Razgovarala Kaja Milačić/Foto Nikola Pejović
Poslije 17 godina partnerstva u životu, na sceni, ljubavi, dvoje djece, a ovih dana u prilično zgusnutom rasporedu, Kristina i Mišo Obradović odškrinuli su vrata svojega života ekipi magazina Gracija. Njega gledamo u seriji Nobelovac, nju u domaćem filmu Planeta 7693. Razgovarali smo u jeku završnih proba predstave Naličje ili Sve će biti u redu u režiji Borisa Liješevića u kojoj igra Kristina, a ove zime očekujemo ih ponovo zajedno na sceni u već kultnoj predstavi Očevi su gradili. Za kraj godine dolaze Gospoda Glembajevi koju režira Danilo Marunović, a u čijoj podijeli su Leon Glembaj i barunica Kasteli. Kristinu ćemo i ove sezone gledati u CNP-u u Jermi, Bladi Mun, kao i u predstavama Gradskog pozorišta Filomena Maturano, koju je režirao Jagoš Marković, i Čarobnjak iz Oza, a koja ove godine proslavlja desetu sezonu. Miša će na Fox Nation kanalu inostrana publika gledati u seriji Sveci (The Saints), čiji ga je producent Martin Skorseze lično izabrao za ulogu poljskog sveštenika Maksimilijana Kolbea.
Ove jeseni imate i filmske i televizijske premijere, ali otvarate i nova pozorišna poglavlja. Kristina, dok svi govore o toplom porodičnom filmu, a Planeta puni bioskopske sale, kakve uspomene nosite sa snimanja?
Cijelo putovanje zvano Planeta 7693 za mene je predstavljalo istinsku radost. Od samog poziva reditelja Gojka Berkuljana i producenta Marka Jaćimovića, preko čitanja izvrsnog scenarija Ane Vujadinović, naslutila sam tu radost. Potom probe iz Andriju, Iliju, Maru, mnogo smijeha i lakog razumijevanja, da bi nas sve to dovelo do seta koji jeste bio malen, ali snažan, ispunjen vrijednim i pozitivnim ljudima na čelu sa rediteljem sposobnim i spremnim da kormilari. I na kraju, ili tek na početku, to iskustvo zajedničkog gledanja našeg filma na velikom platnu, ta erupcija emocija, topline i međusobne ljubavi i poštovanja koje smo podijelili te premijerne noći… Da, kako rekoh, istinska radost.
Mišo, kakav je osjećaj kada Vas izabere lično veliki Skorseze i kako ste se našli na kastingu za ulogu u seriji Sveci?
Kad vas Martin Skorseze izabere za glavnu ulogu, ne može da vam kroz glavu ne prođe niz glavnih glumaca koje je birao za svoje filmove, a taj niz je impozantan. Na kasting sam pozvan od strane producentske kuće Firefly jer sam za početak ispunjavao fizički preduslov za eventualno tumačenje lika Maksimiljana Kolbea, a onda sam ispunio i drugi uslov. Na kastingu sam pokazao određenu glumačku sposobnost koja me dalje vodila u sve uže izbore. Do konačnog Skorsezeovog odabira.
Kristina, film Planeta 7693 je malo dugačijeg žanra, štaviše neočekivan u vrijeme kada je snimiti film u Crnoj Gori hrabrost. Sigurno je veliko interesovanje gledalaca i najveća nagrada?
Moram priznati da mi je prva nagrada bila taj sasvim intimni osjećaj da imamo nesvakidašnje lijep i topao film, da sam uživala u katarzi koju mi je donio, da sam sa sobom povela ozbiljne razgovore u danima koji su usljedili nakon premijere, da se srce, analitičan rad i trud koje smo uložili zaista i vide na platnu, da sam se na nekom samo mom, glumačkom i ljudskom planu upustila u rizik i da je to bila odluka koja je donijela pobjedu na kraju. Činjenica da je to prvi film u kom igram, a koji sam mogla da pogledam sa svojom kćerkom. I njene oči i riječi po završetku. Zatim reakcije ljudi koji su mi životno važni, a koje su bile dirljive i moćne. A tu je, ništa manje važna, činjenica da publika i cijeloj zemlji i u regionu divno reaguje na naš film, da ne izostaju poruke podrške od strane djece, mladih i odraslih na društvenim mrežama, ali i od fantastičnih i u poslu regionalno dokazanih kolega i koleginica. Mislim da smo napravili film koji će djecu i mlade zabaviti i inspirisati, odrasle zapitati, podsjetiti na prave vrijednosti, a sve zajedno ugrijati i voljeti.
