Razgovarala Danijela Đonović/Foto Krasnodar Peršun
Nemoguće je govoriti o savremenoj hrvatskoj publicistici, a ne spomenuti Krešimira Mišaka, novinara, pisca, muzičara i dugogodišnjeg urednika i voditelja kultne emisije Na rubu znanosti, koji već godinama istražuje alternativne poglede na svijet, nauku i stvarnost. Njegovo ime postalo je sinonim za teme koje izlaze van okvira klasične naučne misli, ali i za hrabro preispitivanje ustaljenih paradigmi. Putovati kroz vrijeme? Zašto ne! Doba virusa i ljudi, Duhovni ratnik i beskrajni kozmički orgazam, Sretan vam kraj svijeta, samo su neki od naslova knjiga koje obrađuju teme svjesnosti, tehnologije, teorija zavjere i budućnosti čovjeka, kojima je Mišak ostavio trag u književnosti. Ovaj svestrani autor jednako strastveno svira gitaru u bendu Hakuna Matata kao što traga za pitanjima koja diraju u samu srž našega postojanja.
Na koje ste ključne uvide naišli u istraživanju ljudske svijesti?
– Rekao bih da su ključni uvidi vezani uz svijest to da ona nije vezana uz materiju, nego je bolje reći da se privid svijeta i materije zbivaju u svijesti. Tako da svijest ostaje zapravo najzagonetniji pojam od svih. Niko ne zna tačno šta je, ni gdje je, čak možemo reći da vidimo da i naši kućni ljubimci, životinje, imaju takođe neku vrstu svijesti mada, nasreću, nemaju mogućnost razmišljanja kao što imamo mi na našu nesreću. Svijest, rekao bih, nije vezana ni uz prostor niti uz vrijeme, što su pokazala istraživanja Remote viewing, špijunskog parapsihološkog programa američke vojske, tajne službe, pa i ruskih tajnih službi koji su se time bavili 60-ih i 70-ih. Pomoću čula svi imamo na neki način iskustvo da naša svijest percipira kada se nekom našem dragom nešto loše dogodi… Recimo, naglo se probudimo usred noći. Tako da za razliku od materijalnog tijela, svijest nije ograničena nikakvim granicama koje mi poznajemo. To, naravno, ne odgovara na pitanje prirode svijesti, ali mi i nismo ovdje da odgovorimo na pitanja koja sebi ljudski rod postavlja hiljadama godina.
Gdje počinje put samospoznaje u praktičnom smislu?
– Moglo bi se reći da je cijeli život zapravo namijenjen nekakvoj vrsti puta samospoznaje, prvo si malo dijete pa te fascinira svijet oko tebe jer je potpuno nov. Poslije si tinejdžer pa si u 20-im godinama, tad te fascinira djelovanje, dokazivanje, akcija, hormonski tripovi, pa onda sa 40, 50 godina možda već uviđaš da je zapravo sve prolazno. Da posao, karijera dođu i prođu, da djeca narastu, da ti ostariš, da prijatelji pomru i počneš se prvi put pitati šta je to stvarno trajno. Zato bih rekao da praktična samospoznaja počinje tek negdje u srednjim godinama ljudskog života, nakon što on vlastitim iskustvom ustanovi da mu ništa što je radio nije donijelo nekakvo trajno rješenje, kako je on to zamišljao u života… Nije se dogodilo da će sigurno naći posao, da će imati stan, možda se zaljubiti, možda imati djecu, srediti, i onda će dalje uživati u tom vječnom status quo-u. A život ne priznaje status quo, i kad ustanoviš da se sve stalno mijenja i to ne u tvoju korist, i da ćeš na kraju umrijeti, onda