Tekst i foto: Lejla Kašić
Moja američka avantura počela je na Zapadnoj obali, u želji za promjenom i, nisam ni sama sigurna čime sve. Spavala sam na aerodromima, čekajući letove, naslonjena na kofere, oslonjena samo na sebe i vjeru da će sve proći u najboljem redu. Nije mi trebalo mnogo vremena da zaključim da Kalifornija i okolina San Franciska, njegove nesnošljive magle i vjetrovi, ne mogu da mi pruže to čemu težim, pa sam odlučila da putovanje nastavim na Istočnoj obali.
Majami… Avion kruži iznad grada prilikom slijetanja, ogroman grad, ja tako mala u poređenju s njim. “To je grad kom sam potpuno nevažna”, mislila sam. Bila sam još jedna djevojka više slomljenog engleskog jezika i tvrdog akcenta, ne znam niti gdje idem, niti šta me tamo čeka. Samo sam vjerovala da će taj velelepni grad biti dobar prema meni. I bio je. Velika je razlika kada grad posjećujete turistički i kad odlučite da vam on neko vrijeme bude dom. Prije preseljenja u prijestonicu dobrog provoda, nisam znala da su Majami i Majami Bič, zapravo, dva različita grada, sa zasebnim upravama. Gradove razdvaja zaliv Biskejn, a povezani su mostovima i udaljeni oko pet kilometara.
Grad vječitog ljeta
Majami je finansijski, komercijalni, umjetnički, kulturološki centar Floride, sa najvećim bankama, ugostiteljskim i medicinskim centrima, i kao takav jedan od liderskih gradova u SAD-u. Takođe, tu se nalazi svjetska vodeća putnička luka za krstarenja. Koliko je potrebno znanje engleskog jezika, toliko se isplatilo gledanje španskih telenovela kada sam bila mlađa, jer gotovo da 50% stanovništva i veliki broj posjetilaca dolazi iz Centralne Amerike, sa španskog govornog područja.
Na Majami Biču su rasterećeni ljudi dobrog raspoloženja, jer je to grad vječitog ljeta. Na početku nisam mogla da se presaberem koje je godišnje doba i kako to da Novu godinu dočekujem na temperaturi od +35 stepeni, ali čim sam se navikla na grad i vrijeme, shvatila sam da su od odjeće bukvalno potrebni samo kupaći kostimi. Prije dolaska upozoravali su me da budem naročito pažljiva, da je to grad u kom je sve i svašta dostupno, da je lako skliznuti u vode koje ne vode napretku. Međutim, kao svaki veliki grad, može vam pružiti sve što želite i sve što trebate.
Dok sam pripitomljavala divljinu grada i njegovu brzinu prilagođavala svom ritmu, želeći da od njega napravim dom, a od sebe lokalnu stanovnicu, svoje smiraje sam nalazila posmatrajući kako se sunce gasi na najjužnijoj tački grada, u parku South Pointe Pier. Prizor je čaroban. U uređenom parku ljudi rade jogu, vježbaju akrobacije, uživaju na pikniku sa prijateljima ili jednostavno meditiraju, dok u daljini sunce zamiče iza nebodera. Na tom mjestu gubi se osjećaj veličine i užurbanosti grada, postojite samo vi i zalazak sunca.
Vožnja bicikla tik uz okean
Kao prevozno sredsto koristila sam biciklo. Čitav Majami i Majami Bič obezbjeđuju stanice bicikala na kojima se mogu rentati po veoma povoljnoj cijeni. Pamtiću vožnje bicikla tik uz okean. Ako je jutro možete osjetiti svježinu vode i miris soli. Cijelom dužinom grada moguće je pedalati uz pogled na okean, a često sam razmišljala o tome kako su odmah tu, iza okeana svi moji ljudi. Međutim, svoje ljude sam našla i tamo. Upoznala sam predivne, inspirativne duše koje su moje iskustvo učinile sadržajnijim, a moj život bogatijim.
Mogu reći da lokalci žive apsolutno slobodno, i u pogledu njihovih načina razmišljanja i djelovanja. Kao takvi, svu slobodu daju i ljudima koji tamo dođu. Npr. jako sam bila srećna kada bih vidjela LGBTQ+ parove da se drže za ruke u javnosti, pokazuju jedno drugom naklonost ili trans osobe koje svojim stilom odjevanja i šminkanja jasno ispoljavaju sebe, bez straha da će biti napadnuti, bilo fizički bilo verbalno. Uvijek bih to poredila sa Crnom Gorom, gdje još uvijek, u praksi, nismo dostigli taj nivo prihvatanja različitosti, neuobičajenosti ili jednostavno nečega što ne možemo da razumijemo.
