Ksenija Matović je još kao osamnaestogodišnjakinja krenula u stvaralački pjesnički pohod da otkrije ne samo šta jeste već i šta može postati. Tako su nastale zbirke Preludij i Orfenautika, a potom i zbirka Obol koju je, na svečanoj promociji 3. septembra u hercegnovskom Gradskom muzeju, kolumnista i pisac Minja Bojanić ocijenio kao “briljantnu pjesničku kadenu”. Rođena je na Cetinju 1973. godine, osnovnu i srednju školu završila u Herceg Novom, a Filozofski fakultet u Novom Sadu. Novinar je dnevnog lista Dan. Živi u Herceg Novom sa sinom Borisom.
Kako je Ksenija Matović našla put do pjesme?
– Pjesnik se rađa, ne stvara se. Tu nisam izuzetak. Antički narodi su vjerovali da su pjesnici glasnici bogova, a Njegoš kaže “pjesnici su čuđenje u svijetu”. No nije dovoljno roditi se sa darom. Potrebno je mnogo čitati, pisati, graditi svoj stil, brusiti ga. U samokritici, kada je riječ o napisanom, biti nemilosrdan.
Naziv zbirke nosi i posebnu simboliku. Šta je obol i zašto obol?
– Obol je bio novčić u antičkoj Grčkoj koji se mrtvima stavljao u usta kako bi platili šutljivom Haronu da ih preveze na drugu daleku i tamnu obalu, još tamnije rijeke. Oni koji su dospijevali bez novčića bivali su osuđeni na vječno lutanje između dva svijeta. Ipak, mitologija bilježi iznimke, poput Orfeja, pjesnika nad pjesnicima, koji je živ sišao u podzemlje, uspio ubijediti Harona da ga preveze, a Hada i Persefonu da iz svijeta sjenki puste njegovu voljenu Euridiku. Jedno osvrtanje preko ramena, pri samom izlasku iz podzemlja, usljed želje, koja je očito bila presnažna, ali i nepovjerenja u bogove, koštala je više od onoga čime je imao da plati. A mogao je platiti samo pjesmom, kao što je to uradio prvog puta, umilostivivši bogove. Pjesma je bila njegov obol. No njegovo putovanje, po mom mišljenju, tada ne okončava, već suštinski počinje. I to je bila nit koja je vodila prethodnu zbirku pjesama Orfeonautika. I zbirka Obol se na izvjestan način oslanja na nju, jer kako je to zapisao Branko Miljković “ako hoćete pjesmu, siđite pod zemlju”. S druge strane, Obol je moj lični ulog, zavjet i obećanje, ali istovremeno i mojih predaka koji su došli iz Grčke.
“Nije dovoljno roditi se sa darom. Potrebno je mnogo čitati, pisati, graditi svoj stil, brusiti ga. U samokritici, kada je riječ o napisanom, biti nemilosrdan”
Promociju knjige ste priredili u Herceg Novom, a zanimljivo je da je tada grčki ambasador prvi put posjetio ovaj grad.
– Privilegovana sam što su NJ.E. Sotirios Atanasiou, ambasador Grčke u Crnoj Gori, i Gerasimos Hristatos, ataše za kulturu Ambasade Grčke u Crnoj Gori, ne samo došli na promociju, nego je i ambasador govorio o samoj knjizi i načinu na koji ga se dojmila. Kada sada sažmem utiske onih koji su Obol čitali, mogu da kažem da je NJ.E. ključ knjige odmah imao u rukama. Ne čudi. Progovorila je krv i kolektivno nesvjesno. Beskrajno sam im zahvalna što su stali rame uz rame uz mene i što su omogućili, zahvaljujući Žani Vukčević takođe iz Ambasade Grčke u Crnoj Gori, da pjesme konačno i odjeknu na sopstvenom jeziku. Jeziku moje duše. Zbirka Obol je i oda Grčkoj.
Za svoju treću zbirku inspiraciju ste pronalazili i u Grčkoj, neke od pjesama nastale su na putovanju. Za čim ste tragali?