se počneš pitati zapravo ključno pitanje, pitanje koje glasi – ko sam ja. To je ključno pitanje samospoznaje koje je neodgovorivo, ali možda bar pokušaj odgovora na to pitanje može čovjeka usmjeriti u pravom smjeru. A taj put bi bio put što manje vezanosti za ovaj svijet čisto iz praktičnih razloga, jer kao što sam već rekao, smrt čeka na kraju puta pa je veliko pitanje ko umire, a ko se identifikovao sa zemaljskim životom u potpunosti, što svi mi realno govoreći i jesmo i onda je to traumatičan događaj. No, ako si tokom života učinio neki trud da malo razmotriš i mistično pitanje stvarnosti i ko je onaj unutrašnji koji gleda kroz oči, koji je bio tu i prije rođenja i poslije rođenja, stvari mogu izgledati blaže. Što se tiče prakse i tehnika nekakve samospoznaje, rekao bih da tu u stvari nekakvo djelovanje uslovno rečeno imaju vježbe mindfulnessa ili pomnosti ili pažnje, kojima se kroz vlastitu pažnju istražuje vlastito tijelo, vlastiti osjećaj, na način da ih osjećaš kroz zatvorene oči. Osjećaš ruku, osjećaš nogu i ništa od toga nisi ti, vidiš da su sve to samo vibracijski fenomeni koje tvoja svijest pretvara u ideju tvrdog svijeta, ali i bez takvih vježbi rekao bih da je život sam po sebi vibracijski fenomen koji svijest pretvara u nekakvu ideju tvrdog svijeta, koji sam po sebi neminovno vodi do toga da spoznaš da nisi ono što si mislio da jesi, a i to je neki početak.
Koja su Vas iskustva najdublje oblikovala kao autora, istraživača i osobu?
– Teško je posebno izdvojiti koje je iskustvo oblikovalo svakog od nas, jer to je kao da pitaš kad si narastao sa 100 na 120 i 180 centimetara, kada se dogodila promjena. Možeš reći svaki put pomalo, ali ipak bih rekao da na svakoj cesti postoje nekakva križanja. U mom slučaju to su bili susreti sa knjigama Dejvida Ajka koje su bitno promijenile moj pogled na svijet, uočavanje stvari koje prije nisam vidio. Druga stvar bi svakako bila psihodelična iskustva vezana za ajahuasku i druge psihodelike, jer imaju nevjerovatno orgazmičko iskustvo u smislu kosmičkog, a ne seksualnog orgazma koji je daleko niži nivo. Zapravo čovjek tada prvi put doživi iskustvo kako stvari zaista stoje, da je sve povezano i da tvoji problemi nisu tvoji problemi, da problema nema. Treći nivo oblikovanja bi bila smrt roditelja. Kad se to dogodi, to je jedan dramatičan trenutak, jer dok god su ti roditelji živi, u kakvim god da si odnosima s njima, ti nisi sam na svijetu, postoji neko ko je duboko povezan s tobom, i kada toga nestane shvatiš da ćeš i ti nestati i da je sve privremeno i da više nema nikoga na svijetu ko bi ipak stavio sebe ispred tebe. Jedino roditeljstvo ima tu bezuslovno požrtvovanost koju niti jedan drugi odnos u životu nema. Rekao bih da su to bila na silu spomenuta dramatičnija iskustva koja su promijenila percepciju, a po pitanju toga što me je oblikovalo kao autora rekao bih da su me najviše od svega oblikovali rokovi. Rokovi, rokovi i rokovi. Vještina autora stiče se kroz praksu, a praksu diktiraju rokovi.
U kom trenutku ste najdublje osjetili da stvarnost nije onakva kakvom nas uče da jeste?
