Marija Mirković: Ponosne smo jer su The Frajle već deceniju svoje i normalne

“Kada stalno radiš, nema dokonih momenata i vremena za razmišljanje. Dok te vode koncerti i albumi sve je kako treba, a samo Bog zna gdje ćemo biti za deset godina”, za Graciju poručuje članica novosadske grupe The Frajle, povodom obilježavanja prve decenije postojanja

Razgovarao Danilo Brajković
Foto Mare Milin, Nikola Jovanović

Novosadski akustični bend The Frajle, koji čine Marija Mirković, Jelena i Nevena Buča i Nataša Mihajlović, ove godine obilježava deceniju od osnivanja, u kojoj su objavile pet studijskih izdanja, uspostavile saradnju s istaknutim regionalnim izvođačama i osvojile naklonost publike. A sve je krenulo 2009. godine – iz Crne Gore. Tačnije, iz Budve, u kojoj su četiri dame debitovale, vjerovatno tada i ne pomišljajući da će za relativno kratko vrijeme izrasti u bend koji ne zaobilazi nijednu značajniju regionalnu adresu na koncertnoj turneji. The Frajle su se nedavno vratile na mjesto uspjeha, a u Budvu ih je doveo nastup na terasi hotela Mogren. To je, uz pomenutu proslavu jubileja, koju su ukrasile novim pjesmama, zatim albumom Obraduj me, na kom su ugostile Željka Bebeka, Tijanu Dapčević, Borisa Novkovića, Kikija Lesendrića, Alku Vuicu, Ninu Badrić i mnoge druge regionalne muzičke zvijezde, bio idealan povod za razgovor sa Marijom Mirković, popularnom frajlom Marom.

Tradicionalno, ljetnja sezona na Crnogorskom primorju nezamisliva je bez makar jednog koncerta The Frajli, a ovog puta stigle ste u Budvu. Da li i za Vas, baš kao i za publiku, nastupi pokraj mora zauzimaju posebno mjesto i uživate li od sveg srca kada ste pred crnogorskom publikom?
– Naravno da uživamo iz sveg srca. Sjetimo se da smo nastali baš u Budvi i to prije tačno deset godina. Volimo da dođemo u Budvu, imamo odličnu publiku i prijatelje u tom gradu. Bude uvijek dosta ljudi iz inostranstva, nekih koji, možda, nemaju priliku da nas čuju u svojim gradovima. Tako da smo već godinama svakog ljeta u Budvi.
Zanimljivo je da, iako dolazite iz Srbije, vjerovatno više koncerata zabilježite u Hrvatskoj, a veoma ste zastupljene i u Crnoj Gori, Sloveniji, Makedoniji. Dakle, spadate u grupu rijetkih izvođača čija muzika odlično prolazi u kom god dijelu regiona da se pojave. Jeste li ponosne zbog toga?
– Naravno da smo ponosne. Posmatrajući nekih posljednjih 20 godina, nema baš puno izvođača koji su tako regionalno popularni i održavaju koncerte. Možemo biti ponosne i na naš zaista veliki uspjeh i koncerte koje održavamo u Hrvatskoj već posljednjih nekoliko godina, tokom ljeta, učestalo i na festivalima, raznim binama. Naravno, ne možemo zaobići ni BiH, Makedoniju, Crnu Goru, Sloveniju, da ne govorim o Srbiji. Volimo svuda da idemo. Jedini problem su nam ljetnje gužve na granici, ali i to se prevaziđe.
Aktuelna godina, ipak, u prvi plan, kada govorimo o vašoj grupi, nameće obilježavanje decenije postojanja. Ne može se osporiti da ste već u prvih deset godina ostvarili značajne rezultate. Stižete li da se osvrnete na tu deceniju, uokvirite je u neku definiciju? Na šta ste najponosniji?
– Za deset godina smo uspjele da objavimo pet studijskih izdanja, što je fenomenalno. Ako ne računamo prvu godinu postojanja, kada nismo ništa snimale, mi smo za devet godina snimile pet studijskih albuma i live album. To je nevjerovatan uspjeh. Pritom, svaki album bio je uspješan, slušan, sarađivali smo sa najboljim imenima iz čitavog regiona. Ponosne smo na to. Kao i na to što duž čitavog regiona imamo koncerte zahvaljujući tim albumima, pjesmama, ozbiljnom shvatanju posla, razmišljanju kako da napravimo kombinaciju autorskih pjesama i obrada koje ljudi takođe vole, jer smo našle sjajan recept, poslije prve i druge godine, odnosno izlaska prvog albuma – i samo smo nastavile u tom pravcu. Ostale smo svoje, normalne, ne damo se. Ponosne smo i zbog toga.

