Ime crnogorske glumice Lidije Kordić u najavi istorijskog spektakla Ataturk iznenadilo je i obradovalo mnoge, jer u ovom filmskom ostvarenju režisera Mehmeta Ade Oztekina igraju uglavnom turske zvijezde, te Predrag Bjelac, Izudin Bajrović, Tarik Filipović… Pamtimo je kao učesnicu takmičenja Let ka zvijezdama, gledali smo je i gledaćemo u filmovima Sin, Sirin, Radnička klasa ide u pakao i seriji Močvara. Lidija “pliva” i kroz muziku jednakom strašću i talentom. Obradama i autorskim kompozicijama dodala je nove boje u neke filmove. Njen blog smo rado čitali i uživali u zvuku šarene gitare. Rođena 1995. godine u Kotoru, sada živi u Sarajevu, a snima na sve četiri strane svijeta.
Mnogo ste snimali i snimate, ali crnogorska publika još uvijek čeka neka ostvarenja. Gdje sve možemo da Vas gledamo ovih dana?
– Prilično sam “negledljiva” ovih dana! Šalim se. Nisam sigurna, mislim da me možete vidjeti na RTCG-u u filmu Za našu djecu, reditelja Gojka Berkuljana. To mi je ujedno i prva glavna uloga na filmu i veoma draga ekipa, pa se nadam da će i film biti gledan. Što se ostalog tiče, uskoro će biti prilike za više gledanja.
Šta se događa sa filmom Ataturk, kada i gdje ćemo moći da ga vidimo?
– Film je imao premijeru oba dijela, bila sam u prilici da odem i pogledam premijeru prvog dijela u Istanbulu. Fox Turkiye je otkupio prava na seriju, tako da se u narednom periodu može gledati na turskim kanalima. Film se trenutno pušta po bioskopima, međutim nisam sigurna kad će tačno doći kod nas. Moja preporuka bi bila serija, jer smatram da se priča mnogo bolje prati po epizodama, ali mislim da ćemo morati čekati da se pojavi online.
Kakva je Vaša uloga? Koliko je bilo zanimljivo, a koliko zahtjevno, s obzirom da smo Vas dosad gledali u savremenim ulogama?
– U Ataturku igram njegovu veliku ljubav Bugarku Miti, kćerku velikog bugarskog generala Kovačeva koji je tu vezu i prekinuo zbog različitih vjera. Miti je vrlo značajna za Bugare, opisuju je kao intelektualku, prelijepu gospođicu iz bogate porodice. Iz tog razloga sam osjećala veliku odgovornost da je predstavim onako kako zaslužuje. Naravno, ja sam se duže spremala nego što sam realno imala prostora da to pokažem u ovom projektu, ali sam zahvalna na prilici da igram istorijski poznatu osobu.
Pretpostavljam da je ovo najveća produkcija u kojoj ste dosad radili, kakva su iskustva?
– Tako je. Sjećam se snimanja za kasting. Imala sam tri dana da naučim i snimim monolog na turskom, na kojem nisam znala ni jednu jedinu riječ da kažem, i kao neko ko obožava jezike, zgrabila sam to kao jedan od izazova. Nisam imala šta da izgubim. Nakon poziva za callback (kasting uživo) sam tek počela da shvatam da imam značajnu priliku! Bilo me je strah, ali kad je došao i taj dan shvatila sam da i dalje nemam šta da izgubim i da ću apsolutno da dam sve od sebe. Tako sam i primljena. Od početka sam se s njima osjećala kao da se dugo znamo, prilično nam je sličan mentalitet i sad, kad pogledam unazad, to je bio vrlo bitan korak za mene da vidim kako rade tako velike produkcije. Nije ništa nezamislivo, neshvatljivo, rade vrlo produktivno i efikasno što ne mislim da je mnogo drugačije od ekipa s kojima sam i prije radila, samo što se ovdje radi o većoj finansijskoj slobodi, rekla bih.
Nedavno je završeno snimanje nove serije, možete li nešto o tome da otkrijete?
– Volja sinovljeva je serija, ujedno i film, čije je snimanje završeno 29. decembra prošle godine. Scenario sam pročitala u jednom dahu i oborio me je s nogu. Nešto potpuno drugačije na našim prostorima. Ekipa i čitavo snimanje je bilo ispunjeno nekom posebnom energijom od prvog dana, i sigurna sam kako smo svi svjesni da smo uradili vrlo značajan projekat. Zavoljela sam svoj lik i jedva čekam da svi, i publika i ja, vidimo šta smo to uradili. Ne želim ništa da otkrivam, osim da je situacija postapokaliptična.