– U ovom normalnom stanju svijesti, ako uopšte postoji normalno stanje svijesti, ali haj‘mo reći da je to ono svakidašnje, to nije baš lako uočiti jer se svijet uporno drži na okupu i izgleda upravo onako kako su nam rekli. U ovom slučaju možda bi najbolje bilo istaći ajahuasku, koju sam pomenuo, i njeno specifično djelovanje na ljudski mozak u smislu da ugasi određene neuronske mreže koje zapravo predstavljaju navike tvog razmišljanja, Default Mode Network ili mreže zadatog načina rada, i u tom trenutku ostaneš jasnog i čistog uma, bez onih naučenih obrazaca razmišljanja i možeš sve oko sebe posmatrati novim i svježim okom, bez predrasuda. A u predrasude spada čak i to da je svijet materijalan, tako da takva iskustva najdalje čovjeka mogu odvesti do tzv. direktnog iskustva da svijet nije ono što misli da jeste. Naravno, već sam spominjao tehnike pomnosti, pažnje, s kojima se mogu na svom tijelu preispitivati lični stavovi i posmatrati svoje reakcije u odnosu na druge ljude i uvidjeti koliko su one automatski dio nekih programa. Što se tiče najbržeg i najintenzivnijeg puta, to bi bila psihodelična iskustva koja nude iskustva vizuelnog prostora i svijeta koji je po svakom ključu jednako stvaran kao ovaj koji vidiš oko sebe. Znači, ne možeš reći da je ovo stvarno ono nije, ali možeš vidjeti koliko je upitno što je uopšte stvarno.
Na putu istinske spoznaje stvarnosti i samoga sebe, koji su Vam bili najveći izazovi i prepreke?
– Ne mogu reći da sam spoznao samoga sebe, pa sad mogu da vidim koje su bile prepreke, no načelno bih mogao reći da su na tom putu nagle i automatske reakcije svakoga čovjeka u skladu s nekim pretpostavljenim scenarijima o svijetu – jedna od najvećih prepreka. Dok god čovjek ne napravi unutrašnji prostor između svojih reakcija i onoga što misli, dotle je uhvaćen u zamku. Iluzorno je misliti da ćemo lako promijeniti navike našeg uma. Ako imamo određene predstave o tome da su nam dobri ljudi koji se oblače na jedan način, dok one koji se oblače drugačije etiketiramo kao “seljake”, to su samo izmišljotine, jer su ukuse ljudi oblikovale njihove okoline, te ako se čovjek ne prepusti da ga definišu njegove predstave, onda je unutrašnji prostor veći i mnogo toga zanimljivoga može da vidi. Da bi se izašlo iz nekakvog zadatog i automatskog načina rada i svijeta kakvim si ga zamišljao, prvi korak je da se vlastite misli i reakcije posmatraju pod lupom.
Zagovornik ste ideje da slobodna volja ne postoji, već samo iluzija slobodne volje. Ako je tako, ko je autor Vaših uvjerenja i ko kroz Vas progovara?
– Treba, ipak, malo dublje ući u materiju, nije tako jednostavno. Kao prvo, htio bih objasniti šta mislim pod tim da nema slobodne volje. Htio bih reći – kada bi čovjek malo bolje pogledao svoj život i odluke o svojoj prošlosti, često bi, gledajući iz te božanske perspektive u kojoj je sve jasno, došao do zaključka da nikad nije mogao ni donijeti neku drugačiju odluku od one koju je i donio, a da ne pričamo da većina naših života zavisi mnogo od okolnosti, gdje si se rodio, kakve su ti bile mogućnosti u životu. Čini se da je čovjekov život zadat okolnostima, njegovim karakterom, trenucima i razdobljima u životu u kojima mu se nešto događalo i slično. Gde je tu bila slobodna volja? Rekao bih da slobodna volja u tom smislu ne postoji.
Kako razlikovati istinsku duhovnu spoznaju od tzv. iluzije ega koji nam kaže da smo se spoznali ?