“Nas četiri na sceni imamo boju vokala koja teško ikada može da se ponovi zajedno na svijetu”

Biti na okupu deset godina i pritom nijednom ne posustati – odlika je skladnih ljudi i mentalitetski idealnih saradnika. Šta vas sve ove godine najviše drži na okupu i pokreće da konstantno napredujete?
– Definitivno rad i nemanje vremena za razmišljanje da li to sad treba tako, da li bi neko nešto drugačije. Kada stalno radiš, nema dokonih momenata i vremena za razmišljanje. Dok te vode koncerti i albumi – sve je kako treba. Mi smo ženski bend, mada svaki ima svoje nesuglasice. Naše su kreativne. Ko je gledao film Bohemian Rhapsody znaće da jedna svađa u bendu ispada bukvalno kao u filmu.
U sportu, izostanak makar jednog saigrača nekada znači i krah tima. Možete li zamisliti The Frajle bez neke od današnjih članica ili ste sigurne da je ovo tim koji nikada neće mijenjati “boju dresa”?
– Mi smo The Frajle. Ne postoji niko drugi, treći ili peti ko bi mogao da uđe. Možda samo kao neki saradnik, u vidu muzičara, kompozitora, tekstopisca. Nas četiri na sceni imamo boju vokala koja teško ikada može da se ponovi zajedno na svijetu. I energiju, naravno.
Oduvijek je u muzici važio stav da je muškim izvođačima znatno lakši put do formiranja karijere, ugovaranja nastupa. Da li ste i vi to osjetili na svojoj koži ili cijenite da je muzika “igra” u kojoj su svi jednaki?
– Neko bi rekao da je pjevačicama lakše. Sad, ne znam iz kog ugla da gledamo. Definitivno, muškarcima je u jednoj stvari lakše. U tom višku vremena zbog našeg sređivanja, spremanja, pošto nama dosta vremena povodom intervjua, nastupa i svega ostalog prođe u šminkanju, pripremanju odjeće. To u ženskom bendu traje puta četiri. Za sve ostalo… Možda je lakše imati porodicu kada si muškarac i baviš se ovim poslom, u slučaju da se i žena, odnosno majka, ne bavi istim poslom. Malo je ženama teže da osnuju porodicu, zato što se pravi velika pauza u karijeri, onda nisu baš svi spremni ili nisu u mogućnosti da se vrate.

“Naravno da uživamo iz sveg srca u Crnoj Gori. Sjetimo se da su Frajle nastale baš u Budvi i to prije tačno deset godina. Volimo da dođemo u Budvu, imamo odličnu publiku i prijatelje u tom gradu”

