Kristina Novaković: Sve je ostvarivo uz rad, upornost, želju i ambiciju

Mlada Podgoričanka Kristina Novaković diplomirala je na prestižnom pravnom fakultetu Juridicum u Beču, poznatom, između ostalog, i po tome što ga završi mali broj studenata

Razgovarala Svetlana Peruničić
Foto Vesela Mišković
Mjesto snimanja Restobar Dorian Gray

Kada je bila maturantkinja, Kristina Novaković (25) je odlučila da školovanje nastavi na prestižnom pravnom fakultetu Juridicum u Beču. Mnogo zanimanja se tada motalo po glavi djevojke koja je sve protekle razrede završavala sa peticama, ali želja za studiranjem u Beču je bila toliko čvrsta da je već u septembru počela da uči njemački jezik, kako bi na čuveni univerzitet kročila potpuno spremna. Svakog dana je naporno učila jezik, jer nije željela da zbog toga pauzira godinu ili dvije da bi ga savladala što bolje. U njeno uvjerenje da će uspjeti u svom naumu i položiti njemački vjerovali su, kaže, samo njeni roditelji i profesorica tog jezika.
“Bio je to jedan od najljepših dana u mom životu kada sam u Beogradu položila B2 nivo njemačkog jezika”, kaže Kristina u intervjuu za Graciju. Juridicum je, pojašnjava, jedan od najrigoroznijih fakulteta, a u početnoj fazi je dozvoljeno da student izađe na ispit samo tri puta. Ako ne položi treći put biva ispisan. Po prolasku početne faze broj izlazaka na ispit se povećava na četiri puta i traje do kraja, a dešavalo da studenti ne polože posljednji ispit i budu ispisani. Prosjek studiranja je, kaže, sedam, osam, devet godina. Ona je uspjela da za pet godina završi sve u roku i dobije diplomu magistra! “Ceremonija dodjele diplome nije održana i otkazivala sam je nekoliko puta zbog korone. Imam mogućnost da mi pošalju diplomu, ali ću da čekam. O tome sam sanjala. Pa neka bude za dvije godine, čekaću, jer to je nešto što stvarno ne želim da propustim.”
U julu prošle godine se vratila u Podgoricu, iako joj je Beč nudio odlične uslove za posao i život. Prevagnula je ljubav prema porodici, jer je željela da bude blizu njih, ali i Crnoj Gori. Od oktobra radi kao pripravnik u advokatskoj kancelariji Radonjić Associates. “Srećna sam jer sam u kancelariji koja je zaista ozbiljna za ono što sam htjela da radim.”

