U argentinskom filmu El Hijo de la Novia (Sin nevjeste), glumac u ulozi katoličkog sveštenika govori o tome kako su “ga idealizovali, a zatim razapeli”. Kada ga upozore da je to pojednostavljivanje Isusovog života, sveštenik odgovara: “Ali, ja sam govorio o Maradoni.” Ne može se reći kako ne postoji kult Maradonine crkve u kojoj se kao čudo slavi gol Božije ruke i u kojoj se njegovo ime slavi i mnogo godina nakon što je prestao igrati.
EL PIBE DE ORO Dijego Armando Maradona se rodio 30. oktobra 1960. godine, kao peto od osmoro djece u siromašnoj četvrti na periferiji Buenos Ajresa. Fudbal je odmalena bio njegova svakodnevnica – kao i sva siromašna djeca, većinu vremena je provodio na ulici trčeći za loptom. Vršnjaci su ga obožavali zbog čudesnih sposobnosti u baratanju loptom, te je njihov idol dobio nadimak “El pibe de oro” (Zlatni Dječak), koji ga je pratio i kada je postao slavan. Svjestan svog talenta, ulicu je zamijenio fudbalskim terenom, te je karijeru započeo u klubu Argentinos Juniors, a zatim prešao u Boca Juniors. Dijegovo “čarobnjaštvo” sa loptom nije moglo da ostane neprimijećeno i sa samo 16 godina pozvan je u reprezentaciju Argentine, izbjegavši tako regularan slijed događaja, unaprijed zapisan za svakog igrača.
Desilo se, međutim, da je Cezar Luis Menoti, tadašnji trener argentinske reprezentacije, odlučio da ga ne pošalje na Svjetsko prvenstvo, ocjenjujući kako je Maradona ipak premlad za jedan tako važan događaj. Izgledalo je da se cijela zemlja usprotivila ovakvoj odluci. Svi, uključujući i lokalnu štampu koja je predvodila negodovanja, smatrali su da bi Maradona itekako bio u stanju da se nosi sa takvim izazovom. Pibe de oro se tada iskazivao pobjeđujući na nacionalnim prvenstvima za mlade. Maradonin put ka uspjehu niko nije mogao da zaustavi.
Na Svjetskom prvenstvu u Španiji 1982. godine postigao je dva nezaboravna gola za Argentinu – iako u ključnim momentima tokom utakmica sa Brazilom i Italijom nije uspio da zablista i bio čak isključen iz igre. Već je tada postao legenda – jedini je fudbaler popularan i obožavan u tolikoj mjeri da uspijeva zasjeniti fudbalsku legendu Pelea.
Iz Boca Juniorsa prelazi u Barcelonu za tada rekordan iznos od osam miliona dolara. Nažalost, u španskom timu je tokom dvije godine odigrao samo 36 utakmica, prvo zbog hepatitisa, a zatim zbog najteže povrede u karijeri, kada mu je Andoni Gojkocea, obrambeni igrač Athletic Bilbaoa, slomio članak na lijevoj nozi i pokidao ligamente. Na teren se vratio u rekordnom vremenu, no priča kaže kako je upravo tada Maradona počeo da koketira sa kokainom.
MARADONA JE BOLJI NEGO PELE Vjerovatno najvažniji događaj u Maradoninom životu, izuzme li se Mundijal, jeste novi transfer. Nakon brojnih ponuda, pristao je da pređe u grad koji ga je izabrao za svog predstavnika i uzdigao na mjesto idola i skoro nedodirljivog sveca. Bio je to Napulj, za koji je Zlatni Dečko govorio da je postao njegova druga domovina. Za ovaj prelazak Napulj je plaćao sedam miliona dolara godišnje, a Maradona je dobijao tri miliona od italijanske televizije, te pet miliona od Hitachija. Ubrzo se pokazalo da je toliki ulog bio više nego isplativ jer je Napoli dvaput osvojio nacionalno prvenstvo. Tada je Maradona dobio svoju pjesmu – Maradona je bolji nego Pele, koju su navijači pjevali na utakmicama.