– Najbolji način za razlikovanje istinske duhovne spoznaje od iluzije ega je humor. Humor je jedna istinski iracionalna radnja koju ne može shvatiti neki računarski program, ne može je napraviti jer je iznenadna, neočekivana, nepredvidljiva i nekako besmislena, ali je humor u isto vrijeme oslobađajući. Humor je uvijek primarno okrenut prema samom sebi, pa otud i prema drugima. Dakle, dok čovjek ima u sebi humor da sve izrelativizuje, može reći da je na tragu da, tako kažemo, duhovne spoznaje koja ne bi bila tek iluzija duha, u smislu vidi mene koliko sam knjiga pročitao, meditirao, vježbao, propametio se i produhovio, pa onda kad se neko drugi grubo našali na tvoj račun, odjednom se pojavljuješ veliki ti u punom sjaju koji je strašno uvrijeđen. Rekao bih da je humor bar jedan od lakmus papira našega kvaliteta.
U knjigama govorite o fenomenu sinhroniciteta, slučajnost ili dublji poredak?
– Svako ko je obratio pažnju na sinhronicitete još od dobrog starog Junga nadalje, nije mogao donijeti drugi zaključak nego da oni govore o nekom dubljem poretku. Ali, lako što govore o dubljem poretku, nego je tu veliki izazov shvatiti kako se, rekli bismo, cijeli svijet kao preslaguje za svaki pojedini sinhronicitet. Pritom, ima jako puno ne samo subjektivnih sinhroniciteta u svakodnevnom životu kad ljudi vide događaje koji se u njihovoj percepciji kristalizuju u neko značenje, već i potpuno objektivnih, kad recimo djevojčica određenog imena pusti balon na svoj rođendan, a on padne u vrt djevojčice koja ima isto toliko godina, slavi rođendani i isto se zove. Čini se da je svijet u jednom velikom sinhronicitetu i da je ta sinhronizovanost dublji poredak koji pokazuje da je u stvari sve povezano.
Sinhronicitet, znači li to da naše misli idu ispred nas i da su u dijalogu s univerzumom?
– Nije riječ o gledanju u budućnost, a ne bih rekao ni da je riječ o dijalogu s univerzumom, prije bih rekao da je reč o dijalogu sa samim sobom, jer u stvari kroz sinhronicitete na simboličan način ulaze u naš život razne teme i razna značenja. Nekad nam sinhronicitet probudi sjećanja na potpuno zaboravljene sadržaje, tako da su sinhroniciteti na najdubljem nivou odsjaj naše podsvijesti koja s nama komunicira, prije svega, kroz osjećaje i simbole.
U knjizi Putovati kroz vrijeme bavite se između ostalog i ubrzanjem vremena. Čini se da svi osjećamo da se vrijeme ubrzalo i skratilo?
– Čovjek baš ne može da se osloni na to što generalno ljudi kažu ubrzava se ili usporava, jer se postavlja pitanje koji su to ljudi, da li mala djeca od 10 godina, da li neko od 30, od 70 . Rekao bih da to nema veze sa protokom vremena već, prije svega, veze sa navikama njihove percepcije. Dakle, kada si dijete i kada je svijet potpuno nov i ti si nov u njemu i on je nov tebi, pažnju privlače razni detalji u koje se udubiš, usmjeriš pažnju, pa posmatraš mrava kako hoda po stolu i treba mu dvije minute da pređe s kraja na kraj. Drugim riječima, u te dvije minute ti svojom pažnjom u sebi stvoriš cijeli mikrosvemir. Kako starimo, navikavamo se na svijet i sve manje vidimo nešto novo u tom svijetu, a sve više su tu poznati obrasci koje i ne primjećujemo. Kada čovjek usmjeri pažnju na detalje, na svaku riječ, na svaku pojavu, on u stvari ima osjećaj da ima više vremena. Osjećaj manjka vremena najčešće nastaje kada hodaš kroz neku poznatu ulicu, potpuno odsutan i nešto razmišljaš, dok se okreneš oko sebe već je prošlo sat vremena i nećeš se sjetiti ni gdje si bio, ni šta si radio, a to je zato što je tvoja pažnja bila u nekom kovitlacu misli. No, ako bi se pažnja usmjerila na stvari oko nas na isti način kao da su nove, automatski bi se drugačije percipirao i doživljaj vremena.
