Kada smo se upoznali, oko 2005. godine, taman negdje oko njegovog prvog nastupa u piceriji pokojnog strika na Cetinju, vidjela sam da je Luka Radović jedna lijepo vaspitana, skromna, duhovita i beskrajno talentovana osoba. Debitovao je 2008. na budvanskom festivalu pjevajući duet Pjesma ljubavna sa Tanjom Jabučanin, i u narednim godinama nizao nastupe i pjesme slatkog pop-rok zvuka. Gotovo igrajući se arhivskim snimcima izvornih pjesama napisao predivan duet Vila sa Komova, koji je na festivalu Stari i novi zvuci izveo sa neponovljivom Brankom Šćepanović. Studirao je na Fakultetu vizuelnih umjetnosti, završio specijalističke studije, dizajn vizuelnih komunikacija. Al design je njegova laboratorija iz koje izlaze mnoge uspješne kreacije iz oblasti arhitekture, uređenja enterijera, grafičkog dizajna te digital arta. Prepoznatljivi su i njegovi monolinearni crteži koje smo mogli vidjeti u jednom kafiću na Cetinju, a sada i u spotu za pjesmu Blefiram.
Razgovori sa Lukom su uvijek digresivni, veseli i puni smijeha. Svaka saradnja koju smo imali bila je kao luda vožnja toboganom. Uspješno žonglira mnogim oblastima u životu i reklo bi se kako ga je teško pratiti. Nije bilo lako ni uraditi ovu priču, ali se nadam da mi je pošlo za rukom prenijeti vam makar dio dobre energije koju Luka prenosi na sagovornika.
Kako je došlo do saradnje sa Izdavačkom kućom Croatia Records?
– Dražen Bauković je i u mom slučaju bio posrednik, on nam je veza i sa Hrvatskom i sa svijetom. Dražen je čuo Teoriju zavjere i Blefiram, zainteresovao se i predložio mi da prikupim materijal. Bilo je tu pjesama koje su rađene i prije sedam, osam i deset godina. Kontaktirao sam ljude koji su na njima radili i malo smo dotjerivali, modernizovali sve, nešto se ponovo snimalo, negdje se ponovo radila produkcija. Dosta toga se snimalo ponovo uživo i na taj način smo postigli bliskost zvuka između pjesama, kao i kvaliteta produkcije. Poslao sam materijal prije dobrih godinu dana. Kada se komisija konačno sastala, bio sam jedan od dvoje koji su prošli. Ne znam ko je drugi. Rečeno mi je da kao novi izvođač imam prostor na njihovoj CMC televiziji, na platformama, a ja sam dužan da u međuvremenu snimim spot za jednu od bržih pjesama. Između pjesama Panika, Teorija zavjere, Samo da si tu, Kameleon i Blefiram, izabrao sam Blefiram zbog divne uspomene koja stoji iza ove pjesme. Pisana je za našu dragu pokojnu prijateljicu i koleginicu Tanju Jabučanin. Snimljena je zaista davno, ali zbog Tanjine prerane smrti nije doživjela medijsku pažnju kakvu zaslužuje, pa sam u dogovoru s autorima, Mihom Radonjićem i sa Vama, odlučio da je ponovo snimim. Pjesma je lagana i fino zamotano ismijavanje ljudi zaluđenih horoskopima i astrologijom. A pritom pisana u fanki maniru koji nije tako zastupljen, a tražen u regionu. Spot je imao dvije verzije, jedna bez mojih likovnih radova. Izabrali smo ovu kompletniju, jer me predstavlja i u vizuelnom dijelu. Ostalo je da vidimo od septembra hoćemo li raditi još jedan spot za neku od balada. A nakon drugog spota ulazimo u štampanje CD-a. I tu već ulazimo u priču da je to već passe, jer više nema velikih prodaja ovakvih nosača zvuka, ali to je i dalje nekako aktuelno i volio bih da imam taj CD. U svakom slučaju se saradnja nastavlja, a to je najvažnije.
Kako vidite crnogorsku muzičku scenu danas, postoji li uopšte?
– Ovdje je priča počela da se završava nestankom dva velika festivala. Potreban je jedan dobar festival, ali ne kakve su bile posljednje Sunčane skale. Nikako festival koji će da plasira nešto što nije pop muzika. Nikako da nam plasira trend, ono što je pop trep, folk trep. Ne kažem da treba sad da ciljamo na zvuk San Rema, ili da ostanemo u dvijehiljaditim godinama. Valjalo bi vratiti pop muziku, gdje joj je i mjesto, u mainstream. Bilo bi dobro da festival ide potpuno uživo, sa dobrom produkcijom. Mislim da je saradnja sa Hrvatskom dobar iskorak za Crnogorce, što se tiče promocije. Croatia Records su prepoznali da imamo kvalitetnih izvođača, muzičara koji mogu da pariraju njihovim. Ivana Popović Martinović je objavila pjesmu za njih, Nina Žižić je promovisala saradnju sa Dolce Herom i slušana je na italijanskim radio-stanicama, evo i ja sam sarađivao sa hrvatskom kućom. Dakle, neosporno je da imamo kvaliteta koji ljudi u okruženju prepoznaju. Mislim da smo malo izašli iz onih ustaljenih okvira i da se mnogo više ide ukorak sa vremenom po pitanju produkcije i aranžmana. Budućnosti ima, ako se nastave trendovi koje smo ove godine načeli.
