Kada su u pitanju ukus i izbor nakita, jasno je da su biseri ženska stvar. Ako muškarac želi da pokloni nakit ženi, skoro sigurno će da izabere dijamant, čija vrijednost mu garantuje da nije pogriješio. Ako žena sebi kupuje nakit, što je sve izraženija pojava zadnjih godina, izabraće bisere, smatrajući ih elegantnijim i vječnim. I biseri to zaista jesu: u Kini su nekad korišćeni umjesto novca, Kleopatra ih je obožavala, drevni Rimljani i prvi hrišćani smatrali su ih simbolom čistoće… Kokiči Mikimoto učinio je mnogo svojim izumom, iako je imao mnogo protivnika. Učinio je bisere predivnim i dostupnim, ne praveći kompromise. Bio je vizionar, pronalazač, sanjar i perfekcionista. Umro je 1954. u 96. godini, radeći do zadnjeg trenutka života. I znao je da svijetu ostavlja savršene Mikimoto bisere. A priča je počela prije više od jednog vijeka.
Mikimotov san
Juli 1983. godine nije obećavao ništa dobro. Kokiči Mikimoto bio je pred bankrotom. Godinama je uporno pokušavao da pronađe način za uzgajanje bisera, ali kao da ništa nije funkcionisalo. Shvatio je da sve zavisi od načina na koji se komadić epitela umetne u unutrašnjost ostrige, kako bi se dalje stvarali sedefni slojevi. Bilo je previše neuspjelih pokušaja i gubio je nadu da će uspjeti. Najprije je morao da nauči kako da ne ubije ostrigu otvarajući školjku, gdje je i na koju dubinu najbolje umetnuti komadić epitela, a zatim čekati… Sve je išlo sporo, bilo je prekomplikovano i bez rezultata, a investitori su bili sve nestrpljiviji. Kokiči, sin proizvođača rezanaca s ostrva Honšu, bio je na korak od propasti. Jedina podrška bila mu je supruga Ume, koja je zarađivala prodajući špagete i tako prehranjivala porodicu.
Iako razočaran mnogobrojnim neuspjesima, Mikimoto je znao da je došao na pravu ideju. Shvatio je, iako nikad nije napuštao rodni Tobe, da je svijet spreman na invaziju bisera. Želio je biti taj koji će ponuditi sjajne, savršene i jedinstvene primjerke. U to vrijeme je tržište bisera bilo u rukama Velike Britanije, i to preko kompanije East India, što je bio zajednički naziv nekoliko evropskih kompanija ugovorno povlaštenih u trgovini sa Azijom, uglavnom s Indijom. U Japanu je bilo potpuno drugačije: u bijelo obučene žene, koje su se inače bavile ribolovom, zaranjale su do 15 metara dubine tražeći biserne školjke. Bilo je opasno i iscrpljujuće, a bisera nikad dovoljno. Tako je Mikimoto i došao na ideju o uzgajanju, istovremeno bi izbjegao uništavanje ekosistema ostrva i zaposlio ljude iz okoline.
A tog jula izgledalo je kako je Mikimotov san uništila invazija algi smrtonosnih za ostrige. Cijela kolonija ostriga bila je uništena, ostalo je samo nekoliko košara u vodama oko ostrva Ojima, gdje su Kokiči i Ume pronašli jedan biser iz prvog uzgoja. Nije bio okrugao, što i nije bilo važno, bio je to ipak dokaz da se biseri mogu uzgajati, samo je trebalo da usavrše postupak. Svi su znali da je Mikimoto perfekcionista: slaveći otkriće preimenovao je ostrvo Ojima u Pearl Island, osnovao zajednicu od 40 osoba i zaposlio ih, stalno usavršavajući postupak proizvodnje. Njegova ideja je i lagana bijela odjeća za žene koje izranjaju školjke, dotad su to činile skoro potpuno nage. Koristio je samo Akoja ostrige, jer su bile garancija visokog kvaliteta, 1899. je otvorio prvu prodavnicu u zapadnom Tokiju, 1901. dostigao čak milion uzgojenih bisernih školjki, 1905. patentirao sferni biser, 1907. predstavio prvi nakit firme Mikimoto, a 1914. u Okinavi započeo sa proizvodnjom sivih i crnih bisera.
Biseri na lomači
Priča o kultivisanim biserima i njihovom tvorcu proširila se i na Evropu, te je Mikimoto postao “dobavljač kraljevske kuće”: Edvard VII je na krunisanju 1902. nosio nakit ukrašen upravo japanskim biserima. Bilo je samo pitanje dana kada će osvojiti cijeli svijet. Nakon iznenadne suprugine smrti u 32. godini, potpuno se posvetio poslu i nije se više ženio. Dvojicu od petorice sinova poslao je u Ameriku kako bi pripremili teren, bilo mu je jasno da tamo leži istinsko bogatstvo. Znao je da mu njegov rigorozan način selekcije bisera odlična reklama – manje od pet posto proizvedenih komada postaju Mikimoto biseri. Na tome je bazirao identitet brenda, a da bi pokazao koliko je ozbiljan, spalio je 720.000 komada pred gradskom Privrednom komorom. Bio je to istovremeno i protest usmjeren na omalovažavanje njegove umjetnosti, ugrožene masom povremenih proizvođača bisera koji su željeli samo brzu zaradu.
“Bio je uporan kao rijetko ko. Njegova aktivnost je praktično uništena Drugim svjetskim ratom, a on je bio spreman da krene ispočetka, iako mu je bilo skoro 90 godina. Ubrzo je vratio nekadašnji sjaj. Imao sam 22 godine kada sam bukvalno zakucao na vrata sjedišta u Tokiju, nudeći saradnju sa zlatarom mog oca i strica u Milanu, i sa mnom kao saradnikom. Prihvatili su prijedlog i danas smo jedini distributeri, od nekadašnjih 25”, izjavio je Andrea Brođian, Mikimotov distributer za Južnu Evropu. Nakon Drugog svjetskog rata, kada je tržište bilo podijeljeno, sve je bilo vrlo jasno: Amerikanke su tražile ružičastobijele bisere, Francuskinje kremastoroze, Njemice bijele, a Italijankama boja nije bila važna. Ukusi su se mijenjali zavisno od područja, godišnjeg doba, trenutka… Posao je cvjetao, ali Mikimoto nikada nije odustajao od visokog kvaliteta, nije želio omasoviti proizvodnju na štetu kvaliteta, iako je uzgoj bisera višegodišnji proces čije faze nije uvijek moguće kontrolisati. To je još jedan razlog zbog kojeg se Mikimoto biser smatra kraljicom nakita: njegova vrijednost leži u činjenici da je prirodan fenomen i zbog toga je jedinstven.
GRACIJA 6/2013.
Priredila Snežana Crkvenjaš
