Razgovarao Milivoje Kovačević
Foto Privatna arhiva
Ljiljana Pižurica je proglašena NAJ menadžerkom u privredi za 2022. godinu, u izboru Unije poslodavaca Crne Gore. Priznanje je došlo kao kruna dosadašnje karijere uspješne direktorice Nelt Grupe za tržišta Crne Gore i Albanije. U okruženju u kojem je bilo veoma izazovno poslovati, Pižurica je pokazala da je dorasla izazovu, kako ona sama, tako i kompanija koju vodi. Uz to je, sa suprugom Darkom, na put izvela troje djece koja samostalno grade svoje karijere.
“Svaka nagrada znači prepoznavanje i osvješćivanje puta kojim idete. Potvrda da je taj put ispravan i da treba da nastavite. Upravo tako posmatram kontekst nagrade. Dokaz da vaš trud i rad, vaš uticaj i uticaj vaše organizacije okruženje prepoznaje kao pozitivan primjer djelovanja”, kazala je Ljiljana na početku razgovora za Graciju.
Šta Vam je najviše pomoglo na putu do poslovnog uspjeha, lični napor, kvalitetan poslodavac ili sve zajedno?
– Dosta toga treba da se “poklopi” i ja sam sigurna da je u mom primjeru upravo ovo što ste naveli. Već dugo radim u firmi i moj razvoj i uspon firme tekli su istovremeno. Mnogo je lakše da dođete do prepoznavanja kada je firma kvalitetna, to je sasvim izvjesno. Ali, vi ste ti koji svojim ličnim radom obezbjeđujete sebi položaj u organizaciji. Da ne ulažete lične napore, ne biste bili prepoznati. Konkurencija u kvalitetnoj kompaniji je uvijek veća, jer jedan kolektiv čine svi zaposleni u njemu. I da bi kolektiv bio kvalitetan, svi zaposleni to moraju biti.
Kad pogledamo listu ovogodišnjih laureatkinja stiče se utisak da su žene u našoj zemlji značajno zastupljene.
– Žene jesu zastupljene, samo je pitanje statistike koji je to procenat zastupljenosti i u kojim sferama života i rada. Položaj žena u jednom društvu je komplikovana tematika, ali moramo priznati da je dosta toga u našim rukama, i da i same treba da radimo na tom položaju. Svaka u domenu u kome može da ostvari uticaj da se taj položaj poboljša. Trend jeste pozitivan, više se priča o tome, tema je vidljivija u javnosti. Promovisanje pozitivnih primjera sasvim sigurno doprinosi tome.
U jednom od razgovora upotrijebili ste jedan originalan izraz – usmjerivači, za ono što se moderno zove mentorima. Ko su bili Vaši usmjerivači?
– Prve usmjerivače dobijate rođenjem u liku svojih roditelja i ljudi koji su uključeni u vaše vaspitanje. Kasnije, kroz školovanje to su poneki učitelji, nastavnici, profesori, profesori na fakultetu. Svi oni imaju uticaj na to kakvi ćete biti kada “odrastete”. Kroz posao stičemo mentore koji su bitni za karijeru i razvoj. Ja sam imala sreću da sam u ranim fazama svog poslovnog puta imala mentora od koga sam mnogo naučila, a to je gospodin Brano Todorović.
Prelaskom u firmu u kojoj sam i sada, koja pruža ogromne mogućnosti za razvoj, broj mentora se povećavao. Mentorstvo, kao jedan od načina razvoja ljudi, jako je zastupljeno u našoj firmi. Kao mentore, od početka svog rada u Neregeliji vidim dosta ljudi, od vlasnika firme, koji su bitno uticali na moj razvoj, samim tim što su mi dali povjerenje da radim to što radim, preko Mirjane Zobenice, Miloša Jelića, Borisa Mačka, Roberta Jenovaia i mnogih drugih. Ponekad mentor ne mora da bude neko hijerarhijski u strukturi iznad vas. S ovog aspekta, sve svoje kolege vidim kao “usmjerivače” mog ponašanja i načina rada, i trudim se da iz svakog odnosa učim, razvijam se, ali isto tako da to pružim i drugoj strani.
Ko Vam je dao najbolji poslovni savjet koji i danas primjenjujete?
– “Današnje novine služe za sutrašnji burek”, prepoznaće se davalac savjeta ako bude čitao ovaj intervju. U “slobodnom prevodu” to bi značilo – okretanje ka budućnosti i gledanje u budućnost. Iz prošlosti treba samo da učimo, kao i iz grešaka, ali sve naše aktivnosti treba da budu usmjerene u pravcu u kome idemo, pravcu kome težimo.
Koliko je Vaš “atletičarski DNK” razvijen u mladosti doprinio Vašem poslovnom profilisanju pobjednika?
– Sport je veoma bitan u razvoju svakog mladog čovjeka. Stvara takmičarski karakter, želju da budete najbolji, da date najbolje od sebe. Razvija u vama upornost i disciplinu, utiče na to kako posmatrate svoju konkurenciju. Vrlo rano naučite da priznate da je neko bolji od vas, naučite da čestitate boljim od sebe, da se izvinite ako ste nešto loše odradili. Sve to profiliše ponašanja i u radu. Mi u firmi dosta cijenimo kako smo došli do nekog rezultata i prepoznajemo ponašanja koja su poželjna i koja njegujemo.
A kad se završi radni dan, kako provodite ostatak dana, vikende, odmore?