Život ne priznaje status quo, i kad ustanoviš da se sve stalno mijenja, i to ne u tvoju korist, i da ćeš na kraju umrijeti, onda se počneš pitati zapravo ključno pitanje, pitanje koje glasi – ko sam ja
Vjerujete li da postoji život poslije smrti?
– Zapravo je pravo pitanje što je život i zbog čega čovjek koji je mrtav, koji ima sve djelove na mjestu, odjednom više nije živ. To su jako dobro razradili Tibetanci u svojoj knjizi Umijeće oslobađanja slušanjem, poznatije kao Tibetanska knjiga mrtvih, da kada tijelo umre definitivno postoji neko informaciono polje, polje poznato od davnina kao akaša, možda je to ono koje je Rupert Šeldrejk nazvao morfogenetsko polje, ali neko informaciono polje čiji si ti dio, i odjednom u tom informacionom polju ti više nemaš tijelo, a imaš sve svoje navike u umu i te navike uma više ne možeš zadovoljiti zato što nemaš tijelo. Tako da, ako si se previše vezao ili bio možda previše zavisan u nekim porocima koji ti sad više nisu dostupni, ta situacija bi mogla da stvori dramatičan prelaz, mada je taj prelaz svima dramatičan jer se u tom trenutku jednostavno, kako bih pjesnički rekao, svijest sruši u nesvijest, odnosno naša tačka percepcije se jednostavno onesvijesti. To je ono što vježbaju na Tibetu, da čitavoga života ostanu budni i svjesni u trenutku dok se dogodi taj šokantni osjećaj, kada sve što su mislili da je stvarno odjednom nestaje ili, u prevodu, umireš. Doživio sam u jednom snu taj trenutak umiranja i užas koji to nosi, i to je jednostavno trenutak koji nadilazi sve pojmove. Najšokantnije u tom snu je bilo ne što sam umro, nego to što sam ja ostao, a svijet je umro, odnosno nestao. I mogu reći da bi bilo daleko utješnije da ovaj svijet postoji kada mi odemo, ali šta ako i on nestaje onda kada mi nestanemo… U tom smjeru stare solipsističke misli kreću se moja razmišljanja, ako već ne i odgovori.
Kako vidite ideju reinkarnacije u kontekstu moderne nauke?
– U kontekstu moderne nauke reinkarnaciju ne vidim apsolutno nikako, za nju tamo nema mjesta. Jer je temelj savremenog naučnog pogleda na svijet ono što bismo mogli nazvati materijalizam, odnosno ideja da sve proizlazi iz materije, i znači da kad se materija raspadne, nema više ni tebe. Tako da u kontekstu savremenog istraživanja zapravo reinkarnacija ne postoji, niti je ikada postojala. Druga stvar je što su se mnogi psihijatri, od Rejmonda Mudija, Melvina Morsa 1960-ih pa sve do danas kroz svoje hipnotičke regresije, i psiholozi i hipnotizeri suočili s tim da ljudi pričaju neke događaje koji su se često mogli i dokazati. Recimo, Jan Stevenson, psihijatar koji se bavio djecom koja su počela da govore na nekom drugom jeziku, i pričali su da su im neki drugi ljudi roditelji, da su poznavali neke nepoznate gradove, išao je da provjerava te tvrdnje, tako da postoje zaista dobri dokumenti o postojanju djece koja se sjećaju svojih prethodnih života i znaju da nabroje imena ljudi, poznaju ulice i tako dalje, no u kontekstu nauke rekao bih da je to razmišljanje još daleko jer se, kao što znamo, nauka ne bavi duhom već materijom.
U svijetu sve većih tehnoloških dostignuća gdje je mjesto čovjeka kao duhovnog bića u odnosu na svemir?
