Piše Tatjana Kuljača
Imate li dijete, sigurno niste okrenuli stranicu nezainteresovano. I na pravom ste mjestu, vjerujte! Ja sam bila mama koja je uredno dizala visoki C svakog puta kada sve ostale adute potrošim. Prilično sam tih i miran tip, dok me ne nagaze. A nagaze me svakodnevno. Da to daje rezultate, pa ajde. Nego je jedini rezultat koji vidim taj da sam ja uznemirena. Ali, kad izvuku iz mene svo strpljenje koje imam, onda ne mogu da se kontrolišem. Raspalim, odzvanjaju zidovi, a komšije ućute. Živi se ne čuju, za razliku od moje djece.
Razgovaram sa koleginicom o dječijim nestašlucima i priznajem joj da često vičem i da sam umorna od toga. Da to koristim u krajnjoj nuždi, ali da ni to, na kraju, ne upali svaki put. I onda mi je ona otkrila divnu istinu, koju sam, negdje duboko u sebi, već znala.
Onog momenta kada te dijete uvuče u raspravu i kada povisiš ton, dijete te je pobijedilo. Njima je to još samo jedan način da privuku tvoju pažnju koju imaju u ograničenim dozama šturog slobodnog vremena u koje moraš da strpaš pripremu obroka, sređivanje kuće, pregledanje domaćeg, ispitivanje (ne)naučenog, kupanja, večere i stogodišnjeg tjeranja u krevet. Željni su nas. I neće birati način na koji će nas natjerati da fokus stavimo na njih, a ne na sve drugo što se oko njih vrti.
Mi nismo drugari. Ja sam mama, a oni moja djeca. I sa mamom nema rasprave. Bodrila sam se u povratku kući, uredno pregažena danom koji je polako najavljivao svoj kraj. Spremala sam se za “okršaj” zvani domaći zadaci. Kod nas je taj proces veoma dinamičan i uglavnom prilično stresan.
Željni su nas. I neće birati način na koji će nas natjerati da fokus stavimo na njih, a ne na sve drugo što se oko njih vrti
Prelazim kućni prag. Mamaaaaaaa!!! Zalijeću mi se u zagrljaj i obaraju me kao keglu. Kese sa namirnicama mi padaju na pod. Zagrljaji, kobeljanje. Uživam u trenucima dok traju. Znam da ono što slijedi neće biti lagano. Pregledam domaći. Princeza majkina je na list papira odštampanom na ćirilici praznine popunjavala latinicom. Zašto? Jer je baš briga. Ali učiteljicu je briga.
– Sad ćeš, dušo, izbrisati sve što si napisala i napisaćeš to ćirilicom.
Kreće pobuna. Ostalem ’ladna k’o špricer.
– Ako ne napišeš ćirilicom, zadaću ti diktat, je l’ hoćeš? – i dalje držim miran ton i pitam se hoću li izdržati.
Ona me gleda zbunjeno. Mora da se u onoj svojoj maloj glavi pitala da li su joj majku oteli vanzemaljci i spustili ovu santu leda koju ništa ne može pokolebati.
– Jasno?
– Dobro! – bijesno odustade od svoje namjere da se raspravlja.
Ljudi moji, kako je to bio dobar osjećaj!!! Pobijedila sam svog, uskoro, pubertetliju! Ja sam mama-stijena! Ja sam mama-super žena! Ja sam mama-vanzemaljac! Neka onu mene ostave na kojoj god hoće planeti, ne dam ovaj kamen nesalomivi, ne dam!
Osnažena jednom pobjedom malog čedovišta primijenila sam isti princip na sve druge situacije. Odlazak na spavanje, spremanje sobe, skupljanje igračaka, jelo.
Ja sam mama koja ne viče već četiri dana.
Sinoć su sjeli da večeraju i moje starije čedo, ono što mrzi domaće zadatke, izjavilo je:
– Mama, sad ćemo da se igramo najkulturnije porodice na svijetu! Ko je za, neka digne ruku!
Zamalo sam digla sve četiri uvis. I bili su divni. Kulturni. Fini. Pravo oličenje divne američke djece iz božićnih filmova, u kojima su svi na dobroj strani Djeda Mrazove liste. Ove godine ću i ja na dobru stranu, jer više ne vičem. Ipak dobro čuju kad promijenim ton glasa, umjesto visinu, i kada ozidam ove svoje granice kako mali rogatići ne bi uspjeli da ih slome.
Držite mi palčeve. I ja ću vama.
Gracija 172/decembar 2019.
