Piše Tatjana Kuljača
Čvrsto vjerujem da je za mladalački izgled, osim dobre genetike, njege, pravilne ishrane, dovoljno sna i vježbe, potrebno još nešto. Iako je moderno doba donijelo raznorazna pomagala i skraćene puteve do vremenske mašine, u kojoj se godine nožem i iglama brišu, bar na neko vrijeme, jedna stvar kod svakog čovjeka može mu pomoći da iznutra ostane mlad.
Kad odrastemo, a život nas stigne, obujemo štikle i ozbiljne cipele, sve ono što je “neozbiljno” i dječije ostavljamo po strani. Igramo se sa djecom na podu, dakako, ali ne govorim o toj vrsti igre koja možda više služi da zabavimo dijete, nego što se sami zabavljamo. Riječ je o onim igrama u kojima se nama, odraslim ljudima, duša igra, cereka, gdje su nam obrazi zategnuti, a oči sjajne. Čovjeku, kojem oči cakle od djetinje sreće, ne vidite bore ni opali tonus kože.
Kada damo sebi dozvolu da izujemo cipele odraslog čovjeka, posebno ako smo ih nosili dugi niz godina i nismo se usuđivali da djetetu u sebi damo oduška da se igra, dešava se čudesan proces obnavljanja duše i brisanja godina. Sreća koju tada možemo osjetiti može se mjeriti samo sa dobrom dozom infuzije životne radosti, koja, čini se, na druge načine ne može prostrujati našim venama. Nije isto kada gledamo druge kako uživaju u igri, kao i kada sami učestvujemo u njoj, zar ne?
Danas sam se vratila sa puta na kojem sam sebi dala dozvolu da, bar nakratko, budem ono dijete koje se raduje čudima. Jednog popodneva, nakon što sam završila sa poslom, uplatila sam turu u kojoj smo posjećivali lokacije snimanja mog omiljenog filma. Sa prijateljicom, koja nije fan istog, sam došla prije svih, i odlučila da stanem u podugačak red za fotografisanje na Platformi 9 ¾, držeći kolica sa koferima i kavezom za ptice u jednoj ruci, a u drugoj “čarobni štapić”. Cupkala sam, kao da mi je bezmalo deset godina, te nakon 45 minuta stigla na red, omotala oko vrata crveno-žuti šal, nasmijala se najšire što znam i zabilježila taj momenat. U trenutku dok sam ulazila u radnju, sa sve šalom oko vrata, i glasom fotografa koji me opominje da ga vratim, pokušala sam da osvijestim jednu stvar. Da li mogu da se sjetim trenutka kada sam posljednji put bila ovoliko djetinje razdragana? Nisam mogla. Za par trenutaka dobila sam fotografiju dokaza kako se pripremam da prođem kroz zid i odem pravo u Hogvorts, školu za čarobnjake.
Život je ljepši uz malo igre. Smijeh, osmijeh i sreća su najbolji face lifting koji sebi besplatno možete da priuštite. Treba samo da se sjetite šta vam je palilo zvijezde u očima prije nego što se uskočili u sve svoje uloge koje kao odrasla osoba igrate
Cijelo putovanje sa sjajnim vodičem proteklo je kao u snu. Nije mi smetala ni hladnoća, ni sitna kiša. Radost koju sam osjećala držala me u nekom čudnom stanju opijenosti i umanjivala sve ometajuće faktore. Na kraju dana osjećala sam da sam konačno sebi dopustila malo da se igram i da mi je to bio sjajan odušak da nastavim dalje u ovom svijetu Normalaca, nazujem cipele za odrasle i nastavim da budem mama, supruga, menadžer, skupa sa svim sporednim ulogama koje su uz ove glavne prišivene duplim bodom.
Život je ljepši uz malo igre. Smijeh, osmijeh i sreća su najbolji face lifting koji sebi besplatno možete da priuštite. Treba samo da se sjetite šta vam je palilo zvijezde u očima prije nego što se uskočili u sve svoje uloge koje kao odrasla osoba igrate. Meni je to malo magije u svijetu koji je neko drugi pažljivo stvorio, kao i onaj koji sama stvaram. Prepuštanje čudesima ostaće na listi redovnih godišnjih aktivnosti, barem jednom. Biće to moja vremenska mašina koja briše godine i pegla dušu koju život redovno mrsi i gužva. Vama je preostalo da nađete svoju.