– Tehnološki razvoj i čovjekovo mjesto kao duhovnog bića u svemiru sve više ga udaljava od tog istog svemira. Da bi bio u kontekstu sa svemirom u najširem smislu riječi, sa svim iznad i oko njega, čovjek mora da ima otvorenu pažnju. Da mu stvari ne smetaju, ne ulaze u percepciju, da može da komunicira sa svijetom i sa sinhronicitetima. I kada zabije pogled u pametni telefon i bulji u njega i na ulici i u tramvaju, zapravo prekida komunikaciju sa svemirom u korist tehnoloških dostignuća. Šta će tek biti kad internet kroz žicu bude išao direktno u glavu, kada nastanu proširene stvarnosti u kojima ćete uz ulicu vidjeti neki virtuelni svemir ili ćete možda imati svoje lažno dijete u metauniverzumu što se najavljuje kao neki internet prividne stvarnosti već od 2025, 2026… Rekao bih da će u takvom kontekstu čovjek sve manje biti duhovno a sve više kiborgsko biće, jer tehnologija konzumira čovjeka. Premda se čini da mu pomaže i da je zamišljena da ga unaprijedi, ona ga na neki čudan način uvijek uspije unazaditi. Od buljenja u monitor oćoraviš, od sjedenja u fotelji postaneš mlitav, mnoge stvari koje ti drugi rade ili dostavljaju naručeno, to su sve situacije u kojima si izgubio dobru priliku da se šetaš, da nekog sretneš i da doživiš neku interakciju. Što više tehnologije, to manje duha. Ali mislim da bi duh mogao prevariti i tehnologiju, ako u tom smjeru čovjeku ne bude ukradeno previše pažnje.
Kroz sva dostignuta saznanja možete li reći kuda ide ovaj svijet?
– Svijet se, po mom mišljenju, nalazi na jednom ogromnom kolu iliti krugu koji se stalno vrti u krug koji traje 24.000 godina. Manifestuje se kao krug procesije, stari narodi su ga zvali velika godina i to je neki vid kosmičkog kalendara, kao što imamo okretanje Zemlje oko svoje ose i dobijamo dan, pa imamo okretanje zemlje oko Sunca i dobijamo godinu, tako imamo i to čudnovato okretanje precesijske ose zemlji koja čini da zemlja nalikuje udarenom zvrku i, naravno, tako se mijenjaju razna razdoblja, Vodolije, Ribe i slično, i po principu toga kosmičkog kruženja se, u skladu s tim kretanjem, događaju i promjene na Zemlji. I u principu, to kosmičko kruženje neću reći da stvara, ali se u skladu s tim kretanjem događaju biološke promjene na Zemlji, pa i na nivou svijesti. Trenutno se čini da transhumanizam napreduje punom snagom i da neće biti drugog načina nego da se čovjek spoji s umjetnom inteligencijom. Ali, u stvari, mi smo na izlasku iz te Kali Juge (Željeznog doba) koja je završila u martu 2025, i sada počinje jedno turbulentno razdoblje od 1200 godina, kada će se stari krug civilizacije brisati, kao što se događalo u prošlosti, i ljudima slijedi novi, duhovni rast. S druge strane, slijedi im i materijalni pad, a zapravo se događa to da se ništa ne događa, svijet jednostavno ide ukrug. Ti si se u nekom trenutku zadesio na nekom dijelu toga kruga, a u njemu i sistema koji upravlja ljudskim rodom kroz istoriju civilizacije. No, zakulisne radnje tog sistema postaju sve više vidljive, a vode ka jednoj integraciji čovjeka i mašine, tako da bih rekao da je u trenutku svoje najveće snage svijet zapravo u trenutku svoje najveće slabosti. A što se tiče ljudi, možda dolazi vrijeme za opamećivanje.
GRACIJA 234/maj 2025.