Da li je budućnost crnogorske muzike zapravo zajednička sa muzikom regiona?
– Mislim da su naši muzičari podijeljeni. Pedeset posto ne bi snašlo na hrvatskoj sceni. Nisu ni pop, ni rok ni fank, a u Hrvatskoj, pored dalmatinskog zvuka je upravo to što oni njeguju. Možda bi lakše našli publiku na bosanskoj sceni gdje se upravo njeguje neki pop sa primjesama folka. Dok recimo u Srbiji, koliko pratim, možete na prste izbrojati muzičare koji su ostali vjerni čistom pop zvuku. Nemam ništa protiv, ali puno se naših izvođača nađe na televizijskim takmičenjima u Srbiji koja njeguju folk muziku. Tako da mislim da imamo pola-pola. Kod nas neka ne ostane ništa (smijeh)! Šalu na stranu, nekada velika i prilično šarena jugoslovenska muzička scena teško da se može vratiti. Kada su granice postavljene na papiru, postavljene su i u kulturi, koliko god imali nekakve povremene proboje, teško će biti sve vratiti na nekadašnji nivo.
S obzirom na to da je ovo za Vas nešto sasvim novo, kako se snalazite u ulozi direktora pozorišta?
– Snalazim se odlično! Posao je lišen kreativnosti, ali u saradnji sa ljudima koji su direktno akteri kreativnog dijela rada pozorišta, uvijek je moguće naći prostor u kojem bih mogao doprinijeti i kao muzičar i kao vizuelni umjetnik. Na funkciju sam došao na samom kraju pozorišne sezone, tako da trenutno nema mnogo aktuelnih događaja. Imali smo gostovanja na festivalu Korifej u Kolašinu sa predstavom Obožavateljka. Krećemo lagano u priču o novoj pozorišnoj godini, od ovog do sljedećeg septembra. Premijeru predstave Jastučko, po tekstu Martina Mekdone, a u režiji Andrije Rašovića, imaćemo 16. septembra, zatim 15. oktobra premijeru predstave Robinzon Kruso, a za februar je planirana premijera predstave Utopija, po tekstu Aleksandra Radunovića, u režiji Javora Gardeva. Prethodna predstava po Radunovićevom tekstu Leptir je imala rekordan broj igranja i zbog tematike jako dobro prošla, gdje god se igrala. Teška tematika, ali prepoznata u okruženju i vjerujem da će biti jedna od rijetkih predstava koja će doživjeti deset godina kontinuiranog igranja. Zato premijeru predstave Utopija mnogi s natrpljenjem očekuju. Trenutno su u toku paralelne probe za oba projekta, kao i koncerti klasične muzike. Zasad dobro menadžerišem svim sektorima u pozorištu, kao jedna mala hobotnica koja uspješno upravlja svime, u pipcima imam četiri ili pet sektora, stalno smo u komunikaciji. Ustvari se ponašam kao neki manijak komunikolog. Nalazim da je pozorišni proces jako zanimljiv i mnogo drugačiji od svega što sam dosad radio, ali prija drugačiji pristup i ozbiljnost tereta. Zadovoljan sam, a trudim se da ne budem samo upravnik na papiru, već i da imamo uspješne sezone i posjećene predstave.
Jeste li kao vizuelni i likovni umjetnik uspjeli da otvorite neka vrata u regionu?
– U likovnim krugovima jesam prepoznat, ali široj publici baš i ne. Ljudi koji se ne bave likovnom umjetnošću teško da mogu prepoznati i neke naše veće umjetnike. Nije ni problem u prepoznavanju, koliko u likovnoj osviješćenosti. Nakon dvije samostalne izložbe doživio sam podužu pauzu. Imao sam blokadu, ne čak ni u kreativnom smislu, već mi je bio problem da sakupim dovoljan fond radova koji su mogli da budu u istoj priči. Radio sam jednu fazu pet mjeseci, pa prelazio na drugu i nikako nisam imao kontinuitet u likovnom izrazu. Prve dvije izložbe su bile potpuno povezane, imale su moj pečat. U međuvremenu sam u tom izrazu doživio nekakav lični limit i počeo da istražujem nove likovne forme koje nisu imale veze sa prethodnim ciklusima. U toj pauzi sam bio više fokusiran na crtanje, dizajn, uređenje prostora. Sljedeći korak je svakako nova izložba koja će predstaviti novog Luku Radovića. Imam masu skica, projekata koje nikako da završim, dan je zaista kratak.