Iako su Majami Bič i Majami gradovi turista i odmora, poznati po noćnom provodu, ljudi su uvijek dobro raspoloženi i orni da cirkaju koktele počev od doručka, a završivši u nekom od klubova koji te drže u ritmu i na nogma do ranih jutranjih sati, ja sam radije birala mirnije varijante. Peškir preko ramena, flaša vode u ruci i pravac plaža koja je ogromna, pješčana i finkcioniše po principu “moj peškir – moja sloboda”. Ima mjesta za svakoga, pa čak i za porodice koje dođu sa ooogromnim šatorima i doslovno cijelom kućom u njima, da tu provedu cijeli dan. Sa drugaricama sam se šalila da ljudi sa Balkana prave svadbe u manjim šatorima.
Dan koji je hajlajt ovog ljeta je vožnja brodom. Ploviti, najprije kroz kanale grada, gledati kako se mostovi otvaraju ka nebu, vozovi prolaze iznad tebe, zalazeće sunce preslikava na nebodere, a zatim izaći na okean, i posmatrati kako Sunce prosipa svoje zlato po vodi, a blagi povjetarac mazi lice dok u pozadini svira lagana muzika i talasi te nježno ljuljuškaju bilo je spiritualno iskustvo za mene.
U glavi i sjećanju sam zagrlila onu djevojčicu, malu Lejlu u sebi, kojoj sam obećala da ću je voditi svuda. Toliko me je preplavio osjećaj balogstanja da sam samo malo zaplakala od sreće i zahvalnosti što mogu da svjedočim ljepoti takvog prizora.
Majami Bič je prepoznatljiv po art deco stilu u arhitekturi. Stotine hotela, kuća, usputnih objekata, izgrađenih u prvoj polovini 20. vijeka, odišu ovim načinom gradnje i čine da art deco istorijski distrikt u Majami Biču bude najveća zbirka takvih građevina u svijetu, te je i zvanično proglašen istorijskim mjestom.
Raj za vegane
Nešto što će mi sigurno nedostajati jeste hrana. Kao ostrašćenoj veganki koja uživa u spremanju i konzumiranju hrane, to je bio raj. Veganskih restorana ima mnogo i naravno da sam se potrudila da probam većinu njih. Izbor je veoma kreativan, nesvakidašnji i gurmanski, tako da sam jela tunu napravljenu od lubenice, losos napravljen od šargarepe, krilca napravljena od karfiola, stejk napravljen od pečuraka. Znam da zvuči kao šala, ali to mi je bio još samo jedan pokazatelj koliko možemo da jedemo kreativno spremljenu, preukusnu, zdravu hranu, bez povređivanja drugih bića.
Posjeta Everglejds nacionalnom parku, koji je na listi Uneskove Svjetske baštine je posebno iskustvo. Udaljeni od vrućine Majamija, zalazite u močvarni svijet, star desetak hiljada godina, koji je bio postojbina Indijanaca, ali i dan-danas dom aligatorima, krokodilima, vidrama te raznovrsnom biljnom svijetu koji obuhvata guste šume čempresa, hrasta, mahagonija, kokosove palme…
Vožnja do Ki Vesta, najjužnije tačke Amerike, gdje te oko 170 km dijeli od Kube, bila je kao vožnja po okeanu, s obzirom na to da je autoput, kojim su povezana usputna ostrvca, izgrađen iznad okeana. Kako se nalazi u centru Golfske stuje, mogu reći da nikada nisam plivala u toplijoj vodi. Plaže su rajski prizori, ali, nažalost, tokom moje posjete bila je sezona cvjetanja algi, pa miris nije dozvolio da se duže zadržimo. Poseban osjećaj bio je vidjeti kuću Ernesta Hemigveja. Gradić je poznat po “conch house” arhitekturi i zanimljivo je da su sve kuće i restorani uniformisani, i ne odudaraju u stilu gradnje i ukrasa. Pišem ovo na aerodromu u Njujorku dok čekam svoj let. Vraćam se kući nakon godinu dana. Ovoga put ne spavam naslonjena na kofere. Nisam više oslonjena samo na sebe, već na sve ruke koje me grle, a koje kad zagrle protegnu se duž svih paralela i meridijana.
Da “nigdje nebo nije plavo kao iznad Crne Gore” nije samo stih pjesme. To je odluka srca. To je proročanstvo svih nas koji pođemo. To je kletva i njeno ostvarenje svih nas koji shvatimo da su nam, ma gdje pošli, nozdrve pune jadranske soli i mirisa borova, te da ne postoji udobnije mjesto od zagrljaja ljudi koje zovemo svojima.
