Ljubivoje Ršumović: Djecu treba odgajati po ugledu na laste

Čuveni dječiji pjesnik ove godine slavi 60 godina stvaralaštva, a roditeljima savjetuje da djecu uče kako se leti kroz život, a ne da preko njih promovišu svoje neispunjene želje

 

Generacije su rasle uz njegove Fazone i fore. Skoro da nema djeteta koje ne zna stihove njegovih pjesama Vuče, vuče, bubo lenja, Braću ne donose rode, Deca su ukras sveta, Išli smo Afriku da sadimo papriku… Ljubivoje Ršumović Ršum nedavno je bio specijalni gost manifestacije Srnina puzzlijada, gdje se družio sa mališanima, ali i njihovim roditeljima, koji su u ogromnom broju došli da pozdrave velikana svog djetinjstva.

I nakon šezdeset godina kreativnog rada Ršum neumorno stvara i ljubomorno čuva svoju vječitu inspiraciju – rodno selo Ljubiš podno Zlatibora, a u intervjuu za Graciju roditeljima poručuje da ne sputavaju djecu, ali i da ih “uče kako se leti kroz život”. Živi na relaciji Beograd – Baćevac, gdje ima vikendicu i uživa na slobodnoj teritoriji.

 Neko ima planine, neko ima more, a šta djeca imaju danas?

– Zavisi koja djeca – u gradovima ili u selima. Ali, svejedno – svi imaju mobilne telefone u rukama, svi imaju nešto od tih đinđuva, svi imaju, rekao bih, naviku da zaboravljaju i Dositeja, i Vuka Karadžića, i Njegoša… Svi misle da će knjiga odumrijeti, da je gotovo sa knjigom, da ćemo na tabletima čitati romane itd. Naravo, malo preuveličavam, ali to su, nažalost, teme o kojima se sada govori. Naravno da knjige neće nestati. Ne može knjigu koja u raznim oblicima postoji 2.500 godina pobijediti maloljetni kompjuter koji postoji 20 godina, ili mobilni telefon. Šta naša djeca imaju? Imaju relativno lijepu zemlju – i ovdje, u Crnoj Gori, i u Srbiji, i Bosni i u svim našim republikama. To treba poštovati, treba uživati u ljepotama, ali na nama odraslima je da ih naučimo da to poštuju, da se sutra, kada ove državice budu u njihovim rukama, malo drugačije, ozbiljnije i odgovornije ponašaju nego sad ovi velikaši. Da se ponašaju kao, na primjer, na Novom Zelandu, gdje je nedavno parlament donio zakon po kojem je jedna njihova rijeka, oko koje žive Maori, zajedno sa svim pritokama i slivom proglašena živim bićem. Odmah su izabrali dvojicu ombudsmana, čiji će zadatak biti da na sve načine čuvaju to živo biće, da živi dostojanstveno, u onom obliku u kojem se nalazi u majci prirodi.

 Bez obzira na tehnološki napredak, malo koje dijete ne zna neku od Vaših pjesama. S druge strane, roditelji ih forsiraju da učestvuju u takmičenjima gdje su izloženi milionskom auditorijumu i gdje pjevaju hitove svjetskih zvijezda. Šta se desilo, gdje je nastao kvar?

Kvar je nastao prvo u vaspitanju, u porodicama, a potom u obrazovanju u školama. Roditelji su, pritisnuti egzistencijalnim brigama, u stanju da žrtvuju budućnost svog djeteta tako što će ga gurati u neku estradu koja je krajnje neizvjesna i koja je ispod moralnog i svakog drugog nivoa. Roditelji se na neki način miješaju u nešto u šta ne bi trebalo. Na njima je, naravno, da rode čovjeka, da te mlade ljude odgajaju otprilike po ugledu na laste. Da ih odgajaju dok ti mladi ljudi ne steknu dovoljno jaka krila da mogu da polete u život sami, a onda da ih puste. Ali, da ih uče kako se leti kroz život, a ne da svoje neispunjene želje, ambicije, promovišu kroz djecu. Imam i pjesmu o tome: “Dete treba da posmatraš, al’ mu nemoj na put stati, što ga pre čovekom smatraš, pre će čovek i postati”. Mislim da je u tome suština. Iz mog iskustva i djetinjstva znam da se u selima rađaju ljudi, u gradu se rađaju kućni ljubimci. Naravno, odmah počnu da me napadaju i roditelji, i učitelji, i nastavnici, i pedagozi… Kažu: “Šta lupetaš, daj neki primjer”. A ja kažem: “Šta kupujemo djeci u gradu? Igračke za rođendan, plastične pištolje, puške, a u selu sam morao, a i danas djeca moraju sama sebi da prave igračke. Morali smo sami da pravimo mašku, klis i kobilu da bi igrali klisa. Kako mladi čovjek u selu raste, za svoj uzrast dobija odgovornost, pa će da čuva pilad, da pomogne kvočki da ih izvede na put, pa će da čuva jagnjad i ovce, a kad malo poodraste krave.