– To vrijeme je rezervisano za porodicu i prijatelje. Malo je teško sada okupiti cijelu porodicu, što zbog mjesta življenja ili studiranja nekih članova, što zbog njihovih obaveza, ali svi se malo potrudimo da isplaniramo vrijeme, da se uklopimo i da budemo skupa. Najmlađi članovi porodice Vjera i Vuk, za sada, a nadam se da će ovaj broj sljedeće generacije biti veći u budućnosti, čine da vrijeme provedeno s njima, stvara novu energiju, “resetuje” sve druge stvari, vraća u svakom od nas starijih, neko djetinjstvo i bezbrižnost, želju da ma koliko ste umorni, napravite palačinke, odigrate neku igru ili pročitate neku priču.
Prijatelji su takođe tu da daju smisao životu i da život učine kvalitetnijim. Zbog brzine današnjeg življenja, ta viđenja nisu u broju u kome bih željela da budu, ali su zato kvalitetnija i sažetija.
Vaša djeca su sad formirane ličnosti, žive svoje živote. Je li Vam žao što neke faze njihovog razvoja nijeste ispratili na način na koji ste željeli?
– Da, formirane su ličnosti, ali su i dalje moja djeca. Sasvim sigurno da smo nešto propustili i ja i suprug, jer niko nije savršen kao roditelj. Poučeni time da gledamo u budućnost, trudimo se da smo uvijek tu za njih, da budemo podrška i usmjerivači. Ponosni smo na njih. Stefan i Matija su već porodični ljudi. Moram pomenuti da smo ponosni i na njihove supruge, obje su Ivane. I porodice Ban i Perović dijele iste porodične vrijednosti kao i mi, tako da vjerujem da će i dalje da ih zajednički njeguju.
Matija možda jeste prerano odrastao, jer je faktički porodični dom napustio sa sedamnaest godina, ali smo se jako trudili da ispratimo njegovo profesionalno bavljenje sportom, na najbolji način na koji smo znali i umjeli. Stefan se još u gimnazijskim danima bavio nekim malo krupnijim društvenim temama, ali i to smo ispratili, iako se sa nekim njegovim stavovima nismo slagali. Pustili smo ih da sami sebi grade put.
Što se tiče našeg trećeg djeteta, Katarine, ona takođe sama pravi svoje izbore. Trenutno studira u Pragu, mi smo tu da je podržimo. Ima punu slobodu nad svojim životom. Godinu srednje škole je provela u Americi, što je i nju možda rano uvelo u svet odgovornosti.
Odnosi u porodici su kao i svaki drugi. Da bi bili kvalitetni mora dosta da se radi na njima. Veoma sam ponosna što u njima prepoznajem shvatanje vrijednosti i bitnosti porodice u životu svakog čovjeka.
Bili ste treće dijete u porodici, takav status ima i Katarina. Koliko je to značilo Vama i koliko sad znači njoj?
– Najmlađa djeca, čini mi se najbrže sazrijevaju. Uz starije braću i sestre, uvijek ste nekako ispred svoje generacije. S tog aspekta, s aspekta zaštitničkog odnosa prema vama, ste u prednosti. Ali, isto tako taj zaštitnički odnos ponekad može da preraste u to, da imate “više roditelja”, a ne braću i sestre. Ja to stalno potenciram svojoj djeci da smo suprug i ja roditelji i Katarini, a da oni treba da joj budu ono što jesu – braća.
Koji su to mirisi trpeze koji su Vašoj porodici ostali u djetinjstvu sjećanja?
– Da, trpeza igra važnu ulogu u životu svake porodice. Ta simbolika okupljanja za stolom je nešto što nosimo iz detinjstva i pokušavamo da održimo. Najznačajniji praznici mojeg djetinjstva bili su Božić, Vaskrs i naša slava Sveti Alimpije, koja je devetog decembra. Mirisi božićne česnice, vaskršnjih jaja ili slavske posne trpeze su nešto što mogu da osjetim i dan-danas, što se trudim da i moja djeca i moji unuci nose sa sobom kroz život.
Studentske dane provedene na Ekonomskom fakultetu u Beogradu i život u studentskom domu potencirali ste kao sjajan period Vašeg života. Kako je jedan Kolašinac iz Selišta uspio da Vas ubijedi da prekinete tu idilu i dođete u Titograd?
– U studentskom domu u Beogradu, popularnom “Studenjaku”, u moje vrijeme bilo je 90 i više procenata Crnogoraca, tako da je, priznaćete, vjerovatnoća da izbor bude Crnogorac bila velika. Govorimo o vremenu kada smo bili ista država. Moj užički kraj ima dosta mentalitetske sličnosti sa sjevernim dijelom Crne Gore. Naša zajednička odluka, a uvijek se trudimo da sve vezano za porodicu bude zajednička odluka, bila je Crna Gora. Pored svih izazova koje smo imali, a koje, u većoj ili manjoj mjeri imaju svi drugi ljudi, odluka se pokazala dobrom. Ipak, ljubav pokreće ovaj svijet, čini ga boljim i prijatnijim mjestom za život. Ja sam zahvalna za svu ljubav koju imam i od supruga i od djece i od njihove djece.
Na kraju, da li bi željeli da dočekate dan kad se neće posebno afirmisati “žensko preduzetništvo”? I šta bi to značilo?
– Voljela bih, ali na žalost nisam sigurna da hoću. Iskreno se nadam da će moja Katarina ili bar Vjera, u nekim svojim intervjuima biti pošteđene ovakvih pitanja. To bi značilo da te generacije žive u društvu jednakih šansi za sve, društvu bez stereotipa o položaju žena i društvu u kojem su žene same pobijedile stereotipe o ulozi i položaju žene.
