Britanski i francuski neurobiolog Semir Zeki, porijekom iz Turske, kao profesor neurobiologije na Londonskom univerzitetu dugo je proučavao vidljive reakcije mozga primata. Autor je na stotine publikacija, 1994. počeo je da izučava neuralne baze kreativnosti, a 2001. je u Berkliju, Kalifornija, osnovao Institut neuroestetike, gdje je proveo zanimljivo istraživanje.
Ludi od ljubavi
Kada je profesor Zeki odlučio da počne istraživanje, stavio je oglas na internet kako bipronašao volontere. Način je bio pomalo neobičan, ali efikasan. Na oglas – se iskreno, duboko i ludo zaljubljene osobe kako bi se podvrgnule istraživanju nazvanom Neurološke osnove romantične ljubavi – javilo se 70 ljudi, od kojih je odabrano 17, u prosjeku starih 23-24 godine, iz 11 zemalja. Svi su, naravno, bili zaljubljeni “do ušiju”. Sedamnaest volontera ponavljalo je: “Ludi smo od ljubavi! I to nije pretjerivanje, jer kad se upadne u Kupidonovu mrežu gubi se veza sa stvarnošću, nestaje normalna uravnoteženost i spremni smo na svakakve ludosti. Neko od ljubavi umire. U pitanju je biohemijska reakcija. Naučno istraživanje koje sam proveo s kolegom Andreasom Bartelsom bilo je usmjereno na pojašnjavanje osnovnih mehanizama kompleksnog osjećaja zaljubljenosti koje čini da nam srce jače kuca”, objašnjava profesor Zeki.
Promjena moždanih aktivnosti
Ustanovljeno je da zaljubljivanje aktivira određene djelove mozga, kao što neke istovremeno deaktivira. U pitanju su iste zone koje se “pale” i “gase” tokom konzumiranja opijata. Dakle, biti zaljubljen je otprilike kao biti pod stalnim uticajem opojnih supstanci. Kako je došlo do takvog zaključka? Odabranim osobama pokazivana je slika partnera, a aktivnost mozga praćena magnetnom rezonancom. Kod svih je registrovana ista pojava – povećavanje i smanjivanje brzine protoka krvi određivali su aktivnost određenih djelova mozga zaduženih za emocije. Tokom zaljubljenosti te moždane zone postaju sjedište visoke koncentracije vazoprezina i oksitocina, povezanih sa seksualnim uzbuđenjem, i dopamina, hemijske supstance koja stvara osjećaj euforije.
Zanimljivo je napomenuti koje moždane zone se “gase” kada zaljubljena osoba posmatra predmet svoje ljubavi. Može se slobodno reći da mrak pada na frontalne zone, zadužene za rasuđivanje, a to znači da isključujemo vlastitu sposobnost kritike. Uz partnera gubimo lucidnost, sposobnost da analiziramo njegove argumente, da shvatimo ko je on ustvari.
Sljedeća neaktivna zona je amigdala, sastoji se od dva sićušna organa, nalik bademima, koji primaju i šalju sve emocionalne poruke, upozoravajući na eventualnu opasnost. Tokom zaljubljivanja amigdala je neaktivna i ne osjećamo strah, toliko smo sigurni u svoju ljubav da nas nemir i zebnja ne dodiruju. Uzaludna su upozoravanja prijatelja i roditelja da taj muškarac ili žena nisu za nas… Srcu je nemoguće zapovijedati! Eros pobjeđuje sve, a najviše tugu: tokom perioda zaljubljenosti neaktivne su, takođe, zone odgovorne za negativne emocije i depresiju.
Trauma napuštene osobe
Biti napušten u fazi zaljubljenosti je veoma traumatično. Odlazak osobe u koju smo zaljubljeni ima sličan ili snažniji neurološki efekt od onog koji izaziva prva ljubavna iskra, pokazao je eksperiment izveden na Univerzitetu u Nju Džersiju. Iznenada izgubiti partnera, dok smo još zaljubljeni, uzrokuje pravu navalu dopamina. Dok je na početku zaljubljenosti izazivao osjećaj ugode i euforije, dopamin sada podstiče nekontrolisanu želju za prisustvom voljene osobe, onemogućavajući da se koncentrišemo na nešto drugo.
Ako je osoba za kojom žudimo/ludimo nedostupna ili ne odgovara na našu želju, razvija se takozvani sindrom frustrirane opsesije. Želja za osobom koja nas je napustila postaje slična osjećajima gladi, žeđi i potrebom za drogom okorjelog zavisnika. Samokontrola potpuno otkazuje i napuštena osoba postaje manijakalna, može izvršiti ubistvo ili samoubistvo, jer želja za smrću postaje jača od želje za životom. Ali, ne treba padati u očaj, frenetična cerebralna aktivnost s vremenom slabi, a djelovi mozga uključeni u proces zaljubljivanja vraćaju se u prethodno stanje i postaju sposobni za novo zaljubljivanje.
Neko će razočarano reći da je zaljubljivanje samo igra hormona i molekula, ali prije naučnih istraživanja, ljubav su proučavali pisci, pjesnici, slikari, muzičari… Svi su oni, bolje od naučnika, u stanju da prepoznaju ono što može uzbuđujuće djelovati na ljudski mozak. Šekspir i Vagner spadaju među najbolje neurologe na svijetu.
BITI LUDO ZALJUBLJEN “Mnoge žene otkriju da se počnu nekarakteristično luckasto ponašati kad se zaljube, no za to zaista postoji fiziološki razlog. Zaljubljenost uzrokuje
lučenje hemikalija koje utiču raspoloženje i duševno stanje, potpuno mijenjaju
uobičajenu ravnotežu u mozgu, utičući na sposobnost prosuđivanja i – razum”, kaže dr
Helen Fišer, autorka knjige Why We Love.