Vrhunac karijere Maradona je doživio na Mundijalu u Meksiku 1986. godine, kada je Argentina bila pobjednik. Postigao je pet golova, a učestvovao u realizovanju još pet, i proglašen je najboljim igračem. Tada je u četvrtfinalnoj utakmici sa Engleskom dao go koji je i danas ostao zapamćen kao “Božija ruka”. Nakon nekoliko minuta i nezaboravnog “baleta” uslijedilo je remek-djelo od gola nakon što je krenuvši sa centra prediblao polovinu protivničkih igrača. Taj gol je od strane žirija sastavljenog od najeminentnijih fudbalskih stručnjaka proglašen najljepšim u istoriji fudbala! Nakon tog uspjeha Maradona je na sam vrh evropskog fudbala odveo i Napoli, koji je osim dva osvojena nacionalna prvenstva, osvojio i Kup Italije, Super kup, te Kup UEFA.
Svoju dugogodišnju vjerenicu Klaudiju Vilafane oženio je u novembru 1989. u Buenos Ajresu, nakon što je rodila njihove dvije kćerke, Dalmu Nereu 1987. i Đaninu Dinora 1989. godine. U svojoj autobiografiji Maradona priznaje kako nije uvijek bio vjeran Klaudiji, koju, bez obzira na sve, naziva ljubavlju svoga života. Razveli su se 2004. godine. Jednom prilikom kćerka Dalma izjavila je kako je razvod bio najbolje rješenje za sve, naročito zato jer su i nakon razvoda njeni roditelji ostali u prijateljskim vezama. Čak su Dijego i Klaudija odlazili i na zajednička putovanja.
Tokom procedure razvoda Dijego je priznao očinstvo Dijega Sinagre, rođenog 1986. godine u Napulju. Priznanje je došlo nakon što je na zahtjev dječakove majke, Kristijane Sinagre, odbio dati krv na DNK analizu, te je italijanski sud presudio u korist tužiteljke.
BIJELI DEMON Prvi znaci Maradonine emotivne nestabilnosti i slabosti ispoljili su se na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990, kada je Argentina u finalu izgubila od Njemačke i to pogotkom iz jedanaesterca. Niko nije očekivao da nakon poraza čovjek kao on brizne u plač uz neprestano ponavljanje: “Zavjera, zavjera, pobijedila je mafija.” Godinu dana poslije, u martu 1991, njegovi rezultati anti-doping kontrole su bili pozitivni, sa posljedicom diskvalificiranja na 15 mjeseci. Uslijedila su beskrajna analiziranja Maradoninog slučaja, rijeke mastila su potrošene da bi se što detaljnije opisala dešavanja čiji je bio protagonista. Nizao se skandal za skandalom, problem za problemom. Nije bila dovoljna optužba za doping, nego se na sceni pojavio i “bijeli demon”, kokain, kojeg je, govorili su, Maradona redovno koristio. Na kraju se pojavljuju i problemi sa imovinom, a uslijedila je i iznenadna tužba za priznavanje očinstva.
I kada je izgledalo da će priča o šampionu imati tužan kraj, uslijedio je poziv za Svjetsko prvenstvo u SAD-u, 1994. godine. Maradonini navijači, kao i cijeli fudbalski svijet, nadali su se da će šampion konačno uspjeti da izađe iz svog mračnog tunela i da će opet da bude onaj stari. Međutim, u njegovoj krvi je opet pronađen efedrin, supstanca zabranjena od strane FIFA-e. Cijela Argentina je u šoku, igrači gube i snagu i motivaciju, te bivaju eliminisani. A Maradona, nesposoban da kaže bilo šta u svoju odbranu, ponavlja iste riječi o, ko zna kojoj po redu, zavjeri protiv njega. Jedno vrijeme je igrao u Sevilli i Boca Juniorsima, a zatim napušta treninge jer mora da smršati 14 kilograma. Rezultati doping kontrole su pozitivni nakon utakmice Argentina – Nigerija, i iako se kleo kćerkama da se nije drogirao, biva otpušten. Odlazi u Buenos Ajres, gdje, iznerviran, puca na novinare iz vazdušne puške, počinje ponovo da igra za nacionalni tim, daje veoma važan gol u utakmici sa Grčkom, ponovo biva pozitivan na kokain i još jednom diskvalifikovan na 15 mjeseci.
