Razgovarala Svetlana Peruničić/Foto Privatna arhiva
Statistika o broju slučajeva vršnjačkog nasilja ne vodi se adekvatno i stiče se utisak da ga sada ima više nego ranije, što nije tačno. Osnovni problem je nedjelovanje institucija, a uzroci su brojni – od kućnog vaspitanja, nepostojanja vaspitne uloge škole, do nepostojanja servisa podrške. Zbog svega toga, u sprečavanju ili smanjenju broja slučajeva vršnjačkog nasilja odgovorni se moraju baviti uzrokom, a ne posljedicama.
“Imamo krizu porodice u ovom društvu. Imamo probleme sa vaspitanjem i kod kuće, ali i nepostojanje vaspitne uloge škole. Moramo početi da se bavimo uzrokom, a tu su uzroci. Mi već neko vrijeme ne čekamo institucije, jer nam se ne isplati. Od radnih grupa, analiza i sastanaka nema vajde. Mi radimo sa porodicama i sada razvijamo model po kojem ćemo pokušati da na nacionalnom nivou razvijemo neku vrstu centra za podršku porodicama. To nam se pokazalo kao najbolje rješenje, sa konkretnim rezultatom, ali do neke granice, jer opet dođete do dijela koji treba da podrazumijeva djelovanje institucija koje ne možete natjerati da rade svoj posao”, kazala je u intervjuu za Graciju izvršna direktorica Udruženja Roditelji, Kristina Mihailović.
Zvanična statistika govori da je ove godine zabilježeno 114 slučajeva raznih oblika vršnjačkog nasilja u školama i školskim dvorištima na teritoriji Crne Gore, najviše među učenicima od šestog do devetog razreda, a zatim među učenicima trogodišnjih srednjih stručnih škola. Šta treba uraditi da se to promijeni?
– Prvo je upitna ta statistika, jer se ne vodi adekvatno. To je više puta potvrdio i Zavod za školstvo, a posljednji put u izvještaju o eksternoj evaluaciji škola, koji su prije neki dan objavili mediji. Škole su dužne, statutima, da vode evidenciju o svim slučajevima vršnjačkog nasilja i upisuju ih u MEIS sistem ali to, nažalost, ne rade. I da je 114 puno je. Iako se sve brojke koje se odnose na vršnjačko nasilje često relativizuju pričom da ga nema više nego ranije, da ga je uvijek bilo i da su mediji ti koji više o tome izvještavaju, pa se stiče utisak da je i više prisutno. A to nije tako, i takva opravdanja od predstavnika institucija koje su direktno ili indirektno uključene u ovu problematiku govore dovoljno od čega treba da počne promjena. Od prihvatanja da imamo problem i da ga moramo rješavati. Mi o vršnjačkom nasilju pričamo i upozoravamo od ko zna kada, ali i radimo konkretno. Mada sve ono ili većinu toga što smo radili, a podrazumijevalo je saradnju sa institucijama, se izjalovilo. Ili nije ispalo onako kako je dogovoreno, ili čak i propisima propisano. Imamo krizu porodice u ovom društvu. Imamo probleme sa vaspitanjem i kod kuće, ali i nepostojanje vaspitne uloge škole. Moramo početi da se bavimo uzrokom, a tu su uzroci. Mi već neko vrijeme ne čekamo institucije, jer nam se ne isplati. Od radnih grupa, analiza i sastanaka nema vajde. Mi radimo sa porodicama i sada razvijamo model po kojem ćemo pokušati da na nacionalnom nivou razvijemo neku vrstu centra za podršku porodicama. To nam se pokazalo kao najbolje rješenje, sa konkretnim rezultatom, ali do neke granice, jer opet dođete do dijela koji treba da porazmijeva djelovanje institucija koje ne možete natjerati da rade svoj posao. Mi već godinu sprovodimo projekat Help, Centra za porodice, uz podršku ministarstava finansija i socijalnog staranja, kao i EU. Zajedno sa Domom za nezbrinutu djecu Mladost u Bijeloj pomažemo djeci i roditeljima da riješe robleme u odnosima, u ponašanju, i pokazali smo i dokazali da je to dobar model. Ne kroz pojekat, nego kroz kontinuirani, održivi rad. I na to ćemo se fokusirati. A što se tiče ostalih – sve što treba da promijene je da počnu da primjenjuju propise koji se na njih odnose, ali i na nasilje. Sve imamo lijepo napisano i kada je riječ o kaznama, i kada je riječ odgovornostima. Ali, niko neće toga da se uhvati. Nemamo servise podrške i to nam zaista nedostaje. Sada kada sud, kao što se dešava, presudi da dijete i roditelji treba da posjećuju savjetovališta i taj vid podrške, to nije moguće realizovati u većini opština, a i to što ima mora da se plati.
Informacije o slučajevima nasilja među mladima, ako računamo i zemlje regiona, stižu gotovo svakodnevno. Koliko je bitna uloga roditelja i škole kad je u pitanju odgovornost za vršnjačko nasilje?
– Ključna. Roditelji i porodica su na prvom mjestu, a onda i škola. Ako roditelji ne mogu ili ne umiju, onda im se mora pomoći. Ako ne žele, tada ih moramo natjerati da rade na rješavanju problema, uz podršku centara za socijalni rad, savjetovališta… A škola u svemu tome može da ima ključnu ulogu i ona je prepoznata i propisima koji se na nju odnose, i tek će biti novim, unaprijeđenim pravilnikom o vaspitnim mjerama.
Da li je kaznena politika za vršnjačko nasilje preblaga i koliko su kazne za vršnjačko nasilje uopšte djelotvorne?
– Nije preblaga ako bi se primjenjivala. Najlakše je reći da dijete nije krivično odgovorno, da danas djeca imaju previše prava i da im se ne može ništa. To nije tačno. Do te takve, zatvorske kazne ima puno koraka koje je trebalo preduzeti, eto ako treba, i na neki način dijete kazniti. Ali se samo vrtimo u krug tvrdeći da se ništa ne može. I još nešto – do te tačke nasilja, kada se govori o krivičnoj odgovornosti, propustili smo mnogo toga da uradimo i kao roditelji, i kao škola, i kao centar za socijalni rad, i kao društvo. Šta ćemo postići što ćemo ih sve poslati u zatvor? I to zatvor u kojem se ne radi ništa sa njima nego mogu da izađu sa mnogo većim problemima.
Nedavni slučaj oslobađanja osumnjičenog za ranjavanje maloljetnika u školskom dvorištu u Baru izazvao je revolt građana. Šta mislite, da li će nakon ovog nemilog događaja kaznena politika prema počiniocima biti pooštrena?
– Opet kažem, samo da se počne primjenjivati propisano već bismo puno odmakli. U ovom slučaju je revolt izražen ne zbog kazne, jer se do kazne još nije ni došlo, nego odluke o ukidanju pritvora, koji nije kazna. Iako nije kazna, ipak treba razmišljati i o poruci koja se šalje i osobi koja je počinilac, ali i ostatku društva. Kada je neko “povratnik”, a onda uradi onako nešto da dijete jedva preživi napad, onda se mora razmišljati i o slanju poruke kada se ukine pritvor.
Kompletan tekst možete pročitati u GRACIJI 229/novembar 2024.