Mišo, u seriji Sveci glumite poljskog sveštenika Maksimilijana Kolbea čija je životna priča impresivna, a koji je herojski dao svoj život kako bi spasio jednog zatvorenika u Aušvicu. Da li je i koliko Maksimilijanova priča uticala na Vas, a koliko iskustvo rada sa velikom produkcijom?
Svakako da je na mene ostavio utisak rad s Amerikancima, jer je to na neki način kao za košarkaša susret sa NBA ligom. Zaista su majstori svog posla, izuzetno posvećeni, precizni, jako pažljivi prema saradnicima i na mene je jak utisak ostavio taj nivo kulture ophođenja prema ljudima sa kojima rade na setu. Filmski grad, koji je impozantan, i ostale producentske poduhvate sam sretao i u našim ovdašnjim produkcijama (mislim na naš jugoslovenski kulturni prostor), tako da sa te strane nisam iznenađen. Ali je daleko najjači utisak za mene “susret” sa jednom takvom ličnošću kakva je bio Kolbe, koju sam tumačio, sa kojom sam “vodio” dijalog, koja me povela u neosvijetljene djelove mog sopstva, u neslućene predjele meditacije i duhovnosti, i učinila svjesnijim života i svijeta u kojem živimo. Kolbe je u mom glumačkom biću, koje je do sad u sebe upisalo raznorazne životopise, zauzeo posebno mjesto. U vremenu i svijetu skoro bez ikakvih istinskih vrijednosti, Kolbe je moj svjetionik, moj učitelj. I u tome je za mene ljepota ovog poziva – što u mraku u kojem živimo omogućava da tragate za svjetlom.
Sreli ste se na radu na predstavi Nenagrađeni ljubavni trud prije više od 17 godina, od tada ste zajedno u mnogim predstavama i u nekim filmskim i TV ostvarenjima. Sada u CNP-u sa Danilom Marunovićem pripremate Krležinu dramu Gospoda Glembajevi. Jesu li zajednički trenuci na sceni posebna radost, s obzirom da ste oboje prilično angažovani? I jesu li vam ove uloge došle u pravom trenutku?
Mišo: Baš dugo nismo bili na sceni zajedno i pričali smo o tome, a onda su stigla tri poziva samo u ovoj godini. Zasad smo prihvatili jedan, to su Glembajevi, Krleža. Igramo dvije fantastične uloge, Leonea Glembaja i barunicu Kasteli. Stiglo je baš u pravo vrijeme, kad naša glumačka bića traže nove horizonte jer čini mi se posjeduju neku novu zrelost, i glumačku i ljudsku. Biti sa Kristinom na sceni za mene je ogromna radost. Kristina je od prvog dana moj glumački korektiv. Mnogo sam naučio od nje. Mogu slobodno da kažem da me je ona “spustila” iz nekih mladalačkih (glumačkih) snatrenja i zanosa, i postavila na moje glumačke noge. Ako scenu budemo uspjeli da podijelimo onako kako dijelimo poljubac, krevet i hljeb, onda bi to mogao da bude kvalitet više ove predstave.