– Svaka moja pjesma u sebi sadrži duboku čežnju i razarajuću bol zbog fizičke odvojenosti od zemlje koja mi pripada. Plutam između svjetova i vjekova, od kojih je svaki duboko urezan u pamćenje. Budući da duboko vjerujem u metampsihosis, seljenje duša koje su zagovarali orfici a potom i Platon, ova bol ima dodatnu dimenziju živog sjećanja. Moja duša je stara. Otputovala sam tražeći da vidim hoću li prepoznati, osjetiti ponovo, vidjeti isto. Otputovala sam jer sam se pitala hoće li me se sjetiti, prepoznati, vidjeti, kao što su me gledali nekada. Otputovala sam da vidim jesu li stari bogovi još živi.
U Vašim stihovima se osjeća nostalgija, ali se prepliću strast, san i mit.
– Zbog toga što su sjećanja još živa, iako stara. Niti vremena i prostora nisu linearna, onako kako ih zamišljamo. Naprotiv. Postoje čitava paralelna vremena i svjetovi. U ovom trenutku, sistem u kojem živimo je iskočio iz zgloba. Naravno, tome su prethodili čitavi procesi. Svjesni, namjerni, okrutni. Potrebno se vratiti na početak. Mit je ključ.
Pjesnici su poput plamičaka koji sjaje u tami ali, kako reče kolega Minja Bojanić, u ovom “(ne)dobu nenaklonjenom bilo kojoj duhovnoj discipline”, nije lako biti pjesnik. Da li poezija nalazi put do publike?
– Poezija je uvijek bila za probrana nepca. Ili kao što je, ako se ne varam, Niče kazao za svoju filozofiju, da je za svakog i nikog. I zaista, čini mi se da u razvoju čovječanstva nije bilo razdoblja manje naklonjenog poeziji kao što je ovo. Ali, ne treba lamentirati. Potrebno se boriti. Potrebno je iščašen zglob sistema ponovo uzglobiti. Nije nemoguća misija. Ne postoje nemoguće misije, samo nedostatak hrabrosti.
More Vam je neiscrpna inspiracija, uzbudljivo, tajanstveno i višeznačno.
– Sva je moja priroda od mora. Osjećam ga kao neodvojivi dio sebe. Dišemo zajedno. Drugačije ne bi ni moglo. Kada sam zaronila na Pavlopetriju, nekada antičkom gradu kojeg je razorni zemljotres odvukao u more, očekivala sam da ću vidjeti isto ono što i na BBC dokumentarcu. Ali nisam. Nalazište je opustošeno, isprva dakako kradljivcima umjetnina, a potom je dio bogate zbirke završio u muzejima. Kada sam zaronila, već umorena i umorna od traganja, nisam vidjela ništa. Nije bilo namijenjeno svačijim očima. Drugi zaron i čitavi temelji grada prekriveni pijeskom su se otvorili. Prosule se ulice kao ljuljaške za ribe. Na dnu.. jedna uglačana lopta, kao kamena jabuka, koliko da stane u šaku. Ukras nekog stuba, nekih vrata… Izronila sam s njom u šaci. I sada pamtim to sunce, i poljubac od soli. I svoj osmijeh. Vratila sam je na mjesto. To je bio Posejdonov dar i proba, njegov zalog, njegova vjera. Njegovo obećanje da će me čekati. Moje da ću se vratiti. Ćerka sam mora.
Zbirka je dvojezična, na našem i grčkom. Planirate li da pjesme promovišete i van naših prostora?
– Teško je na pristojan način upriličiti i promociju na domaćim prostorima, a kamoli van njih. Novac je uvijek limitirajući faktor. Ograničena sredstva kojima izdavač raspolaže, gotovo ponižavajuće traženje sponzora, nedostatak prave književne kritike, a višak lobija. Ovo posljednje je vrlo izraženo prilikom opredjeljivanja, čak i knjiženih nagrada. Da ne govorim o stavljanju umjetnika u nacionalne i religijske “torove” ili njihovo opredjeljivanje za iste, kako bi “doskočili” sada već potpuno naopako postavljenom sistemu vrijednosti. I da ne nabrajam dalje ograničenja. No ne treba se osvrtati. Promocije su planirane u Crnoj Gori i Srbiji. Ne odustajem od ideje da promocija bude u Grčkoj, i tako će biti.
Dugo se bavite novinarstvom. Kako pjesnik bije bitku s novinarom?
