Krečenje

spot_img

Piše: Tatjana Kuljača

Tog dana, kada je odluka o krečenju pala, sjedila sam sa koleginicom i napomenula joj kako vagam ovih dana da li da se upustim u avanturu samostalnog krečenja stana, na šta će ona, sitna, mršava meni: “Hej, pa gdje da zoveš majstore! Ja sve okrečim sama, ‘izbacim’ muža i djecu iz kuće i krečenje mi dođe kao terapija!”
Njen entuzijazam me je naveo da pomislim da ću ja to, nekako, o čas posla obaviti, ovako duplo veća od nje. Uostalom, potrebno mi je da “izbacim sve iz sebe”, pa mi sjaj u njenim očima dade nadu da ću nekako čudesno da se iscijelim i oslobodim nakupljene napetosti. Dođem kući, saopštim suprugu vijest, a on se fino ponudi da mi kupi kreč i objavi da ne može da učestvuje zbog ranije preuzetih obaveza. I bi tako. Kanta kreča je stigla.
Zasukala sam rukave. Prvo pa muško, spavaća soba od nula slobodnih kvadrata u kojoj imaš samo mjesta tek koliko da se provučeš od vrata do ormara. Dakle, poput igranja onih slagalica gdje ideš mic po mic da jedno polje dovedeš tamo gdje treba. Tako sam se i ja provlačila po sobi, pazeći da ne ostavim kakav print na svježe okrečenom zidu.
Prvo plafon, presudi svekrva, ima žena iskustva.
Treba li da napominjem da sam se pokajala zbog odluke o samostalnom krečenju dok mi se plafon još ni zabijelio nije? Te večeri sam završila sa krečenjem sobe i pomislila da ću fino sačekati platu i pozvati molera, jer za ovu rabotu niko nije pretplaćen! Ali, sutra… Ne da meni ego da odustanem. Ne! Ajmo, mala, kupatilo, kuhinja…
Do uveče bila sam druga osoba. Iscrpljena fizički, psihički, duhovno, bez duše. Onako, sa pola okrečenog stana, bolnih mišića, upaljenih mišićnih vlakana, pa i onih pod rebrima, završih i krečenje i čišćenje do ponoći. Koleginicu sam pomenula više puta. Sutra sam joj rekla da nije normalna, kao ni ja koja je poslušah. Dobro se sa mužem ne razvedoh, iako je fino rekao da ne može da kreči. Dobacio mi je da sam zgodna molerica, na šta se u meni razvio ubilački instinkt, koji se gasio kao požar koji danima moraš da gasiš. Polako, natenane.
“Dakle ovako, dragi moji”, sjela sam djecu ispred sebe da im dam instrukcije za život u narednih godinu dana dok ne zaboravim na ovu duhovnu i tjelesnu bol. “Nemoj ko da je zalijepio komarca, muvu ili pauka na zid! Insekti su, od danas, zaštićena vrsta! Nemoj da sam vam vidjela nehajno bačene patike i cipele tako da đonom dodiruju zid! Nemoj ko da je dotakao zid masnim ili prljavim rukama! Kantu za smeće o d m a k n i od zida kad otvaraš poklopac! Je l’ jasno?!” Pogledaše me zblanuto i klimnuše glavom u znak slaganja. Kao da imaju drugu opciju.
Potopih četke u vodu, pa da nastavim sljedećeg vikenda tamo gdje sam stala. Ostale su neokrečene dječija soba i dnevni boravak. To se desilo prije tri sedmice. Baš sinoć sam odustala, u potpunosti, od ideje da nastavim. Sredila sam četke, koje se dobro nisu rastvorile u vodi do danas, te sam ih spakovala na svoje mjesto zajedno sa željom da mi cijeli stan zablista. Zvaću molera kad dobijem platu i ribaću za njim, pjevajući.
Dan nakon završetka radova stigao poziv od mog tate. Nije odolio da se ne našali na moj račun:
“Čujem da povoljno krečiš, pa da pitam kad si slobodna?”
“Nisam tu.”
“Ista si majka. Tako je i ona isto, sama.
“Bilo. Prošlo. Ne ponovilo se. Mijenjaj temu.”
Stvarno tako mislim. Žene, budimo s godinama pametnije. Ne luđe. Bar, ne u smislu sopstvenih fizičkih ograničenja. Osim ako niste moja koleginica i imate snage k’o terminator, a zapravo ste mršavice koje drugima lako uliju pogrešnu nadu da je sve na svijetu lako. Nije.

Gracija 196, novembar 2021.

 

Možda vas zanima

PRATITE NAS I NA INSTAGRAMU

NEDAVNO OBJAVLJENO