Kristina: Poslije gotovo osam godina susrešćemo se ponovo na teatarskoj sceni. Za to vrijeme desile su nam se i kao ljudima i kao umjetnicima velike, životno važne promjene, odluke, rast, zrijevanje. Mislim da nam je ovim zadatkom povjeren prostor za suočavanje sa tim takvim zrelim sopstvom. I rekla bih da ovakav izazov dolazi pred nas u pravom trenutku. Mišo je partner koji daje odmah, bez zadrške. Ostrašćen je i nesebičan u toj razmjeni, otvoren i sposoban da vidi i ono ispod površine. Inteligentan glumac, promišljen, uvijek potkovan i dodatnom literaturom i inspiracijom. Susret sa takvim partnerima, muškim ili ženskim, je praznik. Istovremeno, sva sloboda u ophođenju i komunikaciji, a koju imamo iz našeg privatnog odnosa, umije biti izazov jer ukida onu dragocjenu distancu koju s ostalim partnerima po prirodi odnosa imaš. Ako tome dodamo odnos Leona Glembaja i barunice Kasteli, mislim da su se stekli svi preduslovi da ovo bude jedan strastveni rolerkoster emocija, dara, životnih i teatarskih sokova i spremnosti i na let i na pad.
Kristina, poznato je da je uloga barunice Kasteli jedna od onih koje mnoge glumice priželjkuju. Da li je to bio slučaj i sa Vama? Kako u ovoj fazi rada vidite tu ulogu?
Nisam nikada imala nekakav sanjani popis uloga za odigrati. Ako sam nečemu i naginjala u nekoj svojoj imaginaciji, onda su to one velike, nesagledive ruske duše, Nine, Tatjane, Sonje, Karenjine… Danilov poziv i povjeravanje jedne od najkompleksnijih, najslojevitijih, najanaliziranijih (anti)junakinja iz dramske litarature našeg govornog područja, izazvalo je u meni mnoštvo čak i oprečnih osjećaja. I mada znam da uvijek ide neka fama i da se pod lupom čeka uzlet ili pad glumice koja će na sceni živjeti Šarlotu Kasteli, sve to ostavljam po strani. Kao i uvijek tragam za osobom od krvi, mesa, žudnji, htjenja, snova. Pokušavam da je opipam i zaista vidim, bez eseistike i mitova. Stvarnu, stvarniju od stvarnosti koja je okružuje. Istražujem amplitudu njenih paradoksa i nalazim tačke u sebi u kojima se u potpunosti srećemo. Da ne teoretišem dalje, scena je mjesto sa kojeg sve treba reći.
Mišo, u Marunovićevoj podjeli igrate Leona Glembaja. Koliko Vam je inspirativan i značajan, ako znamo da je Krležina drama zapravo i danas aktuelna društvena kritika?
Sa tri knjige sam otišao iz kuće da studiram glumu u Novom Sadu, jedna od njih bila je Krležina drama Gospoda Glembajevi. Leone je moj san i moj nemir još iz studentskih dana. I to je u tim mladićkim godinama bila jedna vrsta nedozrelog flerta, možda sanjarija koja me je opijala svojom poetikom, ali je bilo i nekog intuitivnog naslućivanja, prepoznavanja, nečeg što tada nisam uspijevao sebi da objasnim, ali danas, baš u ovo vrijeme, kad je došlo do mene, možda dobijem odgovore na neka davno postavljena pitanja. Leone će biti moja grmljavina protiv ovog i ovakvog nakaznog svijeta koji vode glembajevske elite na globalnom nivou. Naravno da je to donkihotovski gest, ali u globalnoj igri velikih sila i moćnika, što mi imamo osim riječi koje pjevamo sa nadom da ćemo nekog probuditi. Kako je pisao Miljković: ”Oni koji imaju svet, neka vide šta će s njim. Mi imamo samo reči i divno smo se snašli u toj nemaštini.”
Kristina, na korak ste do premijere prestave Naličje ili Sve će biti u redu, Borisa Liješevića. Možete li s nama podijeliti utiske o radu s Liješevićem, s obzirom da igrate u sada već kultnoj predstavi Očevi su gradili, koja je na repertoaru CNP-a već više od 12 godina?
Boris nam je došao drugačiji i zatekao nas drugačije, 12 godina nije malo. Ono što je isto je njegova posebna ljudska i rediteljska toplina. I njegova potreba da traži one skrivene, često i najdublje rane, da ih iz budžaka laži i poricanja iznesemo van. Da ih bolujemo zajedno, ne bi li makar korak ka ozdravljenju načinili. Bolan proces iz kojeg nosim par važnih životnih lekcija. U ovom trenu, tik pred izlazak pred publiku, mislim da nam Naličje može donijeti suočenje i kolektivnu katarzu. A hoće li sve biti u redu, ostaje da vidimo.
