Na prvoj meditaciji potpune ćutnje, koja je uključivala vježbe disanja i pokreta joge, Lidija Martinović Rekert prisustvovala je još krajem osamdesetih u Sloveniji. To je za nju bilo potpuno otkriće jednog novog pročišćenja unutrašnjeg, a time i spoljašnjeg svijeta. “Kao dijete bila sam oduvijek zapanjena i privučena duhovnošću, što je bazična osnova joge kao filozofije života. Sjećam se drugarice Rute iz drugog razreda osnovne škole, kojoj je otac bio sveštenik i kod koje sam prvi put vidjela Isusovu krunu od trnja i čula biblijske priče iz Novog zavjeta. Ubrzo nakon toga sam naučila da Bibliju koju sam dobila moram da sakrivam i da tu unutrašnju žudnju za duhovnošću moram da prikrivam i čuvam u tajnosti. Tako je moj prvi pristup duhovnosti bio pun skrivenosti i tajni, za šta sam vrlo zahvalna. Mediokritet ubija čaroliju života koja se može vidjeti samo kad se unutrašnji ‘prozori svijesti’ ponovo otvore. Kažem ponovo, jer smo mi sa tim već rođeni kao ljudska bića – djeca tu čaroliju inherentno nose u sebi, dok ih ‘obrazovanje’ i škola ne nauče drugome. Velike ili drastične životne situacije, kao što su rađanje, gubitak ili separacija od nekoga ko nam je bio blizak, neizbježno nose to stanje svijesti u sebi.”
Šta je zapravo joga?
– Joga je upravo razbijanje te svakodnevne iluzije u koju smo upleteni i zapleteni, otkrivajući nam stanje otvorenosti i spremnosti da budemo prisutni u trenutku i otkrivamo ljepotu života, šta god da donosi, dobro ili loše. “Dobro” u kojem možemo da prepoznamo blagostanje, a “loše” iz čega možemo da izađemo bez okrivljavanja drugih, cinizma, ljutnje ili samosažaljenja, već sa mudrošću koja izlazi iz iskustva. A to nije lako. Neću da zvučim religiozno, jer to nisam. Govorim o duhovnosti koja je intimna, unutrašnja i nema (religijskih) granica. U engleskom postoji lijepa riječ za to stanje svijesti – wander ili awe. Mislim da nemamo direktan prevod u našem jeziku.
Koji je to ključni trenutak kada ste riješili da se jogom bavite profesionalno?
– U jednom trenutku sam ostala bez posla kao savjetnik za izbjeglice, što je normalno u neprofitnim organizacijama na zapadu. Meni je, kao skorašnjem imigrantu, to značilo još jedan povratak na početak. Poplava velikih egzistencijalnih pitanja i strahova je navirala u talasima. U to vrijeme sam se intenzivno bavila jogom. Tada sam nekako shvatila da između “zarade” za život i punog života ne mora da bude razlike, i tako je sve počelo. Od tada je to moja lozinka – zašto nemati sve u jednom, i posao i ono čime bih se bavila iz zadovoljstva.
Diplomirali ste defektologiju na Univerzitetu u Beogradu i ta svoja znanja spajate sa jogom. Na koje sve načine to činite i kako se taj Vaš pristup reflektuje u praksi?
– Završila sam defektologiju, ali na više psihološkom odsjeku za delinkvente, znači one koji se ne prilagođavaju društvenim normama. Moja je završna teza, u stvari, bila iz psihijatrije, odnosno anti-psihijatrije koja je dovodila u pitanje upravo društvene definicije zdravlja i prilagođenosti, u psihofizičkom, ali i duhovnom smislu. Životne teškoće koje nam se ukazuju istovremeno su potreba “duše”, psihe, da se o-svijesti i bukvalno izađe na svjetlost dana. Na zapadu sada postoje mnoga istraživanja koja potvrđuju upravo tu neodvojivost od duha i daha tijela. Joga, kao jedna prastara disciplina, predstavlja u svojoj suštini upravo taj proces osvješćivanja svih naših slojeva: tijela, uma i duše. Ako radimo na o-svijest-ćivanju disanja, mi prirodno osjećamo dublje slojeve svijesti i samim tim život dublje doživljavamo i proživljavamo. Problem je u tome što u ovako zahtjevnom načinu života to ne ide svakome u prilog. Jedan od najvećih biznisa modernog zapadnog svijeta je farmaceutska industrija koja preporučuje pilulu za svako nepoželjno stanje svijesti. Samo u Americi oko 70% stanovništva redovno uzima antidepresive. Ljudi dolaze na jogu iz različitih razloga, fizičkih, mentalnih i emotivnih, ali uvijek dolaze do istog zaključka: ako ne praktikuju redovno, osjećaju da im nešto fali, ne samo na svojim zglobovima već i na stanju svijesti. Joga je unutrašnje fizičko, mentalno i psihičko čišćenje. To nije različito od svakodnevnog pranja zuba, koje je neophodno za oralnu higijenu. Ako peremo zube svaki dan, a onda ne peremo par dana, osjećamo slojeve, taloge i zadahe koji nisu prijatni. Potpuno ista stvar je sa praksom joge. Ubijeđena sam da je to razlog zašto je joga postala tako popularna, naročito u posljednjih 15 godina. Kao populacija dosegli smo kritičnu masu nepodnošenja psihičke i fizičke tegobe. Mi smo kompleksna bića. Moderna alopatska medicina tretira uzroke, a stare nauke kao ayurveda (medicina koja proizlazi iz drevne joge), prepoznaje uzroke, ali tretira kompletno biće, fizičko, mentalno i duhovno.