Otkud interesovanje za pravo?
– Ne mogu reći da je pravo odmalena moja pasija, s obzirom na to da sam vrlo često mijenjala mišljenje kada je u pitanju profesija kojom želim da se bavim. Kada sam sazrela, stvari su se iskristalisale i tada već nisam imala dilemu. Znala sam danima da istražujem i čitam o pravnim fakultetima u inostranstvu. Nijesam se pokajala i smatram da sam izabrala profesiju koju volim i koja me interesuje, a to je, svakako, jedna od najbitnijih stvari u životu, s obzirom na to da dobar dio dana provodimo radeći, pa ukoliko nam ne prija to što radimo, čitav život sa nelagodom odlazimo na posao.
Zašto ste odlučili da studirate u Beču, znajući da je fakultet veoma težak i da od nekoliko hiljada upisanih studenata završi veoma mali broj?
– Odlučila sam se za Pravni fakultet Univerziteta Beč iz razloga što je to jedan od najstarijih pravnih fakulteta na svijetu, koji još uvažava stari sistem školovanja, gdje je prioritet knjiga, a ne kompjuter, a to su stvari koje su mi se dopale. Takođe me privukla činjenica da se studira isključivo na njemačkom jeziku, što je značilo da ću biti prinuđena da usavršim još jedan veoma bitan strani jezik. Nijesam znala koliko će biti težak put do diplome. Pomalo sam naivno stupila u sve to, ali mi nije žao, zato što nisam naučila samo pravne lekcije, već i životne. Moram priznati da me mamila činjenica što neću biti samo jedna u moru pravnika, već jedna od pažljivo izabranih i dobro potkovanih. Bila su to svakodnevna, iscrpna jutra, dani i večeri provedeni u biblioteci, želje i nadanja da će sve proći kako treba, a dan kada sam došla do cilja, odnosno kada sam položila posljednji ispit bio je jedan od najljepših u mom životu.
Jeste li bili u težem položaju u odnosu na studente kojima je njemački maternji jezik? Prije upisa na fakultet učili ste ga samo sedam mjeseci i položili traženi B2 nivo.
– U četvrtom razredu srednje škole sam odlučila da je taj fakultet definitivno put kojim želim da krenem dalje. Neophodno mi je bilo znanje njemačkog, ili opcija da pauziram godinu, dvije i naučim jezik, pa tek onda krenem. To mi je zvučalo kao da ću negdje zakasniti, pa sam dala sve od sebe da ga naučim prije nego dođe vrijeme upisa. Pohađala sam časove svaki dan, uključujući i vikende, čitala tekstove na školskim odmorima. Možda sam malo i zapostavila školu u tom periodu, što je profesorima bilo iznenađenje, jer sam uvijek bila odgovoran đak i lučonoša, ali su mi progledali kroz prste s obzirom na to da sam prethodnih godina, kako bi oni rekli, zaradila dosta kredita. Kada sam pošla u Beograd da polažem ispit na Goetheovom institutu, svako je mislio da je to samo moj probni pokušaj. Niko, osim mojih roditelja i profesorice, nije vjerovao da sam stvarno spremna da položim tako ozbiljan ispit. Ali, položila sam. Tog dana sam shvatila da ne postoji prepreka u životu, sve dok postoji velika želja, da ništa nije nemoguće i da čovjek ne treba da se ugleda na primjer većine, već da vjeruje u sebe i svoje mogućnosti. Mnogi su bili skeptični čak i kada sam otišla u Beč, pa su mislili da ću se vrlo brzo vratiti, jer kako sada učiti hiljade i hiljade stranica i to na tom strašnom njemačkom jeziku? Srećna sam što sam dokazala suprotno, prije svega sebi, i što ću uvijek ličnim primjerom moći da posavjetujem druge ljude i sjutra svoju djecu kako ne postoji želja koju trudom i radom čovjek ne može ostvariti. Što se tiče fakulteta, svakako da je njemački jezik bio otežavajuća okolnost za nas, s obzirom na to da je veliki broj ispita usmeno, a samim tim se uvijek lakše izraziti na maternjem, nego na stranom jeziku. Nijansiranje između ocjena je uvijek zavisilo i od izražavanja, pa je tako stranim studentima uvijek bilo dosta teže. Često smo se šalili kako studiramo dva fakulteta, pravni i fakultet njemačkog jezika. Mnogim profesorima je smetalo kada promašimo padež, pogriješimo red u rečenici, ali to nikada nije uticalo na njihov sud o tome da li smo položili ili ne. Sjećam se da mi je profesor na prvom usmenom ispitu rekao da mi je logika odlična, ali da ću morati da poradim na izražaju. Nailazila sam na razne tipove profesora. Neki su mnogo više voljeli Austrijance i forsirali ih, a neki su zaista bili oduševljeni našom željom, ambicijom i hrabrošću.

