Piše: Kaja Milačić
Gledam naslovnu stranicu našeg prošlog broja i moram da priznam nešto. Ljubomorna sam. Zašto ja nemam ovakvu fotografiju? Nemam, zato što sam u prvoj trudnoći bila međed! Prkosila sam zakonima fizike. Nejasno će ostati i najvećim umovima i medicinarima, kao prvo: kako je 110 kg žive vage moglo da stane u 169,5 cm visoko tijelo? Ču’, visoko… Drugo: kako sam uspijevala da nadmudrim gravitaciju i još neke zakone fizike, koji još uvijek, iako ih osporavaju, važe na planeti. I kako to da se nisam valjala i kotrljala pri hodu, kao one kupaste olovčice sa olovom?
Jesam li bila ponosna na svoje tijelo? Još kako! Hej, pa u ovoj stomačini je momčina kojeg smo čekali šest godina! Pa ipak, jednom prilikom, na nekom nastupu, iako sam nosila garderobu nalik na svešteničke odore, bijah diskretno posavjetovana da taj stomak malo prikrijem. Od bijesa mi je malo falilo da se tu na sceni skinem i ostanem u brushalteru korpi veličine F i boksericama koje bi i sumo rvaču bile prevelike! Publika bi osim mog glasa imala i muzejski eksponat na sceni! Stvarno mi se čini da sam izgledala ka Vilendorfska Venera. No, nećemo sad o meni.
Đe je onda problem?
Gospođi Mujović, čija je fotografija izazvala burne i različite reakcije, mogu samo da kažem da je za moj ukus premršava. Ozbiljno, jedi ženo, valjaće ti! Ne poznajemo se lično, al eto imam slobodu da joj ovo predložim kao majka i osoba koja istinski uživa u hrani. Onako, ka neka tetka zabrinuta. Drugo, ne znam šta je sporno. Nije originalna ideja, mnoge su je svjetske zvijezde iskoristile, al fotka jeste! Da li je fotošopirana ne znam, a iskreno i ne vidim šta bi tu trebalo fotošopirati. Ona liči na sebe. Trudnu, lijepu sebe. I odlično izgleda… Osim što je, kako rekoh, za moje pojmove mršava. I nije vulgarna ni malo, ama ni zeru. Štaviše, fotografkinja Jelica Bujić je uspjela da ovjekovječi svu lijepu energiju, ljubav, želju za zdravim porodom i iščekivanje ove mlade žene. Što se za trudničku golišavu fotografiju Maraje Keri, recimo, ne može kazati nikako. Ona bi bila vulgarna i u kosmonautskom skafanderu, a ne sa ovim rusim kosama preko prkosnica i gole guzice! Negativni komentari koji su počeli da pljušte po društvenim mrežama uglavnom nisu bili primjereni lijepo vaspitanim osobama, pa ih ne bih ni prenosila. Samo se pitam šta je to sa narodom? Nešto kratko prije ove naslovnice, pojavio se predivan bilbord u gradu. Plava sirena. Dobra riba. Duhovita reklama za neki restoran našla se na meti nezadovoljnih, ka da je ne znam koji matrak! Isti sigurno svakodnevno prolaze pored bilborda koji reklamiraju donje rublje ili neke svjetske brendove ne trepnuvši. A na njima obnažene maloljetnice koje valjda nisu dovoljno dobre ribe, a ni trudne, pa ne smetaju. To nisu naše cure, nisu naši fotografi, nisu naši brendovi. Naše moraju da budu smjerne, do grla zakopčane. Njima vjerovatno nisu problem ni sve one grandiozne ničim izazvane zvjezdane kuku lele pjevaljke na koje se djevojčice od malih nogu ugledaju. Kako su se dohvatile mikrofona, tako su poskidale malograđanštinu i sve suvišno i prepustile se uživanju. Nekada su bile uzorne čobančice, smjerne učenice, a sada su dame. Dive, čoče! Onda đeca idu polugola na maturske večeri i to nikome ne smeta! Zaboga, reći će, takvu je haljinu nosila Šmica, Mica, Cica, Rijanica!
Jel sad jasno đe je problem?
Đeca idu polugola na maturske večeri i to nikome ne smeta! Gledaju vam đeca pogane rijalitije i vi ćutite! Snimaju, bre, spotove ka porno filmove i vi ništa! Pitam se šta je to sa narodom…
Licemjerje. Da mogu, uvela bih zakon protiv istog. Ali, čini se kako čitavo ljudsko društvo postaje sve licemjernije. I žalosti me jako što se neke stvari brzo zaborave. Editorijal u kojem je jedna balkanska diva, mo’š mislit, pozirala sa svojim kćerima uglavnom je okarakterisan kao baš simpatičan. Jedino simpatično tu su bile djevojčice. Onako, slatke i nakićene ka Pepeljugine sestre. A mama… Nekome ko nije upoznat sa likom i (ne)djelom gospođe ne bi bilo jasno šta se tu zaboga događa. Jel to neka porno zvijezda? Aman, koliko mi je sada na duši! Isti oni, kojima je taj editorijal bio baš simpatičan, bubuljima bi sprštili ženu koja na javnom mjestu doji bebu, recimo.
Snimaju bre spotove ka porno filmove i vi ništa! Gledaju vam đeca pogane rijalitije i vi ćutite! Ne smeta meni ničija popularnost, ne smeta čak ni izgled, al ipak bi neki red trebalo da se zna. Život sam učila slušajući Eni Lenoks, Tinu Tarner, Kejt Buš, Lenu Lovič. Bile su otkačene, bile su seksi, ali nikada vulgarne. Ni jedna u svojim pjesmama nije podržavala konzumaciju opijata, alkohola, kršenje zakona, niti pozivala mužjake da je gaze, tuku, varaju i ne znam šta sve nije danas globalno postalo moderno. Da li je to do cenzure koja je u prošlome vijeku ipak bila prilično stroga ili do njihovog zdravog stava o životu, nije ni važno. Strah od vraćanja u anonimnost je od uzorne Hane Montane načinila ono! Nije mi jasno zašto je Rijani ili Maraji potrebno da gologuzinjaju kad pjevaju ka anđeli? Kod nas je tek veselo po tom pitanju! I nisam čula, možda nisam u toku, ali – buni li se iko protiv toga? A mnoge djevojčice sada život uče kao moja generacija nekada, samo od pogrešnih osoba! Ne ljutite se na mene. Ja sam žena. Žena kojoj su zamjerili što je u refrenu pjesme napisala kako stoji iza ramena čovjeka kojeg voli! A tako se uklapalo u melodiju, mada ne znam zašto bi to bilo uopšte sporno. Iza stoji i onaj trenutno jači, ali i onaj trenutno slabiji, zar ne? Mijenjamo pozicije, hvala na pitanju, evo dvadeset godina i banja nam je!
No, nećemo sad o meni.
Pomenuh Vilendorfsku Veneru. Što po njoj ne ospete? Ili po Ticijanovoj Veneri iz Urbina? Imao je i Rubens napupele modele, pa što ćemo sad? O tome vam pričam. Danijeli, čija fotografija na isti lijepi način slavi ženu i njenu sposobnost da podari život, želim lagan porod i da joj malac bude dobra i napredna beba. Svima koji ovo čitaju se izvinjavam ako sam ih što pecnula, nije bilo slučajno!
Ja odoh da se vežem za onaj bilbord, da mi ko sirenu ne ošteti!