Mišo, Branilac, Klan, Senke nad Balkanom, Dug moru, samo su neke od serija u kojima smo Vas gledali. Nobelovac je najnovija, koja prati život Ive Andrića, a u kojoj tumačite lik Milovana Đilasa. Sam proces pripremanja serije je dugo trajao. Koliko ste u njemu učestvovali i koliko je zahtjevno tumačiti stvarnu ličnost iz ne tako daleke istorije?
Bilo je veliko zadovoljstvo snimati seriju Nobelovac. Tihomir Stanić mi je povjerio veliku i sjajno napisanu ulogu Milovana Đilasa, o čijem liku i djelu čitam već par godina unazad vrlo intenzivno. Đilas je intelektualna gromada i to što je on uradio početkom pedesetih godina prošlog vijeka, kad je na vrhuncu svoje moći, pisao kritički o sistemu koji je napravio i o svojim drugovima, to je nešto što danas možemo samo da sanjamo. Da neko vrati partijsku knjižicu broj 004 i zauzme usamljenu poziciju disidenta, sa svim što to podrazumijeva, a podrazumijeva robijanja, torture njega i njegove porodice, oduzimanje svih građanskih prava i dostojanstva, uopšte jednu pretešku poziciju i iz svega toga izaći kao moralni pobjednik, bez ogorčenosti na život… To mogu samo velike i snažne prirode, a Đilas je to svakako bio. Nisam osjećao teret igranja jedne takve istorijske ličnosti koja jeste iz naše bliske prošlosti. Naprotiv, osjećao sam uzbuđenje i ponos što je baš meni dopalo da “oživim” njegov lik. I taj niz, Đilas, Kolbe, Leone, tri neutronske zvijezde koje su zauvijek naselile moj kosmos, bogate snagu mog duha i na neki način me svakodnevno podsjećaju na vrijednosti koje ne vidimo baš golim oko u svijetu koji nas danas zapljuskuje banalnošću svog zla.
Kristina, igrali ste u srpskoj TV seriji Tunel čiju drugu sezonu očekujemo na proljeće. Hoće li Vas biti u drugoj sezoni i ima li još ponuda kada je u pitanju televizija?
Načula sam da mi spremaju neočekivane obrte u novoj sezoni Tunela. Bila je to sjajna saradnja, na svim planovima, tako da sa radošću očekujem snimanje. Od ostalih noviteta kada je televizijski film u pitanju, kuvaju se neke zanimljive stvari, ali o njima ćemo kada se zbilja i dese.
Mišo, film za koji ste napisali scenario i režiraćete na proljeće, veliko je i prijatno iznenađenje. Koliko u ovom trenutku možete da nam otkrijete?
Tačno, na proljeće ću režirati svoj prvi dugometražni film. Zvaće se 15 i po. To je priča o egzistencijalnom putovanju jednog mladog umjetnika koji traži promjenu i smisao izvan komfora svog ustaljenog život. Neću igrati u njemu, svakako, ali biću iza kamere i tome se jako radujem.
Oboje imate impresivne glumačke portfolije. Likovi koje tumačite su često iz različitih miljea, a donosite ih podjednako strastveno i uvjerljivo. Utičete li ponekad jedno na drugo u smislu odabira uloga, načina? Jeste li jedno drugome najveći kritičari?
Kristina: Mislim da smo jedno drugom najveća podrška, čak i onda kad ogoljeno i bez uvijanja ukazujemo na propuste, mane, stvari koje treba popraviti. I tad je to iz želje za boljim i vjere da to bolje onaj drugi može postići. Da, najveću tremu i najveći ushit imam kada je Mišo u publici. Ono što potom vidim u njegovim očima mi je najznačajnija validacija. Uz, svakako, onaj kompas koji sam za ovo vrijeme u sebi izgradila.
