Kada biste se zapitali šta je zajedničko dvojici osnivača pretraživača Google i kreatorima Amazona i Wikipedije, odgovor je: veoma posebna učiteljica, rođena prije 150 godina. Malo istraživanje, tačnije iščitavanje biografija svjetski poznatih internet gurua, dalo je iznenađujući rezultat: pohađali su škole čiji je edukativni sistem osmislila Marija Montesori još početkom prošlog vijeka. Danas Montesorijevih škola ima oko 20.000 u cijelom svijetu, a iz njih su potekla mnoga uspješna i slavna imena. Lari Pejdž i Sergej Brin (Google), Džimi Vels (Wikipedia), Džef Bezos (Amazon), a tu su i vlasnica i direktorka Washington Posta Ketrin Grejem, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 2001. Erik Alin Kornel, 28. predsjednik SAD-a Vudro Vilson (Woodrow Wilson), glumac Džordž Kluni i mnogi drugi.
Kako to da je Montesori metoda, čiji uspjeh potiče iz daleke 1913. godine, još uvijek aktuelan, te zaslužna za razvoj mnogih uspješnih mozgova današnjice? Dvojica univerzitetskih profesora, Džefri Dajer s Univerziteta Brigham Young i Hal Gregersen s Business School Insead, proučavali su ovaj fenomen: “Dokazano je da iza velikog broja današnjih veoma uspješnih biznismena stoji Montesori metoda, jer su kroz nju naučili kako da izoluju i prate nit sopstvene radoznalosti, da kreativnost usmjere u efikasnost. Ti ljudi nisu samo rano naučili da drugačije razmišljaju, takođe su znali kako i da se ponašaju drugačije.”
Obrazovanjem do poboljšanja mentalnih sposobnosti
Marija Montesori rođena je 30. avgusta 1870. godine u mjestu Kjaravale (Chiaravalle) blizu Ankone. Kćerka jedinica Alesandra Montesorija, službenika u ministarstvu finansija, i Renilde Stopani, najvjerovatnije iz porodice poznatog geologa i paleontologa Antonija Stopanija, odmalena je bila radoznala, odlučna i hrabra djevojčica. Od samog početka školovanja pokazala je veliko zanimanje za učenje, pogotovo za matematiku i biologiju, što se roditeljima nije svidjelo jer su željeli da postane učiteljica. U jednom intervjuu koji je dala za časopis Globe, Montesorijeva je izjavila kako je – zbog toga što je žena – morala tražiti pomoć Pape Lava XIII kako bi se upisala na Medicinski fakultet u Rimu, tad isključivo namijenjen muškarcima. Posvetila se pedijatriji, laboratorijskim istraživanjima, pohađala kurseve bakteriologije, mikroskopije i eksperimentalne inženjerije, te 1896. bila prva žena u Italiji koja je završila medicinski fakultet. Otkrila je naznake prvih feminističkih borbi u tadašnjem Rimu, kojima se aktivno priključila, radujući se kraju epohe u kojoj su buržujske gospođe morale da oblače duge haljine i imaju upadljive, natapirane frizure. Privukla ju je psihijatrija, te se priključila grupi mladih entuzijasta, koju su činili psihijatri Sante de Sanktis, Đuzepe Montezano i Klodomiro Bonfilji, te se najviše posvetila tragičnoj situaciji u kojoj su se nalazila hendikepirana djeca, tada zvana oligofrenici. Uspjelo im je da privuku pažnju javnosti, naglašavajući da ovom problemu treba edukativni a ne medicinski tretman. Kako bi našla najbolje rješenje za problem kojem je namjeravala da se posveti, Marija odlazi u Francusku i Englesku, te proučava djela dvojice francuskih ljekara: jedan je Žan Mark Itar, koji je pokušavao da prevaspita dječaka pronađenog na planinama Averona, a drugi Eduard Seguin, koji je proučavao poremećaje ponašanja kod djece. Marija je shvatila da je obrazovanje glavni način za poboljšanje mentalnih sposobnosti. Počela je da radi sa djecom s posebnim potrebama, praveći materijal prilagođen njihovim sposobnostima. U to vrijeme se zbližila s kolegom Đuzepeom Montezanijem, prijateljstvo je prešlo u strasnu vezu, koja zbog čitavog niza prepreka nije mogla da se završi brakom. Godine 1898. Marija je rodila sina, nije ga mogla zadržati jer je bila neudata, te ga je povjerila jednoj porodici u okolini Rima. Redovno ih je posjećivala, vodila brigu o sinu, a uzela ga je sebi 1913. godine, kada joj je umrla majka. Mario Montesori je postao njen glavni saradnik, a poslije smrti i nasljednik.
