Razgovarala Kaja Milačić
Fotografije Vesela Mišković
Kristina Babić, Buba Erdeljan i Dorijana Grej su imena pod kojima je možete naći na Instagramu. Mlada pjesnikinja sa dvije objavljene knjige, Da si ti neko moj i Laku noć tvojim očima, studentkinja medicine, feministkinja, slikarka iz hobija. Toliko sam znala o njoj prije nego je došla u prebučni, za ovu priliku neprimjereni kafić na obali Morače. I dok je muzika treštala sa zvučnika, jedva nadjačavajući bezbrižni mladi svijet oko nas, otkrivala sam jednu snažnu, inteligentnu ženu čija se poezija lagano uvlači pod kožu. Nadajući se da će čitalačka publika i drugih gradova uskoro imati priliku da prisustvuje nesvakidašnjoj promociji, razgovarale smo o istini, patnji, snazi, borbama…
U Centru za kulturu u Beranama nedavno ste na neobičan način predstavili svoju drugu zbirku poezije Da si ti neko moj. Koliko se Vaš način razlikovao od promocija na koje smo navikli kada je poezija u pitanju?
– S obzirom na to da sam nakon svoje prve zbirke Laku noć tvojim očima čekala deset godina da iz štampe izađe ova druga, željela sam da ta promocija bude na neki način kruna mog dotadašnjeg pjesničkog rada, ali i da se na jedan novi način povežem sa čitalačkom publikom. Praksa jeste da promocija knjige bude u onom klasičnom, tradicionalnom smislu, međutim, odlučila sam da to zaobiđem i da pustim publiku da sama da sud o onome što će vidjeti i čuti, ali i da dam prostor recenzentima da formiraju kritiku u skladu sa ličnim doživljajem moje poezije, koju nisu iščitavali u svom domu prije štampanja, već im je predstavljena na licu mjesta – riječju, pokretom, vizuelnim i audio-efektima. Takoreći, događaj je imao multimedijalni karakter. Tih dva sata na sceni sam iskoristila da predstavim, ne samo poeziju, već i atmosferu u kakvoj je nastajala, i samu emociju koja prati pojedine cjeline u koje je knjiga podijeljena. Ideja je bila da to bude jedan potpuno novi poetski doživljaj, ali i da sebi dam novu ulogu koja će mi dati potpuno drugačiju dimenziju u stvaralaštvu i komunikaciji sa čitaocima. Promocija je počela mrakom, a onda krikom – što je imalo više značenja, ali ono na šta sam posebno ponosna, a što i jeste bio cilj cijelog performansa, je da je gotovo svako od prisutnih imao sopstveni doživljaj tog krika. Tako je i sa poezijom. Ona otkriva ono najdublje u nama, prevodi naše zgusnute osjećaje, a za neke emocije i stanja krik je jedini način da pronađu put napolje i da nas oslobode. Uz taj krik i dolazimo na svijet, tako da je on i u samoj srži kreacije.
U pogovoru kažete kako je ova knjiga priručnik za preživljavanje. Za nesvrstane i neurotično željne ljubavi.
– Pjesnicima je i u najbanalnijim stvarima neophodno da pronađu smisao i uvijek smo u toj potrazi. To je valjda ta potreba da se svijet vidi, ali i načini boljim nego što jeste, i to nas i tjera da pišemo. Pomalo smo svi narcisoidni, pjesnici posebno, i teško nam pada kada na svijetu postoji neko ko nas ne voli i ko nije očaran našim postojanjem, tada nastane patnja koja se pretvara u neurotično traganje, jer mi prosto moramo pronaći način da svijet i ljudi budu onakvi kakve ih mi vidmo. Čini mi se nekad da je cijelo pjesnikovo stvaranje samo jedna neurotična potreba da bude prihvaćen i voljen, da bude u najboljem svijetu koji može izmaštati. Mi koji pišemo stalno smo u oblacima, a najveća bol nastane kada sa tog istog oblaka padnemo u realnost. Tada nastaje prava poezija i počinje zrelije formiranje pjesnika. Mada, koliko god pjesnik volio patnju, on ipak ne želi da svijet bude u patnji, on želi da liječi.
Vaš Instagram profil je bez filtera, ne krijete svoje slabosti, padove i neuspjehe. Koliko je to dobro, a koliko može biti opasno?