– To je borba epskih razmjera i vrlo neravnopravna. Riječ je o potpuno dvije različite forme izražavanja. Jedna je umjetnost, a druga zanat. Pri tom sam po struci sociolog. Novinarstvo je u nas na vrlo niskom nivou izvještavanja, a riječ je o zasigurno najmanje plaćenoj, a možda i najviše degradiranoj profesiji koja, i kao takva, iziskuje i troši mnogo energije i vremena. Srećom, prvo sam postala pjesnik, jer je prva knjiga objavljena kada sam imala nepunih 18 godina, na toplu preporuku književnika Dušana Kostića, a potom, mnogo godina kasnije, spletom okolnosti sam počela da se bavim novinarstvom. Mislim da će, makar u mom slučaju, novinarstvo izgubiti bitku sa pjesništvom. I nije mi žao.
Kao da Vam ni to nije dovoljno pa ste nedavno počeli da pišete blog. Bavite se ljudima i ćudima?
– Blog je nastao kao izraz želje da se svi zajedno nasmijemo našim lokalnim ljudima i ćudima, koji se ne razlikuju mnogo od nekih drugih ljudi i ćudi širom svijeta, samo su uočljiviji, jer su naprosto naši i svakodnevno smo sa njima suočeni. Sebe nipošto ne izuzimam iz priče. Činim isto što i sa pjesmama, ne nudim sažvakan sadržaj, nego uperim prst u pojavu, kako bi ljudi imali neophodan kritički otklon, o njoj porazmislili, pa onda iznijeli stav. Samo što je to u blogu obojeno satirom i humorom. Pred smijehom pada i najtvrđa odbrana. Provjereno.
U čemu uživate i šta Vas raduje?
– Raduju me osmijeh mog sina i uspjeh prijatelja. Obraduje me neočekivan izraz dobrote i humanosti. Uživam u naoko običnim stvarima, jutarnjoj kafi na terasi roditeljskog stana sa pogledom na baštu u kojoj rastu zova, lovor, košćela, nješpule i smokve, kapućinu sa prijateljima na Škveru, dobroj knjizi, pozorišnoj predstavi, izložbi, bijelim jedrima…
Imate sina Borisa. Danas je odgojiti čovjeka ravno podvigu. Čemu ga učite i kako ga duhovno hranite u ovom prizemnom i pragmatičnom vremenu?
– Na ovo pitanje mi je i najteže odgovoriti, upravo zbog snažnog upliva negativnog socijalnog faktora kojeg ste primijetili. Promišljam o tome, i pitam se da li ga ispravno vaspitavam na način da se drži moralnih uzusa, uprkos plimi najnižeg primitivizma, praveći i nehotice od njega žrtvu, ili sam se naprosto trebala prepustiti opšteprihvaćenoj vaspitnoj matrici u kojoj ništa nije sveto, ponajmanje čovjek sam. Ipak, ova dilema ne traje dugo i često biva uzrokovana svakodnevnim iskliznućima, ali i njegovim osjetljivim godinama, budući da ima svega 14. Boris je dijete sa argumentovanim stavom kojeg se ne plaši da iskaže. Ne sumnjam da će izrasti i u takvog čovjeka.
Djelujete stidljivo, no iza te stidljivosti se krije hrabra i odlučna žena. Uvijek pričamo o ženskoj ljepoti, senzibilnosti, ali šta reći na temu ženske hrabrosti?
– Ponašanje koje ljudi tumače stidljivošću je izraz mog kućnog vaspitanja, koje se ogleda i u tome da je nevaspitano sebe nametati i isturati u prvi plan. Hvala Vam na više nego divnim komplimentima. Kada je riječ o ženskoj hrabrosti, sjetih se riječi Jovana Dučića “Muškarac je hrabar pred smrću, a žena pred životom”. To su velike riječi i veliki omaž ženi kao takvoj. Žena je hrabra kada je svoja. Ne treba zaboraviti da su nekada žene vladale i upravljale državama. Vjerujem da naše vrijeme ponovo dolazi. Nije potrebno da se ponašamo kao muškarci da bi nam neko kazao da smo jako hrabre. Budimo ono što jesmo, izrazimo se slobodno. Društvene uloge su nešto čemu nas uče. Iskoračimo iz njih i vratimo se korijenima. Snažnije smo nego što mislimo, a naročito u odnosu na ono u šta nas ubjeđuju.
GRACIJA 88/septembar 2016.
Razgovarala Danijela Đonović
Foto Isidor Stankov