Krajem 1906. godine, Edoardo Talamo, inžinjer i direktor Rimskog instituta za nepokretnu imovinu, obnovio je ruševne zgrade u radničkom predgrađu San Lorenco. Kako se bojao da će djeca, koja su cijele dane provodila na ulici, ugrožavati radove svojim nestašlucima, odlučio je da u prizemlju jedne zgrade napravi posebno mjesto i omogući im da tu borave. Marija je dobila ponudu da brine o djeci, što je oduševljeno prihvatila, te je poslije godina provedenih u radu s djecom s poteškoćama u razvoju mogla da se posveti zdravoj djeci, i da vidi kako reaguju na njenu metodu. Nabavila je lagan namještaj, prikladno obojen, radni materijal već testiran na djeci, te pripremila novi, uvažavajući potrebe živahnih mališana. Od mlade pomoćnice zatražila je da što manje interveniše, a ona nije preuzela ulogu učiteljice nego je posmatrala djecu, otkrivši da znaju sami da biraju, odlučuju i fokusiraju se na ono što rade. Niko na djecu ne galami, spontano pomažu jedni drugima, sa zadovoljstvom spremaju stvari poslije igre i učenja, vole praktične aktivnosti kao što su čišćenje, pranje, spremanje stolova poslije ručka, ali i čulna iskustva i slova. Marija Montesori, rekao je jedan od njenih asistenata, pažljivo je posmatrala djecu kako bi shvatila funkcionisanje svih moći ljudske psihe.
Casa dei Bambini
Bio je to novi početak Marije Montesori. Rimska Casa dei Bambini (Dječija kuća), kako je nazvano to mjesto, privukla je edukatore iz cijelog svijeta: otkrila je dotad nepoznate sposobnosti djece uzrasta od dvije do šest godina. Marija ubrzo napušta ljekarsku profesiju i počinje da radi na obrazovanju odraslih, s obzirom da su djeca pokazala da njihove sposobnosti zahtijevaju posebne nastavnike. Nisu smjeli biti agresivni, niti skloni osuđivanju, trebali su znati da odgovore na dječije potrebe, steknu njihovo povjerenje, odgovaraju na dječije zahtjeve i konstantno se prilagođavaju napretku mališana. Ono što je naglašavala roditeljima i svojim učenicima bilo je da uvijek prvo posmatraju pa tek onda reaguju. Novi edukativni pristup najprije se širio po Rimu, zatim u Milanu, i to u školama koje su pohađala i radnička i buržujska djeca, a zatim i dalje, u Holandiju, Norvešku, Francusku, Veliku Britaniju, Švedsku, Rusiju, poslije 1915. u Ameriku, a nešto kasnije i u Aziju. Ovaj način obrazovanja, koji se odrekao davanja ocjena, nagrada i kažnjavanja, a nudio pažljivo organizovane prostore slobode, svugdje je davao iste rezultate: nemirne je smirivao, pasivne budio, otkrivajući neočekivana socijalna ponašanja. Djeca nepismenih roditelja iz nižih slojeva s nevjerovatnom lakoćom su učila, savladavala pisanje i čitanje s pet godina. Zahvaljujući međunarodnim kursevima i kongresima koje je Montesorijeva organizovala, između 20-ih i 30-ih godina su u Evropi otvorene desetine škola, za djecu od treće godine do srednje škole, na uvijek istim osnovama: sloboda izbora, samoedukacija, osjećaj odgovornosti, ali i na strogom odgoju nastavnika. U rodnoj Italiji, ali i u ostalim zemljama, naravno da nije nedostajalo osuda s različitih strana, isprva od katoličke Crkve i aktuelnih filozofa, a kasnije su neprijateljski stav pokazale i ljevičarske stranke: sloboda djece, njihova izražena sposobnost da odlučuju, kritički reaguju i misle svojom glavom ocijenjene su opasnim. Musoliniju se najprije svidjela ideja o novom pristupu obrazovanju, bio je oduševljen lakoćom kojom djeca već s pet godina čitaju, pišu, računaju (s obzirom da je nepismenost bila veliki problem), ali je potom shvatio da od Montesorijeve ne može da napravi propagandni instrument, te je 1934. zatvorio sve Dječije kuće i malobrojne osnovne škole. Isto to su kasnije učinili Franko i Hitler, kao i 1918. ruski revolucionari.
