Ljiljana Raičević (67) trenerica je za oblasti ženskih prava, trgovine ljudima i dječijih prava. Uvijek je bila društveno aktivna, pa je obavljala funkcije predsjednice Sindikata za zdravstvene institucije u bivšoj Jugoslaviji, bila je član Liberalnog saveza Crne Gore i odbornica te partije u podgoričkoj Skupštini kao i šefica Kluba odbornika. Kako je još u mladosti bila jedna od rijetkih buntovnica koja je smjela da kaže šta ne funkcioniše u društvu, dolazi na ideju da osnuje prvu žensku nevladinu organizaciju u Crnoj Gori – S.O.S. telefon za žrtve porodičnog nasilja. Poslije brojnih uspjeha, dobijanja nagrade za ličnost godine od Amnesty internationala, 1999. Ljiljana odlučuje da se penzioniše i osniva NVO Sigurna ženska kuća – sklonište za žene i djecu koji su žrtve porodičnog nasilja. Od tada radi prvo kao izvršna direktorica, a zatim kao predsjednica. Dakle, borba za ženska prava se nastavila i dalje traje istim intezitetom.
“Nijesmo evidentirale sve pozive koje smo dobile, jer je to bilo nemoguće. Prema nekim procjenama, od 1999. kroz našu kancelariju i kroz sklonište prošlo je oko 5.500 osoba, što je velika cifra. Zlostavljane žene nam se svakodnevno javljaju. Žene su, prema našem iskustvu, jako često u opasnosti od svojih partnera, pogotovo ako su imale u svojoj primarnoj porodici sličnu situaciju. Ne znaju kako da se odbrane, niko ih tome nije učio, kako da reaguju na početak nasilja i kako da ga prepoznaju. Tu nastupamo mi. Upravo ja koristim Facebook kao put do žena koje negdje potajno pate. Na svojoj stranici često ih upoznajem sa vrstama nasilja, objašnjavam ko su nasilnici, kako se ponašaju i molim ih da nam se jave. Prvi korak izlaska iz nasilja je upravo naš broj telefona”, počinje priču Ljiljana, te dodaje da žene nekada očekuju čudo preko noći, a nema ga – jer ako je nasilja bilo dugo godina, treba vremena da se poslože stvari za oba partnera.
“Facebook je prava stvar. Dobijam prave male romane.Vrlo teške priče su u pitanju i ja ih guram da pišu, da se suoče sa sobom, da budu iskrene same sa sobom. Ne poznajem te osobe, a saznajem vrlo intimne priče koje su nekada toliko teške da ja ne mogu da zaspim misleći o njima i pomoći koja im je potrebna”, iskrena je Ljiljana.
Očaj ili novi život
Ljiljana kaže da u velikom broju slučajeva žene odluče da se prepuste nasilju, jer za to, iz njihovog ugla, postoji stotinu i jedan razlog. “Prvi je strah, strah joj parališe sve, i rasuđivanje i logiku i osjećanja. Drugi razlog su djeca, ali ona ih gura isped sebe kao štit, jer misli da je uz njih njoj bezbjednije. Ipak, kada ženi dođe do nosa, kada ne može više da diše, kada osjeti opasnost za svoj život i svoje zdravlje tada dolazi kod nas i ne pominje djecu. Kada im predočimo koje faze nasilja su imale, ako žena neće da priča od stida što je sva u modricama i počne da umanjuje značaj situacije često optužujući sebe za mnoge stvari, tada se začudi odakle znamo kroz šta je prošla. Znamo – jer se nasilnici ponašaju po istom modelu.”
Ljiljana kaže da je velika stvar ukoliko neko u sljedećim redovima prepozna nasilnika. “Partner je agresivan, ponižava ili je nasilan. Zlostavljanje je igra moći stvorena da pokaže ko je šef. Pravi namještaljku i sprovodi svoj plan stvarajući situaciju u kojoj može da opravda zlostavljanje. Nakon zlostavljanja, partner se osjeća krivim, ali ne zbog onog što je uradio. Više ga brine da ne bude uhvaćen –mogućnost suočavanja sa posljedicama svog ponašanja. Nasilnik racionalizuje svoja djela. Može smisliti čitav niz izgovora ili okriviti ženu za svoje nasilno ponašanje – što god je potrebno da izbjegne odgovornost. Počinje da mašta o ponovnom zlostavljanju. Provodi vrijeme razmišljajući o greškama koje je ona počinila i kako da je natjera da odgovara za to. Zatim smišlja plan za pretvaranje fantazije u stvarnost. Nasilnik čini sve što može da povrati kontrolu i zadrži žrtvu u vezi. Može se ponašati kao da se ništa nije dogodilo, ili pokušati da šarmira. Ova faza mirnog medenog mjeseca može uliti žrtvi nadu da se ovog puta stvarno promijenio”, napominje Ljiljana.
