Maja Milošević rođena je u Podgorici, u divnoj i velikoj porodici u kojoj je rasla okružena ljubavlju koja ju je uvijek vodila kroz život. Njena prva i najveća ljubav bila je košarka koja ju je iz ŽKK Budućnost odvela u Ameriku, a zatim u Kanadu gdje je na York univerzitetu diplomirala primijenjenu matematiku uporedo igrajući u univerzitetskom košarkaškom timu. Njenu karijeru dosta rano prekinula je povreda koljena, ali se košarkaška priča tu nije završila. Nastavili su je njen suprug Nenad i stariji sin Nikola. “Imam osjećaj da će se kod nas lopta još dugo driblati”, kaže Maja kroz osmijeh.
Košarka ju je i povezala sa fotografijom, koja je danas njena velika pasija. “Možda će zvučati malo neobično, ali fotografija se u moj život ušunjala baš sa košarkaškog terena na kom sam počela hvatati prve Nikoline pobjede i poraze. Zaljubila sam se u činjenicu da jednim običnim klikom aparata mogu zauvijek sačuvati njegov dvokorak ili onaj kez na licu koji obavezno uslijedi nakon postignutog koša. I tako je sve počelo. Tata na klupi, Nikola na terenu a mama tamo negdje ispod koša sa fotoapratom u ruci …Sve dok se u našu porodicu nije ušetao i Luka. Moglo bi se reći da je on glavni ‘krivac’ za ovaj intervju i sve ono što je uslijedilo. Njegov bezbrižni osmijeh i iskrenost u meni su zapalili neku novu iskru koja je sve ove godine tinjala u meni i čekala pravi trenutak da se pokaže u punom sjaju. Taj trenutak došao je potpuno nenadano i dao mi krila da zavirim u neki skroz novi svijet. Jedno sasvim slučajno poznanstvo i ljubav na prvi pogled učinili su da napravim set fotografija koje su se kvalitetom i pričom koju su ispričale izdvojile od svih prethodnih. Nikada ovo nisam ispričala ni njoj ni njenoj baki, ali sam sigurna da su jedna malena Josipa, njene pjegice i onaj iskreni dječiji pogled na Velikoj ulcinjskoj plaži bili okidač moje fotografske karijere”, započinje priču Maja.
Edukacija i prvi profesionalni aparat?
– Prvi profesionalni aparat dobila sam od oca koji je prepoznao moju ljubav i strast i podržao me vjerujući da je fotografija pravi izbor za mene. Počela sam da fotografišem djecu svojih sestara i bliskih prijatelja, i na taj način stekla praksu koja svakom samoukom fotografu jako puno znači. Uporedo sam ulagala i u edukaciju koja je neophodna za ovu vrstu fotografije. Osnovni kurs sam prošla sa fotografom Dejanom Kalezićem, koga bih toplo preporučila svim ljubiteljima fotografije koji žele steći osnovno znanje. Uslijedilo je jako puno kurseva na različite teme, kako online tako i radionica sa fotografima – predavačima. Izdvojila bih poslednju koja je održana u Milanu, Newborn Photography Workshop, koju je organizovala Amy Pearsall McDaniel, jedna od najpoznatijih svjetskih fotografa novorođenih beba. Ovo je za mene bilo jedno veoma vrijedno i nezaboravno iskustvo koje je učinilo da ovaj vid fotografije podignem na još viši nivo. Ove radionice su jedinstvena prilika da učite od najboljih i steknete nova poznanstva koja u ovoj vrsti industrije jako puno znače. Najveći značaj se pridaje bezbjednosti bebica, pa je ovo i jedna od glavnih tema ovakvih edukacija.
Koliko su zahtjevni Vaši mali klijenti?
– Fotografisanje djece i porodica mi pričinjava ogromno zadovoljsto i to je nešto u čemu istinski uživam. Opet moram priznati da nije uvijek lako raditi ovaj posao. U jednu ruku je mnogo odgovoran i zahtijeva ogromno strpljenje i volju. Ponekad, i pored sve želje da napravim dobru fotografiju, možda baš i nije bebin dan, mršti se, plače ali na kraju mi uvijek podari poneki skriveni osmijeh koji zauvijek ostaje sačuvan.