Kosmička edukacija
Napustivši Italiju, Marija je novi dom našla u Holandiji, a 1939. pozvana je u Indiju na tromjesečni seminar. Umjesto tri mjeseca, Marija i Mario Montesori ostali su u Indiji tokom cijelog Drugog svjetskog rata. Početkom rata su uhapšeni kao italijanski državljani, Mario je poslan na prisilni rad, a Marija u kućni pritvor. Ljeto je provela u gradiću Kodaikanal, gdje je došla na ideju poznatu pod nazivom “kosmička edukacija”, što je bio novi pristup u obrazovanju djece od 6 do 12 godina starosti, kojeg se pridržavala do kraja života. Sin je oslobođen tek nakon Marijinog zvaničnog zahtjeva indijskoj vladi, nakon čega su oboje sudjelovali u podučavanju više od hiljadu indijskih nastavnika. Godine 1946. Montesorijevi su se vratili u Holandiju, a dvije godine kasnije Marija je prvi put nominovana za Nobelovu nagradu. Nije je dobila ni tada ni kasnije, 1950. i 1951. godine. Posljednji javni nastup imala je u Londonu 1951. na devetom Međunarodnom kongresu Montesori, a 6. maja 1952. godine Marija Montesori je umrla u 81. godini od moždanog udara, u Nordviku, Holandija, gdje je i sahranjena.
Danas u cijelom svijetu postoje jaslice, vrtići, osnovne i srednje škole, centri za obrazovanje nastavnika i roditelja, koji rade po metodi Marije Montesori. Da li je bila veliki pedagog? Prije bi se moglo reći da je ta nevjerovatna žena imala snažan um naučnice, zbog kojeg su je cijenili psiholozi, etnolozi i antropolozi, ali ne i vaspitači, koji su uvijek više brinuli o “oblikovanju” djeteta, a manje o potrebi da ga slijede na putu osvajanja nezavisnosti i slobode misli. “Imala sam od početka čudan osjećaj da je u pitanju poduhvat o kojem će jednog dana govoriti cijeli svijet. Ali, nisam ja izmislila novi metod obrazovanja, samo sam djeci dala šansu da slijede prirodni proces svog bića”, riječi su ove nevjerovatne žene, čiji su život i rad uticali na mnogobrojne generacije širom svijeta.
MONTESORI PRAVILA ZA NASTAVNIKE
– Vodite računa o tome da okruženje bude savršeno čisto, uredno i organizovano.
– Uljepšajte ga bojama, ako je potrebno i šivenjem.
– Pokazujte praktične vještine – smirenim, tačnim i gracioznim pokretima kako bi djeca mogla da ih ponove.
– Stavite dijete u podsticajno okruženje i povucite se.
– Neprestano posmatrajte djecu kako biste odmah primijetili da nekom treba pomoći.
– Požurite kada ste pozvani.
– Slušajte djecu i reagujte na njihova obraćanja.
– Ne prekidajte ih u radu.
– Uvažavajte djecu i nikada ne ispravljajte one koji griješe (učite učenje, a ne ispravljanje).
– Poštujte one koji se odmaraju i posmatraju druge kako rade, ne uznemiravajte ih niti primoravajte na rad.
– Budite neumorni u nuđenju rada onima koji ga odbijaju i u podučavanju onih koji još nisu naučili i koji i dalje griješe.
– Podstičite ljubavlju, prisustvom i nježnim glasom.
– Neka oni kojima ste potrebni osjete vaše prisustvo, a budite neprimjetni onima kojima ne trebate.
– Budite nevidljivi za one koji su sopstvenim trudom završili posao i koji pružaju nadahnuće.
GRACIJA 165/avgust 2019.
Priredila Snežana Crkvenjaš