Kada nema više nade i kada se partner ne mijenja, adresa je Sigurna ženska kuća koja pruža zaštitu i pomoć žrtvama nasilja u porodici. “Žrtvama koje nemaju drugu mogućnost da se sklone od nasilnika obezbjeđuje sigurnost, besplatan smještaj i hranu, psihosocijalnu podršku (savjetovanje, psihoterapija), pravnu pomoć (pisanje tužbi i slično), a često zadovoljava i druge osnovne potrebe svojih korisnika (odjeća, obuća, školski pribor za djecu…). Djeci se omogućava pohađanje škola i vrtića. Sigurna ženska kuća sarađuje sa Centrima za socijalni rad, policijom, zdravstvenim ustanovama, ali veliku finansijsku pomoć nikada nijesmo dobile, nijesmo prioritet. Boravak u sigurnoj kući najčešće traje nekoliko mjeseci i za to vrijeme stručni tim pomaže žrtvi. Sigurna kuća je bezbjedna uprkos tome što veliki broj ljudi zna gdje se nalazi. Takvom je čini saradnja sa policijom i sistem nadzora, pa i kažnjavanje zatvorom nasilnika koji se samo približe kući. Mjesto stanovanja žrtve nije presudan kriterijum pri odlučivanju o prijemu u sigurnu kuću, ako procijenimo da situacija to iziskuje i ako smo u mogućnosti da te smjestimo, primićemo te nezavisno od toga odakle dolaziš”, poručuje Ljiljana.
Nasilje može da se desi svakome
Ljiljana Raičević dodaje da ukoliko je nekome potreba njihova pomoć mogu i da se obrate Centru za socijalni rad ili nekoj od lokalnih organizacija koje pružaju pomoć žrtvama nasilja, kao i policiji.
“Kada osoba uspostavi kontakt sa sigurnom kućom, stručni tim ustanovi da li je potrebna takva vrsta pomoći. Uzima u obzir psihofizičko stanje i uslove života – stepen ugroženosti i raspoloživa sredstva zaštite. S obzirom na to da su kapaciteti sigurne kuće mali, prvo se rješavaju hitni slučajevi – ako je žrtva životno ugrožena, ako je maloljetna, ako je došla sa djecom, ako je loše finansijske situacije ili bez prihoda, ako je bez krova nad glavom i nema kome da ode.”
Nasilje može da se dogodi svima, bez obzira na obrazovanje, dob, ili bilo koju drugu karakteristiku. “Vlada predrasuda da su nasilnici neobrazovani i neuki ljudi koji ne znaju bolje od toga. U domovima mnogih intelektualaca, odnosno akademskih građana ove zemlje, prisutni su nasilje i agresivni oblici ponašanja i komunikacije sa članovima porodice. Generalno, jako je teško prepoznati nasilnika. Ono što oni rade i na šta su spremni obično je poznato samo članovima njhove uže porodice. U svakom komšiluku postoji bar jedan takav. To su ljudi koji za žrtve biraju samo slabije od sebe, gdje žrtva obično nema nikakvu mogućnost otpora. Veoma često zlostavljač je i sam zlostavljan u djetinjstvu. Agresivni obrasci ponašanja usvojeni su, najčešće posmatrajući odnos vlastitog oca prema majci i potom iste, u budućnosti, primjenjuju na suprugu i djecu. Nasilnik je nerijetko simpatična osoba, veoma prihvaćena u društvu, duhovita i vesela. Kućno nasilje, kao i svaki drugi oblik nasilja, ozbiljan je problem u društvu pred kojim niko od nas ne bi trebao zatvarati oči. Nikada se ne zna, u budućnosti, žrtva nasilja može biti neko od naših najdražih”, smatra Ljiljana, te za kraj razgovora šalje jasnu i jaku poruku:
“Žene, rođene ste kao slobodne građanke, zakon vas štiti, ne trpite, prijavite! Mi smo tu za vas 24 sata, a naši brojevi telefona su 069 013 321 kao i 020 232 352”.
OČAJNA ŽENA Žena koja se obratila Sigurnoj ženskoj kući jedna je od mnogih koje trpe nasilje. “Poštovana Ljiljana, obraćam Vam se u vezi problema u porodici. Udata sam, imam dvoje odrasle djece, ćerku koja je udata pa razvedena i sina koji živi sa mnom i suprugom u istom domaćinstvu, a koji uskoro treba da se oženi. Ja imam 50, a suprug 52 godine. Godinama već trpim psihičko nasilje od supruga, jer je alkoholičar. Dok je bio mlađi bilo je tu i fizičkog maltretiranja. Svakim danom situacija je sve gora, to su konstantne uvrede, psovke, ponižavanja, pogrdna imena, ukidanje finansija, pare stalno krije. Ja ne smijem da imam ni prijateljicu, ni komšinicu, ni sa kime se ne družim, posvetila sam se samo kući i djeci, imam i unuka koga čuvam. Ako negdje odem, a to je ili u prodavnicu ili kod ćerke, stalno me provjerava. Sin i ja stalno nalazimo prazne flaše pića po kući. On više nema nijednog prijatelja, jer se sa svima posvađao, čak i sa rođenom braćom, a krivicu svaljuje na mene. Bio je i bolestan, ali i dalje pije. Nadala sam se da će prestati da pije, s obzirom da mora da uzima ljekove, ali ništa od toga. Po cio dan strepim i drhtim šta će on reći ili uraditi, oboljela sam… Više nemam živaca. Šta da radim i kome da se obratim? Unaprijed zahvalna. Očajna žena.”
GRACIJA 38/2014.
Piše Bojana Komnenić
Foto Darko Jovanović
