Razgovarala Svetlana Peruničić/Foto Duško Miljanić
Jedna od dragocjenih stvari u karijerama reditelja je kada se potpuno prepoznaju sa nekim ansamblom, a ansambl Gradskog pozorišta Podgorica je jedan od najsposobnijih ansambala sa kojima sam radio u karijeri i koje sam sreo godinama unazad. Ta vrsta talenta, kvaliteta, požrtvovanosti kakvu oni imaju rijetko se sreće”, tako je čuveni reditelj Kokan Mladenović u jednom od intervjua povodom svoje nove predstave Konji ubijaju, zar ne, koju je postavio na scenu Gradskog pozorišta Podgorica, ocijenio saradnju sa glumcima u predstavi.
Jedna od njih je i mlada glumica Marija Đurić koja takođe ima samo riječi hvale za saradnju sa Mladenovićem. “Pored svih dobrih elemenata koje nosi predstava i koji prebacuju rampu, ipak mislim da je pozicija publike nešto što je drugačije u ovoj našoj priči i čini je dodatno zanimljivijom. Za sve vrijeme našeg igranja publika sjedi i večera, što je vrlo opravdano kao rediteljsko rješenje”, kaže Marija.
Komad Konji ubijaju, zar ne nastao je po novom tekstu Maje Pelević, a po motivima čuvenog istoimenog djela Horasa Mekoja. Glumačku postavu, pored Đurić, čine Emir Hadžihafizbegović, Omar Bajramspahić, Vanja Jovićević, Goran Slavić, Jelena Simić, Dejan Đonović, Branka Femić Šćekić, Vukan Pejović, Katarina Krek i Željko Radunović.
Kako je došlo do saradnje sa Kokanom Mladenovićem?
– Kao članica ansambla Gradskog pozorišta, gdje je Kokan Mladenović bio pozvan kao gostujući reditelj, imala sam otvorena vrata za prisustvo kastingu. Tačnije, ovo bi trebalo da bude pravilo za sve gostujuće reditelje – organizovan kasting, kako bi upoznali glumce sa kojima žele da sarađuju. Nažalost, nije uvijek tako. Stoga veliko hvala na zanimljivom kastingu i još zanimljivijem procesu rada na predstavi.
Koliko je trajao kasting?
– Kasting je trajao pet dana po pet sati.
Ocjene su da predstava donosi potpuno drugačije teatarsko iskustvo u Crnoj Gori. Možete li nam to pojasniti?
– Pored svih dobrih elemenata koje nosi predstava i koji prebacuju rampu, ipak mislim da je pozicija publike nešto što je drugačije u ovoj našoj priči i čini je dodatno zanimljivijom. Za sve vrijeme našeg igranja publika sjedi i večera, što je vrlo opravdano kao rediteljsko rješenje. Kokan je želio da podcrta dva svijeta – svijet raskoši i moći i svijet u kome se borimo za opstanak, koji u ovom slučaju predstavlja scena gdje glumci igraju.
Iako se radi o spektaklu, do sada neviđenom u Crnoj Gori, premijera je bila u KIC-u Budo Tomović, jer Gradsko pozorište ni dan-danas nema svoju zgradu. Zvuči li Vam to paradoksalno i koliki je to hendikep za jedan, po mnogima, veoma kvalitetan ansambl?
– Zgradu svi čekamo i sa njom će, vjerujemo, svaki naš proces i stvaranje u istoj biti lakši i organizovaniji u svakom smislu. Uslovi za rad su važan motor stvaranja. Nadamo se da će taj motor ubrzo raditi za sve zaposlene u Gradskom pozorištu.
Za sve vrijeme našeg igranja publika sjedi i večera, što je vrlo opravdano kao rediteljsko rješenje. Kokan je želio da podcrta dva svijeta – svijet raskoši i moći i svijet u kome se borimo za opstanak
Mladenović je kazao da nosi samo pozitivne utiske i istakao svoje impresije ansamblom sa kojim je radio. Šta za Vas znači kada reditelj takvog renomea i iskustva tako govori o ljudima sa kojima je sarađivao?
– Ako iskreno kažem da bih još sto njegovih predstava igrala i bila u procesu sa takvim profesionalcem, onda sam objasnila koliki ponos osjećam što smo kao ansambl pohvaljeni od takvog reditelja. Mi smo, kao pozorište, dali sve od sebe, pošteno radili i uradili dobar posao.
Koliko se predstava oslanja na poznati roman i još poznatiji film Sidnija Polaka?
– Oslanja u idejnom smislu. Prije svega, sistem u kome živimo, način na koji sadašnji sistem tretira čovjeka, nije mnogo drugačiji od tadašnjeg svijeta koji je predstavljen u filmu.
Da li smatrate da društveno angažovane predstave, a ova to sigurno jeste, mogu imati uticaja na stav ljudi i promišljanju života oko sebe?
– Da bi mijenjali stavove i poglede na svijet, za to je ipak potreban proces, ne samo pogledana predstava koja, u svakom slučaju, može da pokrene isti.
Zanimljivo je da u predstavi postoji plesni rijaliti Nema stajanja. Nema odustajanja. Koliko smo mi sada u nekom stvarnom rijalitiju, ne onom kako nam ga poturaju neke komercijalne televizije?
– Rijaliti je produkt jednog društva i ima onoliki značaj i vrijednost koliko mu ga mi dajemo. A činjenica je da mu dajemo vrijednost i značaj. Samo se pitam koliko smo, kao društvo, svjesni našeg svakodnevnog životnog rijalitija i uloga u njemu.
Koliko je bilo teško pripremati predstavu u uslovima pandemije?
– Pošto je većina nas prebolovala virus a nakon toga i vakcinisana, nijesmo osjetili probleme pandemije.
GRACIJA 191/jun 2021.