Sin, Radnička klasa ide u pakao, serija Močvara, Ataturk… U pitanju su različite tematike i potpuno drugačiji likovi. Čini se da se bez straha upuštate u izazove, postoji li neki koji priželjkujete?
– Mogu samo da kažem da imam nevjerovatnu sreću da iz projekta u projekat igram potpuno različite uloge. Mislim, nije to samo puka sreća, mi smo odgovorni za uloge koje pravimo, ali sami projekti su različitog karaktera, žanra. Priželjkivala sam horor, naznake toga sam dobila, ali još ne u onoj količini koju zamišljam, tako da mi je to i dalje velika želja. Takođe, imam još jednu veliku želju, vjerovatno neostvarivu – da igram muškarca.
Imate li vremena za pozorište?
– Što se pozorišta tiče, nije da me nema, ali sam tu mnogo rjeđe. Puno sam odsutna, a pozorište to ne trpi. Međutim, raduje me svako igranje na sceni, pred živom publikom, pred djecom. Još uvijek je samo u naznakama sljedeći proces u kojem bih trebala biti, ali radujem mu se unaprijed jer je pozorište potpuno drugi svemir za mene. Jedva čekam.
Studirali ste u Sarajevu, kakvi su bili studentski dani? Koliko su rad i učenje značajni u oblikovanju talenta?
– Da, studirala sam na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, u klasi profesora Ermina Brave i docentice Džane Pinjo. Da opišem studentske dane, ne mogu, to su četiri godine svega i svačega, a moje pamćenje je kratkotrajno. Mogu samo reći da sam zahvalna kosmosu što me poslao u Sarajevo, a isto tako što sam diplomirala i što ne moram više strahovati oko ocjena, to je prava sloboda! Voljela sam akademiju, voljela stručne ispite, maštala o takvoj vrsti studija i prihvatila sam to sa svim pozitivnim i negativnim stranama. Učenje je zapravo jedino što je značajno za oblikovanje talenta. Pa samo ako se snimiš jednom i pogledaš, učiš iz tog snimka šta valja a šta ne, da ne govorim o akademskom znanju. Smatram da bez učenja talenat ne može dostići svoj puni potencijal. Kao i u muzici. Nekoliko godina već nemam vremena da joj se posvetim i osjećam da stagniram, da se ne razvijam, pa čak i da nazadujem.
Koliko je muzika neodvojivi dio priče o Vama? Ima Vas u mnogo pjesama koje su rađene i za neke filmove, serije?
– I dalje se nadam da neću potpuno prestati da se bavim muzikom. Naravno, ona je uvijek uz mene, ne mogu je izgubiti, ali već godinama nemam dovoljno vremena da joj se posvetim na način na koji sam ranije radila. Sve rjeđe snimam, sve rjeđe sviram, sve rjeđe imam svirke i toga se bojim. Raduje me što ljudi to ipak ne zaboravljaju pa sam imala priliku pjevati i na filmu. Pjer Žalica me zvao da otpjevam Zarjavele trobente (Lačni Franc) za film Koncentriši se, baba, pa i za njegov sljedeći film Praznik rada gdje sam snimila kover Tamna noći, tamna li si. I nešto meni veoma drago i važno, autorsku pjesmu Find me here, za koju sam pisala tekst. Nakon toga radila sam i sa Senadom Šahmanovićem na filmu Sirin, gdje sam u sceni pjevala Zlatni dan, a na odjavnoj špici je išla moja obrada predivne pjesme Pjevat ćemo šta nam srce zna. Muzika je ogroman dio mene i bez nje bih se izgubila, a već sad imam osjećaj kao da nemam kontrolu nad tim dijelom svog života, pa se trudim da tu kontrolu ubrzo vratim jer imam i mnogo planova i napisanih tekstova. Nešto se i u ovom trenutku radi!
A šarena gitara, prati li Vas svuda?
– Ne prati, jer sam osoba koja mrzi da nosi stvari. Tako da imam najmanji kofer na svijetu, i to mi je previše! Ali, zato moj glas uvijek putuje sa mnom, ako koga zanima (smijeh).
Kućni ljubimci su takođe važni u Vašem životu.