– Kada sam pravila spisak svojih vrijednosti, na prvom mjestu bila je istina, i to je danas jedna od rijetkih stvari koja je za mene konstantna i vječita. Kroz niz životnih događaja uviđala sam šta mi je zaista važno, i shvatila da je to istina. Od tada, kao po nekoj prećutnoj zakletvi, odlučila sam da ću uvijek govoriti jezikom istine. Da li nešto, sem Boga, može biti apsolutna istina, teško, jer svi imamo neke svoje zablude. Ali, ono što u tom nekom trenutku uspijem da osvijestim, ono što je moja istina, želim da prikažem i da budem ta koja jesam u tom trenutku. Tako je bilo i na promociji koja se simbolično zvala Ko sam ja. Od glumaca se očekuje da glume na sceni, to im je posao, međutim, u ovom suludom vremenu pjesnik mora govoriti istinu na sceni, i ništa sem istine. To jeste igranje vatrom, ali tako se poštuje uloga koja nam je dodijeljena. Time potvrđujemo ono zbog čega smo tu.
Kakav je proces od trenutne inspiracije do trenutnog stiha na papiru?
– Taj proces stvaranja je za mene jedan od ljepših osjećaja. Zbog toga i pišem. Desi se da danima upadam u melanholiju, jer nešto iznutra traži da se manifestuje spolja, u vidu pjesme. Zato kažem da se pjesme rađaju, jer je kreativni proces kao trenutak stvaranja novog života. Najljepši dio pisanja za mene je kada pjesma nastane, to je jedan poseban trenutak snoviđenja i često ga niste ni svjesni, dok oluja ne prođe, a tlo se stiša. Poslije tog trenutka više niste isti, a taj proces se ponavlja i traje do kraja života. Zbog toga pjesnici posjeduju dozu mudrosti, jer su umirali mnogo više nego drugi ljudi.
Koliko Vam je tuga važna u procesu stvaranja?
– Dok sam bila mlađa, možda sam i sama iz neke trenutne patnje pravila tu tugu, kako bih odatle mogla da crpim emociju za stvaranje. Zaista vjerujem da nema dobre pjesme bez malo tuge, malo melanholije. Ali, s vremenom, s obzirom na to da je tuga za mene razorna i da je teško živjeti sa teretom koji ona nosi sa sobom, čini mi se da sam naučila da tu tugu transformišem. Ne samo u stihove, već i u neku svoju životnu snagu. Stvari koje su mi se dogodile, a koje percipiram kao teške, čini mi se da sam uspjela da ih pretvorim u svoju prednost i elan kojim sada guram kroz život. Nemam neku ambiciju da gazim, da guram, da budem napadna, to nemam. Jer, ovo je nešto iz čega crpim energiju i stvaram, zbog sebe. I, na kraju, mislim da to radim kako bih preživjela.
Vaš Instagram profil na prvu zbuni jer postoje tri imena. Kristina, Buba Erdeljan i Dorijana Grej. Ko su one i zbog čega su se pojavile? Pretpostavljam da su se javljale u nekim fazama odrastanja?
– Jeste, i žao mi je da ih mijenjam ili izbrišem, jer me neki ljudi tako prepoznaju, ili kao Bubu, ili Dorijanu. Čak i bliski ljudi me tako ponekad zovu. Moguće je da sam u nekom trenutku odrastanja željela da sakrijem Kristinu. Jer, tek sada svoju nježnost, senzitivnost, svoju pravu prirodu doživljavam kao snagu. Nekada je pjesnikinja u meni bila slaba, nezaštićena i jako, jako uplašena. Vjerovatno sam željela da se zaštitim, a nekako, tada, što sam se više krila – svijet je bio sve suroviji. Danas sam u miru, borba je prestala, možda je nikada nije ni bilo. Ljudi su ljudi, a mi moramo naučiti kako u svijetu ostati svoj, ali i ostati osjetljiv.
Kakva je Dorijana, a kakva Buba?
– Buba je romantična, naivna, dok je Dorijana izuzetno pronicljiva osoba, koja zna šta hoće. Buba je čak i zaustavi kada Dorijana pretjera, ili obrnuto. Naučila sam da svoju prirodu i sve one žene u meni umirim kada im je to potrebno, ali i da svakoj dozvolim da ima svoju hranu i mjesto. Da se svaka od njih izrazi, jer ni jedna nije štetna niti škodi svijetu i ljudima. Sada znam biti i osjetljiva kada treba, ali i sabrana. Mogu biti nježna, ali sada znam kada treba da odem tamo gdje više ništa za mene nema.
Dar za pisanje ste otkrili još u osnovnoj školi. Neke od nas za to vrijeme vezuju uspomene na pisanje zadataka za pola razreda. Jeste li i Vi pisali za druge?
