mnoge tajne ovog plemena, ali me je zamolio da ih ne odajem nikom, već da ih ljubomorno čuvam za sebe zato što sam imao privilegiju da doživim i vidim nešto što do danas nisam imao prilike niti u jednom plemenu. Sjutradan me je nakon doručka ispratio do Kalabaza, i iskreno se nadam da ću jednog dana ponovo imati priliku da vidim Manuelita i njegovu porodicu.

Gracija 177, 6.3.2020.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...