Trideset godina je prošlo od emitovanja prve epizode Fazona i fora. Prije dvije godine je emitovan novi serijal. Otkuda tolika inspiracija?

– To je na neki način škola Duška Radovića. On je uvijek govorio: “Kupiću jednu sobu u centru Beograda, napisaću na vratima kancelarija. Kažem: “Dule, hoćeš da budeš kancelar”? Kaže on: “Da, ali ispod toga će pisati Vršimo sve vrste literarnih usluga – pišemo reklame, ljubavna pisma, čitulje, priče… Zašto da ne, i to naplaćujemo”. I onda mi ispriča da je Čehov, pošto je bio ljekar, na vrata ordinacije stavio cedulju na kojoj je pisalo: “Ko mi donese temu za priču dobiće pet kopejki, ako napišem priču o toj temi dobiće još pet”. I onda su Rusi navalili, donosili mu i nabolje i najbizarnije teme, a on je plaćao.

 Kuća sa okućnicom je kruna Vašeg stvaralaštva. Otkud taj naziv i da li je to oda Vašem zavičaju, selu Ljubiš?

– To je knjiga nastala na osnovu sonetnog vijenca Kuća, koji je objavljen u mojoj knjizi Sjaj na pragu. Postoji i drugi sonetni vijenac, Braća. Ideja je 1982. godine bila da u sonetnom vijencu Kuća urimujem mudrosti i savjete koje su moji roditelji davali bratu i meni, a koje sam upamtio, dotjerivao itd. Sve je to stavljeno u deseterac, u formu poslovica, kao, na primjer, tako i počinje, Moj si, a ko zna čiji ćeš biti. To je savjet mog oca meni kada sam odlazio u svijet, u Čajetinu, 20 kilometara od Ljubiša. Učinilo mi se u jednom trenutku da savremena djeca ne razumiju šta znači Ulivodi ne daj u avliju, Car kad pr’ne najdalje se čuje (smijeh), i onda sam odlučio da svaki od tih stihova, poslovica, a ima ih više od 200, budu naslov za priču – gdje je, u kojoj situaciji, kako i kada mogla ta rečenica da se čuje. To sam nazvao okućnicom. Znači, kuća je Sonetni vijenac, a okućnica ovo oko toga što sam napisao.

Sinovi su od Vas naslijedili umjetničke gene, a malo je poznato da ste imali porodični časopis Ršum

– To je bilo u vrijeme kada su dvojica starijih sinova već bili pošli u školu, a Vuk ne, ali je imao svoju rubriku. Zvala se Vukov rječnik, a on je smišljao značenje riječi. Na primjer, zašto se šorts zove šorts? Zato što se ja šoram u njega (smijeh). List Ršum bio je radostan, šaljiv, uman i mudar, za pokazivanje gostima.

 Dokle je stigao projekat Saradnici sunca, gdje će mladi, talentovani ljudi moći da se usavršavaju?

– Završavam objekat, koji će biti vjerovatno upravna zgrada za tu akademiju u Ljubišu. Opština Čajetina je već asfaltirala put do te kuće, a na Zlatiboru završava Omladinski kulturni centar, velelepnu građevinu sa velikom salom itd. U planu djelatnosti Centra je akademija, kao dio programa.

 Družili ste se sa jednim od najvećih stvaralaca za djecu, Duškom Radovićem. Da li je istina da ste sa svojom pjesmom učestvovali na nekom konkursu, a on Vam kao nagradu poslao grafitnu olovku sa gumicom i naknadno Vam to rekao?