U Vašem pristupu joga je neraskidivo povezana, tj. prožeta duhovnošću i poezijom?
– Poezija je za mene ono što su filozofi egzistencijalizma, kao Šopenhauer i Kjerkegor promovisali, a to je “Po-ethics”, dio ljudske etike, ljepote života samog po sebi. Konceptualna upotreba riječi i fraza ne mogu izraziti tu ljepotu i magičnost života kao što to može umjetnost koja je uvijek multidimenzionalna. Zato će djela kao Njegoševa Luča Mikrokozma ili poezija Crnjanskog biti uvijek aktuelna i živa. Na času joge, kada disanje i tijelo otvore unutrašnje prostore i um ne bude preplavljen svakodnevnim mislima i opsesijama, onda poezija i mudrost mogu da se razumiju na neuporedivo dubljem nivou i, kao takve, probude mudrost u nama.
Kada ste došli na ideju da osnujete centar The Yoga Wheel?
– Ideja je nastala kada sam prvi put otišla na dužu budističku meditaciju, koja je pored svakodnevne prakse meditacije dala i objašnjenja o psihologiji svijesti i otporima koje svijest (nesvjesno ili podsvjesno) proizvodi da bi se zaštitila od nepoželjnih osjećanja. Tu su se zapravo moja praksa joge i moja profesija sastale i ujedinile.
Budizam je kao nauka o svijesti uspjela da pojasni u praksi ono što sam ja pokušavala konceptualno da razlučim studiranjem godinama. To je bila “ljubav na prvi pogled”. Budistička filozofija se zove Darma i ima osam grana koje su povezane krugom poput biciklističkog točka. Učenje se zato zove Dharma Wheel. Ujedinjenje joge i tih osam grana budističke filozofije (Dharma wheel) je dalo ime Yoga Wheel. Na tome osnovu su zasnovani svi principi moga pristupa. Proučavajući i praktikujući budističku meditaciju otkrila sam pregršt naučnih istraživanja vezanih za primjenu meditacije kao dodatka fizičkoj i psihičkoj terapiji. Iznenađenje je bilo još veće kada sam otkrila da u tibetanskom budizmu joga pripada najvišem nivou praktikovanja i učenja. Tek je tada za mene joga dobila potpuno drugu dimenziju u mojoj praksi i onome što pružam svojim učenicima i klijentima.
Na kojim principima centar funkcioniše?
– Stara kineska poslovica glasi Ne daj drugome ribu, već ga nauči da peca. Bazični princip je da ja nisam tu da pomognem nikome. Kako Tin Ujević kaže: “Tko zna? Nitko ništa ne zna. Krhko je znanje. Možda je pao trag istine u me, a možda su sanje…” Prava joga nema eksperte. Ko god postane “ekspert” taj nije pravi jogi. Učenje joge je bazirano na povezanosti svih oblika života, oku vidljivih i nevidljivih i saznanjem da postoje sile koje su potpuno van naših mogućnosti saznanja, ali su isto tako neodvojivi dio svakog od nas. Prava mudrost je dozvoliti tim unutrašnjim silama života da izađu na vidjelo. A to dolazi sa dubokim slušanjem i “ne-znanjem”. Nismo mi tu da bismo upravljali životom i mijenjali ga. Život mijenja nas! Tu sam da stvorim atmosferu opuštenosti, sigurnosti i vjere u sebe i svoje mogućnosti. Onda osoba sama nađe svoj prirodni put, bilo da je u pitanju ulazak u neku duboku pozu (asanu) vremenom ili otkrivanje svoje unutrašnje kreativnosti, snage i želje nositi se sa težinom i veličinom naših iskustava.