Koje su specifičnosti bejbi portreta, zašto je kompleksno i lijepo raditi fotografije novorođenih beba?
– Fotografisanje novorođenih beba je nešto sasvim posebno i drugačije. Zna biti zahtjevno, ali je rezultat čaroban. Njihov majušni oblik, čupava kosa i smežurano tijelo brzo se mijenjaju pa je ovu vrstu foto-sesije najbolje uraditi u periodu od nekih 7 do 15 dana nakon rođenja kada su još uvijek prilično pospani i spremni na saradnju. Često uhvatim sebe kako im pjevušim, ljuljam ih, smijem se i blesavim, i to je ono najljepše i nezamjenjivo, ono što mi daje krila. Pred tim malim stvorenjima prosto ne možete ostati ravnodušni. Ovaj posao mi je pružio mir i ispunjenost, pronašla sam dio sebe za koji nisam ni znala da postoji. Ono što najviše volim je bijeg od rutine. Svaka fotografija je nova priča, novi izazov. Uvijek težim nečem većem, kompleksnijem, dajući sebi često i previsoke ciljeve s obzirom na to da nisam školovani fotograf već uglavnom sama učila osnovne korake i sada uz pomoć svoje upornosti i rada već slobodnije koračam. Zahvalna sam kada mi roditelji ukažu povjerenje, a veliko interesovanje mi uliva snagu da sam na pravom putu.
Kako ste došli na ideju da pokrenete projekat tematski vezan za Uskrs?
– Uskršnji praznici su, pored Božića, najljepši i najuzbudljiviji dani za djecu. Baš zbog toga su ove mini foto-sesije način da njihovu radost u igri i zabavi zabilježim na jednom neobičnom, svedenom, a ujedno veoma šarmantnom setu. Kada pravim scenografiju posvećena sam i najsitnijim detaljima jer želim da sve što je do mene bude odrađeno profesionalno, a na djeci je da budu djeca – vesela, bezbrižna i neodoljiva. Naravno, u svemu ovome nisam sama. Tu su stalna podrška i razumijevanje moje porodice, kao i umijeće moje mame i njene komšinice koje često u sitne sate na najljepši mogući način moje ideje provode u djelo. Moja asistentkinja Ljubica je moja desna ruka i neko koga djeca prosto obožavaju, a naš tim od skoro je bogatiji za još jednu veoma talentovanu osobu koja je učestvovala u pripremi ovog uskršnjeg seta. Sigurna sam da će Snežanine zlatne ruke i umijeće sve ovo dići na još viši nivo. Tu su i La Mia Casa i Dream Home čiji proizvodi se često nađu u studiju da upotpune cijelu priču. Ali, tu nije kraj… Naša priča se lagano širi i u nju ulaze neke nove ideje i neki novi ljudi. O svemu tome nekom drugom prilikom. Ne možemo baš sve odati u startu.
Kako izgleda jedna Vaša foto-sesija?
– Zanimljivo je to da mi roditelji gotovo uvijek daju potpunu slobodu kad je u pitanju sama priprema foto-sesije, što meni kao fotografu puno znači. Smatram da sam kroz ove dvije godine, koliko se aktivno bavim fotografijom, uspjela da razvijem svoj stil. Uvijek sam za mirnije note, pastelne boje i prirodnije varijante uz pomoć kojih dolaze do izražaja osmijeh i izraz djeteta ostavljajući sve drugo manje važnim. Od momenta kada uspostavim prvi kontakt sa svojim malim klijentima, otprilike mogu da procijenim u kom smjeru će ići snimanje, tj. do koje mjere ću morati da se blesavim da bih sa njima našla zajednički jezik. Kad vam kažem da sam u te svrhe naučila da žongliram sa tri loptice sve će vam biti jasno. Naša druženja uglavnom traju nekih sat vremena, u koji spakujemo svašta nešto. Ponekad mi bude žao što klijentima uz fotografije koje dobiju nisam u prilici da poklonim i tzv. behind the scene video, jer bi tek tada naša priča bila potpuna.
GRACIJA 128/30.mart 2018.
Razgovarala Marina Strugar
Foto Maja Milošević