Prijatno ste iznenadili publiku albumom Obraduj me. Šta vas je motivisalo da baš na ovaj način zaokružite deceniju postojanja?
– Još od ranije smo htjeli da napravimo album sa obradama i to nam je uvijek bilo izazovno, ali nekako smo pisali naše pjesme, išlo nam je super, stalno smo htjele da se autorski dokažemo. Da ne bude – sad im ne ide, pa će objaviti album obrada koje će svi slušati. Imena koja gostuju na ovom albumu pokazuju da nas ljudi veoma cijene i poštuju. To nije običan album s obradama, već sa originalnim pjevačima tih pjesama. Bile smo srećne i počastvovane kada smo ih pozvali da budu dio našeg albuma. Svako ko je čuo obradu, a prvo smo njima to poslali, bio je oduševljen, zbog čega nam je veoma drago.
Impozantan je spisak kolega s kojima ste obradili vanvremenske klasike. Čime ste se rukovodili prilikom odabira izvođača i numera? Jesu li ispunjene apsolutno sve vaše želje u tom smislu?
– Prva je bila da pjesme budu starije od nekih 20 godina, znači da nisu toliko radijski aktivne i da zaista možemo da uradimo nešto novo sa pjesmom. Krenulo je lagano, prisjetili smo se raznih izvođača. Neko je mogao, neko nije, bilo je onih koji nisu imali vremena. Taj skup izvođača koji je sada na albumu tu je zasluženo i tako je trebalo da bude.
Još od početka karijere ste se hrabro latili šarolikih obrada, naročito kada govorimo o nekim hitovima koje bi mnogi zaobišli zbog bojazni da ne budu na nivou originala, kao što su numere Čukni vo drvo Vlatka Stefanovskog i Meni trebaš ti Olivera Dragojevića, a sada donosite čak deset obrada. Očito da hrabar pristup i trud dovode do toga da kopija ne mora uvijek biti nekoliko stepenika ispod originalnog djela?
– Napraviti obrade je velika odgovornost, samo što nama to ide lakše, jer smo od početka obrađivali muške izvođače, pa onda ženske. Takođe, četiri vokala i dvije gitare – to je u startu već drugačija pjesma. Vjetar u leđa bila je nagrada Runjićev galeb za obradu pjesme Meni trebaš ti, na Runjićevim večerima. To je bio znak da nam ide od ruke, nastavili smo, a ljudi to zaista vole. Obrada ne mora biti bolja od originala, ali mora biti drugačija i isto lijepa.
Kada pominjemo Olivera, zlatnim slovima u vašoj biografiji ispisano je da ste gostovali na njegovom koncertu, a tu privilegiju nisu imali mnogi. Po čemu još pamtite druženje s tim muzičkim velikanom?
– Definitivno po sjajnim zajedničkim nastupima, iskustvu sa takvom veličinom, a zapravo je bio potpuno jednostavan. Imali smo sreću da budemo na bini s njim. On je najveći pjevač našeg doba, djetinjstva… O tome nema previše riječi, izgubili smo velikog čovjeka, pjevača i umjetnika.
Usred priče o novom albumu lansirali ste i singl Zlato, nedugo zatim i Noćas si moje vino. Izgleda da vas proslava jubileja nije uspavala, već ste aktivniji nego ikada. Šta konkretno donose pomenute dvije numere?
– Nove saradnje. Zlato je napisao Ante Pecotić, a Noćas si moje vino Branimir Mihaljević i Neno Ninčević. To su neki novi autori, volimo ih već duže, samo nije bio prilike da sarađujemo dosad. Prvu smo predstavili na CMC festivalu, drugu na Splitskom festivalu. Imamo još toga čime ćemo vas iznenaditi za desetogodišnjicu i uveseljavati.
Prva decenija brzo je proletjela, a sigurno će tako biti i sa drugom. Kada budemo zaokružili 20 godina vašeg rada, o čemu mislite da ćemo pričati? Šta će tada biti aktuelno u životu i karijeri The Frajli?
– Iskreno, to samo Bog zna. Ne možemo ništa reći iz ovog ugla. Idemo iz dana u dan, iz koncerta u koncert. Nemamo decenijske planove, već godišnje. Tako smo stigle do decenije. Neka smo žive, zdrave i vesele.

Gracija 163, 2.8.2019.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...