Lutanje

Ja, naprosto, psihički nisam spremna za novi krug Danteovog pakla. Zato sam danas riješila da budem pravi, pravcati turista

Piše Tatjana Kuljača

Sve sam isplanirala, još u junu. Sa mnom vam je počelo ljeto, sa mnom će vam se i završiti. Trebale su to biti dvije kolumne, jedna pozdrav raspustu, a druga pozdrav školi. No, kako su se teme koje nam diraju najosjetljivije strune ponovo povampirene, biram da se koprcamo u ljetu još malkice. Odložimo maske, distancu i 30-45 minuta trajanje časa još koji dan. Ajmo malo da dišemo. Ja, naprosto, psihički nisam spremna za novi krug Danteovog pakla. Zato sam danas riješila da budem pravi, pravcati turista!
Zapucala sam pravo s posla u Kotor, grad hiljadu priča, istorije, grad mačaka koje lijeno odmaraju na toplini sunca, neometene prolaznicima. (A gdje su ti djeca?! – ponovo kod babe i dede, opustite se!). Nije mi smetala ni vrelina ljeta na izmaku, ni grupe turista koji umiju da zakrče prolaze u uskim kotorskim ulicama. Sjećam se koliko su mi smetale gužve kada bih se probijala kroz turiste kao kroz sniježne smetove, kako bih stigla do fakulteta. Danas mi nije smetalo ništa.
Lutala sam bez ikakvog drugog cilja, osim da upijem vrelinu kamena. Uljuljkam se u kakofoniji glasova, ne suviše glasnim za moj istančani nervni sistem. Zavukla sam se na sva ona mjesta do kojih dopire taman onoliko turista koliko i zraka sunca. Posmatrala sam ljude. Bilo im je najbitnije uhvatiti dobar kadar. Sebe. Svakog nabora na haljini. I ništa bez minimum dva fotografa na jednog modela, pa će se fotografije danima češljati, birajući ugao krivljenja glave najpodesniji za popodnevnu svjetlost.

Besciljno skitanje mi smiruje rad srca. Snižava krvni pritisak. Tišina umiruje treperenje iznutra. To je moja terapija…

Prolazim, sram me bilo, sasvim sama i vadim aparat da zabilježim ljepotu kojoj nikakvi filteri nisu potrebni. Ekipa koja mi ostade za leđima nastavi da se koči, pući i pozira. Pazite, nekad sam i ja umjela da se namjestim da valja, ali danas definitivno imam drugih talenata, dok je ovaj za poziranje, nekako, zakržljao. Prisjetih se pokušaja da se napućim za fotografisanje sa mojim slatkim kumicama koje tek što su zaronile u pubertet. Kuma mi je tad rekla da djelujem kao da mi je potrebna vježba. Uostalom, ko još želi da evoluira u patku?!
Sjela sam u kafić, naručila kafu i sladoled. Upijala sam grad očima, kao da ga vidim prvi put. U gradovima koje volim, koji imaju dušu staru kao antička Grčka, obožavam da koračam sama. Da ne progovaram. Da slušam i upijam. Bivam nevidljiva. To mi je, zapravo, najteže normalnim danima. Ovo je, dakako, bio samo moj dan. Sebično otrgnut od ustaljene svakodnevice trčanja na posao, završavanja obaveza i zadovoljavanja potreba. Dan u kojem ne moram ništa. Ni da me vide, ni da me čuju, niti da ja ikoga vidim i čujem. I stvarno, da sad pitate bilo koga u Kotoru da li su me danas tamo vidjeli, ljudi bi vas samo tupo pogledali, kunući se da me nikada u životu sreli nisu. To ti je kao da si slobodan, lutajući, kotorski duh. Besciljno skitanje mi smiruje rad srca. Snižava krvni pritisak. Tišina umiruje treperenje iznutra. To je moja terapija.
Noć je. Prva ljetnja noć svježeg vazduha bez težine koju vrelina umije donijeti sa sobom. Čak su i zrikavci utihnuli. Ne čuje se buka sa bečićkog šetališta. Ovo je prva ljetnja noć koja je neodoljivo zamirisala na jesen, moje omiljeno godišnje doba, očišćeno od začina školskih obaveza. Pripremam se drugi put za šesti i treći put za drugi razred osnovne škole. Spremna sam kao vojnik na gotovs. Dobri kućni duhovi, koji ispunjavate želje, jeste li spremni za novi krug oko Sunca? Pardon, škole.
Ipak, red je da je pomenem. Septembar nam se osmjehuje. A dok ne iskezi svoje oštre zube, izgubite se katkad i samo lutajte.

Gracija 194, septembar 2021.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...