Ozbiljan ste upravnik pozorišta, još ozbiljnije se bavite dizajnom i vizuelnom umjetnošću, postoji li strah da će muzika u jednom trenutku postati teret ili višak?
– Postojao je trenutak u kojem sam razmišljao hoću li moći da postignem sve to. Samo zbog nemogućnosti fizičkog postojanja na dva ili više mjesta u isto vrijeme. Kratak mi je dan. I na kraju sam shvatio da bih sve drugo ostavio u korist muzike. Jer to sam ja. Najviše. Na kraju, posao u pozorištu je mandatna funkcija, traje četiri godine i ne mogu nakon toga da kažem da više nisam muzičar ili pjevač. Vjerovatno ću isfiltrirati i repertoar i mjesta na kojima nastupam, ali moram imati kontinuitet jer sam skoro 20 godina posvećen muzici.
Već duže vrijeme se uz Vaše ime vezuje i jedna topla, ljudska i humana priča. Prepoznati ste kao pjevač sa najviše humanitarnih nastupa, posebno na rodnom Cetinju.
– Nažalost, zato što uvijek ima ljudi kojima valja pomoći. A na sreću zato što kada postoji potreba, a imam slobodan dan, imam svu potrebnu tehničku podršku, ne vidim razlog da ne pomognem. Inicijator, organizator i učesnik sam preko 50 humanitarnih akcija. Vjerovatno ih je bilo i mnogo više, ako bismo uračunali i one na kojima sam bio samo izvođač. Za većinu sam bio jedan čovjek za sve. Od medijske kampanje, preko tehnike, pa do same svirke, a kasnije i usmjeravanja sredstava onima kojima su potrebna. Prošle godine sam bio predložen za nagradu 13. novembar, čak je više institucija sa Cetinja pokrenulo tu inicijativu, ali se nije desilo. Nije mi ni toliko važno neko priznanje, samo bih volio da i drugi slijede moj primjer, jer kada postoji volja, stvarno nije teško to uraditi. Način se lako nađe. Čak i kada nema tehničkih mogućnosti, ozvučenja itd, postoje ljudi koji se bave scenskom tehnikom i uvijek su voljni da na neki način doprinesu realizaciji.
Ovakve organizacije sigurno uzimaju i dosta energije.
– Da, potrebno je dosta fizičke energije, ali odnosi mnogo i emocija. Svaki put kada nešto radim, upoznajem se lično sa ljudima kojima je pomoć potrebna. I obično novac odlazi na liječenje. Svaki put mi je teško i svaki put imam knedlu u grlu, jer budem uključen u kompletnu medicinsku dokumentaciju. Posebno kada su djeca u pitanju. Srodim se sa njima i postanemo na neki način vezani. Postajem dio familije koji je bio tu kada im je bilo najteže. Dešavalo se da ljudi nakon tih humanitarnih akcija izgube svoje živote. Doprinesem koliko mogu, ali to ili ne bude dovoljno, ili prosto bolest odradi svoje. Dešavalo se da kada čujem za takav slučaj, pa i kada su u pitanju ljudi van Cetinja, imam potrebu da pođem kod te familije. Jer imam osjećaj kao da sam bio blizak sa tim ljudima, iako se nismo ni upoznali.
A kakav je osjećaj kada se priče srećno završe?
– To je posebna priča. Godine 2014. imao sam tri koncerta koji su bili uvršteni u manifestaciju Ljeto u prijestonici. Tri koncerta za tri djevojčice. I sve tri su imale problem sa tumorima. I dan-danas, poslije osam, devet godina, srijećem ih, javimo se, smijemo se i to su oni trenuci kada ti je srcu toplo i banja, jer si uspio da doprineseš da život traje. Možda to nije bio ključni doprinos, ali da je i mrvica, znaš da je tvoja mrvica. Ta djeca su zahvalna, čak i malo postiđena jer se ponekad pitaju da li da mi se jave, možda ih neću poznati. A ja ih gledam kako rastu i po imenu pamtim. Za ove stvari je potrebna izražena empatija, koja je meni ponekad i pogubna. Dešavalo mi se da ne mogu da pomognem, da fizički ne mogu da postignem da budem na pet strana istovremeno. I bude mi jako žao što nisam mogao da pomognem, iako znam da nisam svemoćan. A pomogao bih svakom biću. Od mačića na ulici, do osobe koju nikad nisam upoznao. Empatija je mač sa dvije oštrice.
GRACIJA 215/avgust 2023.
Razgovarala Kaja Milačić
Foto Vesela Mišković i privatna arhiva