– Pjesmu je poslala moja učiteljica Milica Vođević, koja je na neki način kriva što sam uopšte počeo da pišem pjesme, a ne da učim za učitelja, što sam želio. Ona je poslala taj moj pjesmuljak. To je bila pjesma koju sam napisao po njenom nalogu, jer je uhvatila neke moje pjesmice koje su bile malo bezobrazne, jer smo mi, dječaci, zadirkivali jedni druge pišući te pjesmuljke. Kad mi je dala zadatak da napišem pjesmu o Zlatiboru, napisao sam: “Zlatibore, ti si zlato, ja te volim zato”. Njoj se dopalo i rekla je: “Ljube, napiši još nekoliko stihova, nijesu dovoljna dva”. Onda sam napisao još četiri stiha, a ona poslala u Pionirske novine, koje je tada uređivao Duško Radović. Tada sam bio u četvrtom razredu osnovne škole, dijete od 11 godina koje dobije preko pošte paketić na kojem piše Ljubivoje Ršumović, učenik 4. razreda OŠ Slavoljub Terzić, zadnja pošta Ljubiš. Čuvam paketić i danas, a olovku su potrošila djeca. Čuvam i Pionirske novine u kojima je objavljeno moje ime. Duško mi je kasnije, kada smo se upoznali, objasnio da su od neke američke humanitarne organizacije, UNRA, koja je pomagala državama i narodima stradalima u Drugom svjetskom ratu, dobijali pomoć, pa i nekoliko paketa olovaka. Takav jedan paket je stigao u Pionirske novine, i on je ubijedio glavnu urednicu Jelenu Bilbiju da svako dijete koje pošalje nešto dobije jednu grafitnu olovku. To mi je najdraža nagrada od svih koje sam dobio.

 Vaš zaštitni znak su brkovi. Je li istina da ste ih obrijali samo jednom, zbog opklade?

– Igrao sam šah sa komšijom Đurom Pešutom. Mislio sam, a i rezultat je pokazivao, da sam malo bolji od njega. Međutim, jedne večeri smo bili popili malo više rakija i počeli da raspravljamo ko je bolji, i on je predložio da se kladimo. Rekao sam da ću, ako me pobijedi, da obrijem brkove. Držao je restoran i ja kažem da ću, ako on izgubi, sedam dana da jedem besplatno. Da li je njega to zaboljelo, tek njemu Bog te večeri da inspiraciju i ja sam morao da obrijem brkove. Kad sam došao kući, u našu vikendicu na slobodnoj teritoriji, 30 kilometara od Beograda, supruga Nataša je spavala. Ja sam se obrijao i legao da spavam. Ujutru me probudio Natašin krik: “Pored koga sam ja to noćas spavala (smijeh)!” Odmah sam pustio brkove da ponovo rastu. Srećom, bilo je ljeto, nijesam se puno pojavljivao u javnosti, mada je objavljeno nekoliko fotografija iz tog perioda.

 Bili ste predsjednik Karate saveza Srbije, potom sudija, promovišete povratak selu, pišete… Kako spajate sve te, naizgled nespojive aktivnosti?

– Naša vikendica se nalazi u selu Baćevac, u jednoj šumi. Bukvalno tamo živimo sa puhovima, vjevericama, kukavicama, lisicama, zečevima… I, što je još ljepše, sa slavujima i drugim pticama. Tako da bih ujutru, kad se probudim, skuvao sebi kaficu, (moja Crnogorka se kasnije budila), sjeo na terasu, otvorio dnevnik, jer pišem odavno, ako nemam temu onda upišem pjesmu, a tog nekog jutra slušao ptice. Jedna se javi sa desne strane, druga joj se javi sa druge strane. I ja počnem da zapisujem šta one pričaju. Prevodim njihov jezik na svoj. Poslije dva dana opet slušam isti cvrkut, počnem ponovo da pišem i uporedim i vidim da nijesu pričale o istim stvarima (smijeh). Tada je meni ličilo da jesu. Onda mi padne na pamet da bih mogao da izmišljam njihove priče do kraja. I možda ću to i da uradim, da napišem pod naslovom O čemu su pričali slavuji jednog ljeta na slobodnoj teritoriji.

 Koliko ste do sada napisali knjiga i koja Vam je najdraža?

– Više od 90 bibliografskih jedinica. Najdraža mi je Kuća sa okućnicom.

 

GRACIJA 119/novembar 2017.

 Razgovarala Svetlana Peruničić

Foto Vesela Mišković

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...