ZDRAVSTVENI PROBLEMI U oktobru 1994. Maradona biva angažiran kao trener kluba Deportivo Mandiyu, no to traje samo dva mjeseca. Naredne je godine trenirao Racing i nakon četiri mjeseca dao otkaz, te ponovo počeo da igra za Boca Juniorse kada su mu navijači priredili nezaboravan doček na stadionu Bombonera. Sljedeće godine Maradona odlazi na liječenje u jednu švajcarsku kliniku. Nakon pojavljivanja u zabavnoj emisiji na italijanskoj televiziji mnogi su se začudili, Maradona je bio skoro neprepoznatljiv onako debeo i otečen, te nekako zbunjen u poređenju sa svojim bivšim saigračima, mišićavim i bistrog pogleda. U avgustu 1997. su rezultati doping kontrole još jednom bili pozitivni i Zlatni Dečko je na svoj 37. rođendan javno objavio svoje povlačenje iz svijeta fudbala.
Čini se da je sa završetkom svoje karijere fudbalera Dijego Armando Maradona imao određenih problema sa uređenjem sopstvenog života. Bio je naviknut da je uvijek u središtu pažnje i okružen mnoštvom obožavalaca, ali nije očekivao da će se to nastaviti i nakon povlačenja iz sporta. Nastavilo se i dalje o njemu pričati i pisati, dakako ovog puta o njegovom životu van sporta. Nije mogao proći nezapaženo bilo gdje da se pojavio. U ljetovalištu Punta del Este u Urugvaju, 4. janura 2000, Maradona je primljen na odjeljenje intenzivne njege, zvanično zbog visokog pritiska i aritmije. Policija, međutim, kaže da se radilo o predoziranju kokainom. Slavni fudbaler je tu provodio odmor sa porodicom, spreman da kćerke lansira u svijet mode i pun velikih profesionalnih planova u koje spada i formiranje fudbalskih škola u Libiji, u saradnji sa Gadafijem. Kako su novinarima rekli njegovi prijatelji, Maradona se dva dana prije nego je završio u bolnici provodio sa svojim menadžerom u jednom italijanskom restoranu, bili su veoma veseli, pjevali napolitanske pjesme… Nije se osjećao baš najbolje, ali svima je bio poznat njegov problem sa kokainom.
Od 2000. godine se od zavisnosti u više navrata liječio na Kubi, gotovo četiri godine je proveo u zdravstvenom kompleksu u Havani svakodnevno igrajući golf sa prijateljima. Maradona je imao i veliku podršku kubanskog predsjednika Fidela Kastra, sa kojim je postao prijatelj, a na desnoj ruci je istetovirao lik Che Guevare.
EL DIEGO Da li je u pitanju bila droga ili zdravstveni problemi, za neke i danas ostaje pod upitnikom, ali je činjenica da je broj skandala i neugodnih situacija sve veći otkad je prestao da igra. Problemi sa drogom su se i dalje nastavili, često je završavao u bolnici a tek je nakon ugradnje želučanog bajpasa uspio da izgubi ogroman broj prekomjernih kilograma koji su mu ugrožavali život. Jednom je izjavio da se nikada nije drogirao kako bi pobijedio, nego samo iz lične potrebe, pravdajući se “pravim” razlozima kako često prisustvuje zabavama te mu je, jednostavno, potrebna jedna “brzina više”. Nekada je za razloge navodio stresan život ili strah od neuspjeha. Motivi su beskrajno različiti i sasvim “ispravni”, uvijek je pronalazio razloge i pravdao se. Takve su i posljednje rečenice njegove biografije El Diego: “Niko me neće uvjeriti da su droga ili novac izmijenili moje iskrene osjećaje. Niko. Ostao sam isti, ista osoba kakva sam oduvijek bio. Ja sam Maradona. Ja sam Diego.”
GRACIJA 30/2014.
Priredila Snežana Crkvenjaš