– Trenutno sam bez moje mačke Bejbi i preteško mi to pada. Ona je savršen saputnik. Spava koliko god da se vozimo i bila je sa mnom na većini snimanja, pa čak i u Senti u hotelu, gdje smo snimali Močvaru. Ovog puta nisam mogla na vrijeme da joj izvadim sve papire za let avionom i sad je u Sarajevu, čeka me. Mnogo mi fali i ne bih mogla život da zamislim bez životinja.
Šta se desilo sa blogom, vratite li se nekada tome?
– To mi se bukvalno čini kao da je bilo u prošlom životu (smijeh). Volim da pišem, od desete godine pišem dnevnike. Zabavno je čitati gluposti koje sam smatrala životnim problemima u trenutku pisanja, ali i neke stvari koje bih zaboravila da nisu zapisane. Taj blog mi je bio divno iskustvo, radovala sam se kad vidim da ljudi čitaju i komentarišu. Danas ne pišem javno, ne osjećam više tu otvorenost, sigurnost i uopšte želju da dijelim svoje misli sa bilo kim. Nekad imam jaku potrebu, mrzim nepravdu, licemjerje, mrzim sve negativno u šta smo se pretvorili, tako da mi po koja riječ ispadne, ali sad imam kočnicu, zbog sebe.
Čini se da Sarajevo ima važnu ulogu u Vašem odrastanju.
– Apsolutno. Od svoje dvadesete sam u Sarajevu, evo sad ulazim u devetu godinu. Mogu slobodno reći da sam tu započela svoj odrasli život. Otišla od kuće, ostala sama, snalazila se u drugoj državi, novom gradu. Sve ono što treba proći u životu po prvi put, a što se tiče odvajanja od porodice i samostalnosti, prošla sam tu i, naravno, još uvijek prolazim. Našla sam mir i ljubav u Sarajevu, i zadovoljna sam. Naravno, mjesto me ne drži, pa se nadam da se neću zaustaviti, voljela bih da idem dalje i uvijek dalje, pa na kraju, ipak, da se vratim kući.
A Beograd? I koji je sljedeći grad?
– Beograd mnogo volim, ali najviše dok radim. Ne vidim sebe u tako velikom gradu, konstantno bih se osjećala krivom što ne izlazim, što se ne provodim više, jer sam prilično kućni tip. Zato sebe zamišljam u nekom malom gradu bez previše žurbe i dešavanja. Možda se i to promijeni, ali Beograd je definitivno moje drago radno mjesto. Volim da istražujem, da šetam, da vidim drage ljude a onda da trčim na snimanje. Trenutno sam u Rimu, snimam film i svaki slobodan dan koristim da razgledam ovaj muzej na otvorenom. Savršenstvo od grada. Italija mi je oduvijek na listi želja i nadam se da ću se nekad u životu zaustaviti u nekom preslatkom gradiću u Italiji.
Smijemo li znati šta snimate u vječnom gradu?
– Ne. Pravila su stroga, potpisala sam ugovor i ne smijem ni da zucnem!
Prešli ste veliki put od Leta ka zvijezdama preko blogerskih dana na mrežama, studentskih u Sarajevu… Iako je talenat za scenske umjetnosti uvijek bio očit, poznato je da ste planirali da upišete veterinu. Kako se postaje glumica?
– Da, to je bila jedna od mojih mnogobrojnih želja. Imala sam godinu da razmislim šta ću sa svojim životom ako opet ne upadnem na glumačku akademiju, pa sam tako došla do veterine, gastronomije, modnog dizajna, psihologije, jezika… Muziku nisam željela da studiram jer mi muzika predstavlja slobodu i željela sam da ostane slobodna. Puno hobija, želja, strasti i na kraju ipak upišem glumu, ali u Sarajevu. To je najbolja odluka u mom životu. Pokušavam da otegnem što duže ovaj odgovor da ne bih morala da odgovorim na pitanje kako se postaje glumica (smijeh). Sad bez šale, smatram da se glumicom postaje dok god se uči i radi, a to mi se čini da je zauvijek, zar ne? Ako hoćete najprostiji odgovor iliti fakt, glumicom se postaje sa ili bez diplome, a lično smatram da je to proces koji može trajati cijelog života. Rad, trud, učenje, preispitivanje, a prije svega spremnost da se baciš, probaš, pogriješiš, naučiš. Valjda tako nekako… Ne znam ni ja još, premlada sam za to pitanje.
Razgovarala Kaja Milačić
Foto Privatna arhiva
GRACIJA 220/februar 2024.