Koje su to specifičnosti u Vašem pristupu?
– Pored toga što sam navela uticaj budističke filzofije joge i moje obrazovanje, ja sam trenirana u Hatha, Raja i Kundalini jogi. Hatha tradicija dolazi od Vijnana joge, koja je pod uticajem Iyanger tradicije, poznate po preciznosti i joga terapiji. Oni, recimo, rade puno sa fizičkim povredama i bolestima i čak su dio tretmana u bolnicama u sjevernoj Indiji (Puna). Osim toga, mogu sa ponosom da kažem da su moji glavni učitelji joge žene, Đoja Irvin (Kanada) i Orit Sen Gupta (Izrael). Orit je naučnica koja je prevela mnoge knjige sa sanskrita i ima internacionalnu školu Vijnana Yoga International. Nedavno su obje napunile 30 godina svakodnevnog praktikovanja (najmanje tri sata dnevno). Drugi veliki uticaj na moju praksu su zapadne tehnike i analize pokreta koje se često studiraju u plesu, kao i pristup anatomiji sa gledišta osteopatije. Ono što povezuje sve njih jeste studiozna analiza anatomskih pokreta tokom našeg stvaranja – od embriona, preko fetusa, preko novorođene bebe, sve do kada ne počnemo hodati na dvije noge. Svi ti pokreti su isti kod čitave ljudske rase, a i oni reflektuju pokrete u generalnoj evoluciji čovječanstva. Volim da studiram evoluciju pokreta. Fascinantna nauka.
Kako je tekao Vaš proces sticanja znanja i usavršavanja?
– Ja sam u principu Jnana jogi, što će reći, ne prestajem sa učenjem i uvijek polazim od onoga što u Zenu zovu “beginers mind”, a to je princip početnika. Najviše sam naučila iz životnih situacija i moji najveći učitelji su moji klijenti i studenti.
Kako je joga promijenila Vaš svijet, kao i doživljaj svijeta i ljudi oko Vas?
– Joga je ujedinila svaku dualnost u pogledu fizičkog i duhovnog. Mi nismo fizička bića koja imamo duhovna iskustva. Mi smo, prije svega, duhovna bića koja imamo fizička iskustva. A to je potpuno druga paradigma. Da kažem Njegoševim riječima, mi smo Makrokozma u Mikrokozmu i obrnuto. Nema dvojnosti. Iz možda više ezoteričnog ugla rekla bih Raj je već tu, na zemlji, samo ga treba prepoznati. Ako to spoznamo i prepoznamo, onda naprosto imamo slobodu i odgovornost biti ono što već jesmo, a to znači biti dio ovog čarobnog života, kratkog i intenzivnog, punog upitnika, velike sreće, ali i velike tuge, a iznad svega punog ljubavi.
Odselili ste se sa porodicom 90-ih u Kanadu. Da li možete napraviti paralelu u odnosu prema jogi i, uopšte, načinu življenja u Kanadi i Crnoj Gori?
– Mi smo svi dio velikog globalnog sela, tako da ne vidim veliku razliku. Volim otvorenost prema kulturama, emancipaciju, red i poredak u Kanadi i, naravno, njeno ogromno prirodno prostranstvo. Kanada je sama veličine čitave Evrope i najveći dio je nenaseljen. U gradu u kojem živim koji na obali Pacifičkog okeana svakodnevno vidim orlove kako lete iznad grada i u naš zaliv dolaze kitovi na kupanje! Crna Gora nosi moje korijenje i neko balkansko ludilo koje ima puno čari i koje se ne može naći nigdje. Pored toga, imajte u vidu da sam odrasla u Jugoslaviji, tako da sam ja i dalje zaljubljena u sve dijelove naše bivše zemlje. Moja duša i dalje pati za tim gubitkom.
Kako ste koncipirali Vaša predavanja u junu u Podgorici, možete li nam otkriti detalje?
– Uvijek kombinujem filozofiju, anatomski balansirane pokrete, meditaciju i naravno poeziju. Predavanje će biti na engleskom, crnogorskom, srpskom, hrvatskom i bosanskom jeziku. Radeći ovo već toliki niz godina, imam tendenciju da se pripremim za svaku mogućnost, ali sam i spremna da sve moje planove pustim “u vjetar” ako situacija traži nešto potpuno drugo. U svakom slučaju, biće to produženi vikend od petka do nedjelje, od 10. do 12. juna. Vrata su svakome otvorena. Od početnika do iskusnih.
GRACIJA 80/jun 2016.
Piše Marina Strugar