Mišo: Već sam pomenuo da je Kristina moj glumački orijentir. I njen sud mi je bez izuzetka najvažniji. Kad se desi da nešto odigram tako, a da sam i nju iznenadio (jer me tako dobro poznaje i zna moje glumačko biće), onda znam da sam uradio dobru stvar. Ali ne samo to, sa Kristinom volim da vodim duge, noćne razgovore o poeziji, filmu, umjetnosti uopšte, jer vrlo lijepo i zamamno zna da priča o stvarima koje je uzbuđuju. I kad se dese takvi trenuci lijepe dvosamljenosti sa partnerom, što bi rekao Džon Lenon, onda osjetite potpunu radost.
Probe, predstave, snimanja, putovanja, porodica, vodite veoma aktivan život, ali uvijek ima mjesta za ono samo vaše vrijeme, koje mnogi često zapostave. Kako Vam uspijeva?
Kristina: Baš u ovom trenutku živimo možda najizazovnije razdoblje u prethodnih osam godina, upravo zbog svega o čemu smo govorili, ali i zbog uzrasta naše djece. Dosad smo uspijevali da se ne preklapamo sa poslovnim obavezama i da je makar jedno od nas sasvim okrenuto djeci. I sad, u ovim okolnostima, ipak te malene duše imaju prioritet. Organizujemo se, zasad uspijevamo. Očekujemo u decembru nekih petnaestak dana silovite završnice rada na Glembajevima i tada u pomoć prizivamo vrhovna božanstva: bake, tetke, prijatelje. Ovih dana momenti samo za nas dvoje postoje samo na sceni, u kreaciji. No, i to je veliko i dragocjeno. Kada je ovako gusto, sasvim veliki, samo naš susret bude i razmjena tišine pod lampama u našoj dnevnoj sobi nakon što su djeca zaspala. U nekim trenucima je izjava “Spavaj, ja ću ustati sa djecom” najromantičnija arija koju možete čuti. Kada svjesno i budno čuvamo to naše zajedništvo, onda se Kosmos može smjestiti i u ljusku oraha. A onda dođu praznici i mogućnost za neki konkretniji bijeg (smijeh).
Mišo: Pa, to vrijeme… U moru obaveza, izmišljamo ga, stvorimo ga. Jako ga je malo, ali ko zna na petoparcu da odigra waltz, biće pobjednik!
Vaša djeca imaju veoma angažovane roditelje, ali su uvijek na prvom mjestu. Jesu li Vas gledali na sceni ili TV-u? Ako jednog dana odluče da se bave glumom, koji savjet ćete im dati?
Kristina: Mnogo sam srećna što sam u dosadašnjem glumačkom životu imala prilike da prošetam kroz veoma različite žanrove, medije, glumačke ekipe, rediteljske rukopise, teatarske kuće. Od predstava koje sam na sceni radila za djecu, još uvijek je na sceni, živa predstava Čarobnjak iz Oza. Ne mogu riječima opisati to iskustvo igranja pred najdražom publikom na svijetu – mojom djecom! To je vatromet emocija, obostrani. Luča je gledala Planetu, bilo je to nezaboravno iskustvo. No, maleni su još i trudim se da pažljivo biram sadržaje koji su za njih. A što se tiče njihovih budućih opredjeljenja, ulažemo svu svoju ljubav i umijeće da ih poguramo ka tome da budu dobri ljudi. Ako u tome uspijemo, u ovo vrijeme kada to polako postaje deficitarna kategorija, još k tome ako uspijemo da im ulijemo i snagu da se opstane u tom opredjeljenju uprkos svemu – pitanje odabira profesije ostavljam njima, s punim povjerenjem u njihove izbore.
Mišo: Mene su gledali na TV-u, a u pozorištu još uvijek ne. Smiješno, zabavno jer oni su još mali pa imaju neki svoj doživljaj svega. A ako bi poželjeli da se bave ovim ili sličnim poslom, meni bi to bilo potpuno u redu. Savjetovao bih im da “treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi”.
GRACIJA 229/novembar 2024.