– Da budem krajnje iskrena, uvijek sam radije pisala za druge. Veoma sam se stidjela tog dara za pisanje. Na jednom uticajnom takmičenju recitatora osvojila sam prvo mjesto, a pamtim da su me jedva nagovorili da učestvujem. Profesori i porodica, svi su se uključili da izguraju to do kraja, a ja sam se nekako stidjela, jer to nije bilo in. Sve su moje drugarice išle na glumu, neka na ples, sve je to djelovalo zanimljivo, a ja sam sebi bila dosadna. S vremenom su se moji profesori izborili da nastavim da pišem i neki od njih čuvaju i danas moje sveske s pisanim radovima. Mnogo sam čitala i pisala po uzoru na pročitano. Sad, koliko su ti radovi autentični, ne znam. Ali, profesori ih i danas čitaju kada spremaju učenike za pisani zadatak. Ne znam da li se ikada mogu zahvaliti na toj milosti. Takođe, prijatelji i porodica imaju ogromnu ulogu, jer mi daju snagu i motivaciju da stvaram.
Odakle medicina u cijeloj priči?
– Inače vjerujem da svaki ljekar mora biti pomalo pjesnik. Poezija je dobar način da se uđe u srž čovjekovu, da se spozna ljudska duša. Vjerujem da ljekar ne može izliječiti čovjeka ako bar malo nije dotakao, odnosno zagrebao ono što taj čovjek uistinu jeste. Ljubav prema medicini mi je prešla od roditelja, oboje su ljekari. Meni se dopada psihijatrija i to je nekako i bio logičan slijed za moj život. Da nisam upisala medicinu, zaista ne znam šta bih drugo studirala. Ona me testira. Dosta sam mijenjala svoju ličnost i radila na sebi kako bih se prilagodila medicini i kako bih mogla da dam sebe tom procesu učenja koje i jeste u ovoj oblasti jedan vid poezije. Čovjek je jedna sofisticirana mašina, ali je i mnogo više od toga. A, da bi se proniklo u ono što nije moguće izmjeriti niti objasniti, ljekar mora biti pjesnik.
Prvi ženski marš na sjeveru I sjever je ženski. Prilično ste aktivni i na tom polju.
– Nije svaka bitka moja, ali bitka u kojoj se borimo za jednaka prava muškaraca i žena, za ženski glas, a sve češće i ženski život – jeste moja borba. Ne mogu reći da sam sasvim predana aktivnostima, ali životno sam zakleta da živim svoj feminizam i da nikada od toga ne odstupim. Ima genijalnih žena na sjeveru Crne Gore koje pišu, pletu, kuvaju, sjajnih pjesnikinja, slikarki i profesorica, okružena sam vrijednim i sposobnim majkama, sestrama, drugaricama, međutim, jako malo su zastupljene u medijima i prvi ženski marš koji se desio na sjeveru zemlje želio je da skrene pažnju baš na tu problematiku. Borimo se na svoj način svi, kako i koliko možemo, iako ne volim riječ borba. Ja živim feminizam. Danas postoje razne iskrivljene forme, pa imam neku svoju definiciju koja ne škodi nikom. Ženska energija je dragocjena i potrebno je da je gajimo. Na tome opstaje svijet. To žensko u nama, za koje su nam nekada govorili kako smo previše osjetljive, da se čuvamo, svijet je opasan… Svijet jeste opasan, ali mi smo jake!
Rekli ste da nemate talenta za slikarstvo, ali da u slikanju uživate.
– Kao djetetu su mi stalno govorili da ne umijem da slikam, da mi likovna umjetnost nije naklonjena. Na časovima likovnog uvijek bi neko crtao umjesto mene. Međutim, za vrijeme pandemije sam vidjela kako se mnogo ljudi zabavlja slikajući, i odlučila i sama da probam. Zašto da ne… Slikanje me stavlja u potpuni vakuum. Ne postoji ništa. Samo boje i ja. Slika koja nastane sigurno nema umjetničku težinu, ali kada sam shvatila koliko je taj proces za mene opuštajući, otkrila sam cijeli jedan svijet. Takođe, primijetila sam da mnogo bolje pišem dok slikam, odnosno, imam mnogo više inspiracije. Valjda se dijete u meni oslobodi zbog svih tih boja i počne da se igra. Slikam samo zbog sebe i za sebe, ali desi se da se nekom dopadne, što mi prija, prije svega zato što se to dijete u meni izliječilo i nahranilo tim komplimentima. Valjda sam uvijek vukla taj kompleks. Desilo se da sam u jednom traumatičnom trenutku mog života naslikala jednu sliku za sebe i da je prepoznala osoba koja je prolazila kroz isto to u istom trenutku. Shvatila sam da ima nešto u tom slikarstvu, da ne moram biti akademski obrazovana da bih mogla da stvaram. To je igra u kojoj uživam.