“Smatram da se i u maloj Crnoj Gori trud isplati, što vidim po ljudima koji su se prije mene vratili iz inostranstva”

Zbog čega Juridicum završi tako malo studenata?
– Juridicum nije tipičan fakultet, čak mogu reći da je jedan od najrigoroznijih. U početnoj fazi je dopušteno da student izađe na ispit samo tri puta. Ukoliko ne položi treći put, ispisan je sa fakulteta. Nakon prolaska početne (steop) faze, broj se povećava na četiri puta i traje do kraja fakulteta, pa se tako dešavalo da studenti budu ispisani u momentu kad su mislili da im je diploma u rukama. Na taj način se čisti broj studenata, pa ih tako ostane veoma malo. Neki odustanu na samom početku, neki u toku studiranja pređu na drugi fakultet, a neki budu ispisani. Svaki ispit podrazumijeva hiljade stranica, pa je vrlo lako doći do tog trećeg ili četvrtog puta. Mnogi zbog straha odjavljuju ispite iako su vrijedno učili, pa se samim tim produžava prosjek studiranja, tako da većina studenata studira sedam do deset godina.
Koje zahtjeve treba da ispuni student koji želi da dobije diplomu sa tog univerziteta?
– Na to pitanje nema konkretnog odgovora. Čini mi se da se sve mora poklopiti. Trud, rad, potpuna predanost, a i sreća. Svjedok sam raznih nepravdi koje su se dešavale mojim kolegama koji su zaista znali i trudili se, ali uz nedostatak sreće i raspoloženja profesora ispisani sa fakulteta ili bili na ivici studija. Za mene je recept za uspjeh bio veliki rad, upornost, hrabrost, doza sreće, a ponajviše prijatelji sa fakulteta. Svako jutro smo se nalazili u biblioteci, učili zajedno, bodrili jedni druge, ručali i družili se. Vrlo često smo bili motivacija jedni drugima i sigurna sam da bi ovo iskustvo bilo potpuno drugačije da nisam imala tu sreću da ih upoznam.
Da li ste ikada poželjeli da odustanete od studija?
– Ne mogu reći da nisam. Te misli su me hvatale uglavnom par dana pred ispit, kada posumnjam i u svoje znanje i sposobnost, a znam koliko sam vremena tome posvetila. Svaki put bih nazvala roditelje ili sada već budućeg supruga koji bi mi istog trena vratili samopouzdanje i dali vjetar u leđa. Roditelji su mi uvijek bili podrška, a nikada kritika, iako sam njihovo povjerenje najprije trebala da opravdam, s obzirom na to da su mi pružili mogućnost studiranja u Beču.
Kao neko ko je mogao da radi u prestižnim kancelarijama u Beču, a i šire, zašto ste se odlučili da se vratite u Crnu Goru?
– Otišla sam sa namjerom da se vratim. Ta činjenica me vrlo često i gurala naprijed. Nisam se vratila samo sa diplomom, već i sa velikim životnim iskustvom i lekcijama. Uvijek sam bila nostalgična i nisam željela da živim daleko od porodice. Ne postoje uslovi koji su me mogli zadržati u inostranstvu, kad to nije mjesto koje mi je srce odabralo. Pored toga, smatram da se i u maloj Crnoj Gori trud vidi i isplati, što vidim po ljudima koji su se mnogo prije mene vratili iz inostranstva.
Šta biste savjetovali onima koji žele da upišu taj fakultet?
– Da dobro razmisle da li je to nešto što zaista jako žele i vole, jer je samo uz jaku želju i ljubav moguće dobiti tu diplomu. Da se ne otuđe, da nađu prijatelje, jer u inostranstvu nije lako biti sam. Takođe bih savjetovala da, nezavisno od fakulteta, uvijek slijede ono što su zacrtali. Sve je ostvarivo uz upornost, rad, želju i ambiciju.
Gdje vidite sebe za pet, deset godina?
– Vidim sebe kao advokata u prestižnoj advokatskoj kancelariji u kakvoj sada radim, kao majku, suprugu, dobru ćerku, sestru i prijateljicu. Sve ovo nabrajam zato što se nadam da ću uvijek uspijevati da održim balans između poslovnog i privatnog života, to je cilj kojem težim.

Gracija 190, maj 2021.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...