spot_img

Manje je više

Svela sam sadržaj ormara na svjež vazduh i nekoliko nosivih i lako kombinujućih komada. I evo se smijem…

spot_img

Piše: Kaja Milačić

Još nisam spustila vrećicu senfa u kolica, kad me zaustavi ruka prvorođenog mi čupavca. “Ne to, mama, malo, obično pakovanje uzmi!” Na licu mjesta, bez ijedne riječi uze oba pakovanja i objasni “navlakušu” koju su nam školovani marketing stručnjaci vjerovatno mjesecima smišljali. Ovo manje pedesetak centi jeftinije, al’ bez gledanja gramaže, sasvim je jasno da u ovom većem nema ni kap više senfa! Samo je ambalaža komotnija.
Pored toga što će nam obično imaginarnih 30% “gratis” nečega dodatno istanjiti budžete, bez sumnje će nam zauzimati više mjesta u frižiderima i 30% više zagađivati okoliš. Ovo je inače globalni fenomen, pa mi je Lena kasnije objasnila zašto uvijek u McDonaldsu uzima malu čašu onog pića što pršće u nos. U velikoj je samo više leda.
I uhvatim sebe kako tu u marketu računam koliko ću i hoću li ušteđeti išta ako uzmem najmanje ili najveće, skuplje ili jeftinije pakovanje kapsula za mašinu za suđe. Ništa. Jer ako kupim one najjeftinije, moraću sve da operem prije stavljanja u mašinu, da stavim i dvije kapsule, sredstvo za sjaj, pa onda čistom krpom da poliram, a to je gubljenje vremena i efekta sterilizacije. Ove skuplje imaju mamilice u vidu gratis kapsula. Neke više, neke manje, a ne mogu da računam koje mi se više isplati. Ne mogu. Na kasi me čupavac pogleda prijekorno podižući onu vreću na kojoj veselo, crveno na žutom izdajnički piše family pack 120 capsules. “Ako ćeš ti da pereš suđe, da uzmemo one najjeftinije.” Trepnem umiljato kao neznaveni pingvin i on se nasmije. I znam da je ipak trebalo da računam jer se svaki put kada mi zamiriše limun iz vreće osjetim pomalo prevareno, ošišano. Jer manje je više, reče moj sin.
Da je manje više prvi put sam čula od roditelja, razumije se. Imala sam 12 godina, spremala se za školsku priredbu i sugestiju da se fino “udesimo” shvatila preozbiljno. Da, kada je mali “udes” uz teatralno “tadaaam!” izašao iz kupatila, tata je podigao novine na lice da ne vidim kako se kikoće, a mama nekoliko sekundi bila bez glasa. Količinu plave sjenke i rumenila kojom sam se namackala mogla sam komotno rasporediti na lica deset drugarica, pa da i one budu prenašminkane. Mlijeko za skidanje šminke je teški smor, ako na licu imate previše pljaskalica. Iz kuće sam toga dana izašla svježe umivena, rumena od maminog tretmana pročišćavanja, sa jedva vidljivom plavom sjenkom u uglovima kapaka. Kao porcelanska figurica! To je korijen mojeg decenijskog i dubokog nesporazuma sa bjuti produktima. Zato je moj ritual nescenskog šminkanja oduvijek sveden na puder i maskaru, i sjaj za usne, ako se sjetim. Ipak, svakih nekoliko godina naletim na baš tu nijansu mamine omiljene sjenke, kupim je i planiram kako ću se prvom prilikom udesiti, onako diskretno, kako je mama to radila. Kako da ne… Rok upotrebe istekne, pa te sjenke Lena i ja uvrstimo u slikarske boje. Da se ne bači. Zaista, koliko je grehota vidjeti mlado biće, lijepe kože obilato zasute bojama, konturama i sjajevima, toliko je još i tužnije vidjeti natraskanu gospođu u izvjesnim godinama.
Kada je njemački arhitekta Ludvig Mies van der Roe rekao “Manje je više”, definišući etiku modernizma u arhitekturi, vjerovatno nije slutio koliko će krilatica biti zloupotrebljavana, kao što je sada ja mrcvarim. Izvinite čiko Ludviže, ni ja ne pordžavam kič, prenatrpanost, prenagalašenost, al’ Vaša je misao neodoljivo sveprisutna i sveprimjenjiva, toliko da je postala i naslov knjige jednog blogera, koji u podnaslovu precizira: “Kako živjeti bolje uz manje stvari i obaveza”. Nemam pojma o čemu gospodin piše, mogu da naslutim. Al da mi je ovaj podnaslov otvorio neke asocijacije, jeste!
Sjećam se jedne britanske nevjeste koja je nekoliko mjeseci nosila samo bijelu košulju i crne pantalone. Mijenjala je samo nakit i aksesoare, a slutim da je imala makar još jedan set košulje i pantalona, čisto da ne bude jada ako neki štep popusti ili dugme otpadne. I reče kako niko nije primijetio da je svaki dan u istom. Reče kako se ujutro mnogo brže spremala za posao, bila zadovoljnija i usredsrijeđena na obaveze. Ovaj običaj garderobe svedene na nekoliko identičnih komada nije njen izum. Priča se da je Ajnštajn imao pun ormar istih košulja i odijela, svjedoci smo minimalističkog stila Marka Cukerberga i crnih polurolki Stiva Džobsa. I tačno sada čujem kako nakićene blig-bling šmizle u horu nazalno pjevaju: “Dosaaaadnoooo!” Baš nešto nisam sigurna da je gorepomenutim gospodi i gospođi ikada bilo dosadno, al neka vam bude.
Konzumerizam će nas poluđet! Sjećate li se onog pileta iz crtanog što je pošlo nešto da posluša mamu, a onda se sasvim pogubilo? Jaooo vidi baloni! Jao eno lizalica! Ringišpil, jupiii! I zaboravilo đe je krenulo i zašto. E to smo mi. Trči radi, pa trči kupi zato što je povoljno, zato što s’akti. Pa da te vide, da ti se dive ili da ti zavide, šta te briga. Pa sljedeći mjesec opet. Samo slaži, gomilaj, samo da ne bude dosadno.
Jutros sam počela sa preslaganjem garderobe. Zimsko ide u vakuum, ljetnje da zašareni ormare. Naravno da je sam pogled na gomile, posebno iz mog kutka, neosporiv dokaz da sam i sama teška žrtva konzumerizma i da rijetko primjenjujem simpatičnu krilaticu iz naslova. Tri žene da opremim, komotno! Svela sam sadržaj ormara na svjež vazduh i nekoliko nosivih i lako kombinujućih komada. I evo se smijem, jer znam da nije daleko trenutak kada ću na neki pult spustiti karticu, zato što je nešto bilo slatko, nosivo, a i lijepo mi stoji. A još bliže onaj čas u kojem ću uz rijeku užasnih psovki sebi i svojoj odlučnosti prodžarati kroz uredno spakovane vreće kako bih pronašla “onu” košulju. Kako god, pokušala sam, nije mi dosadno.

Gracija 212, maj 2023.

Možda vas zanima

PRATITE NAS I NA INSTAGRAMU

NEDAVNO OBJAVLJENO