Razgovarala Dragana Đurić
Foto Dejan Milićević
Sopranistkinja Marija Nešić iz Beograda, operska je pjevačica raskošnog glasa čiji se koncerti nestrpljivo iščekuju, jer publika uživa u njenim nastupima prepunim emocija. Tako i ove godine, nakon prošlogodišnjeg nastupa u Luštici Bay, publika u Crnoj Gori željno čeka da sluša njen novi repertoar. Marija je od 2015. do 2018. godine nastupala kao redovni član Ansambla Narodnog pozorišta u Beogradu, gdje je sa horom opere pjevala u svim aktuelnim predstavama, ali i kao solista izvodeći Pučinijevu ariju Mimi iz opere Boemi. Već pet godina posvećena je solo karijeri i uglavnom pjeva koncerte. Međutim, zanimljivo je da je diplomirala na Pravnom fakultetu u Beogradu, a na kasting za prvu ulogu je otišla na jednoj pauzi i više se nikada nije vratila kancelarijskom poslu pravnika.
Pravnica ste i radili ste u struci prije nego ste odlučili da se vratite muzici, Vašoj prvoj ljubavi. Kada se desio taj prelomni momenat i zbog čega?
– Prelomni momenat desio se kada sam položila audiciju u Narodnom pozorištu, od tada je pravo palo u drugi plan. Dugo sam razmišljala kako da uklopim ova dva poziva, međutim, poslije nekog vremena shvatila sam da je to nemoguće, jer oba posla iziskuju mnogo posvećenosti, truda i rada. Krenula sam muzičkim putem.
Da li ste nekad zažalili zbog te odluke?
– Nikada nisam zažalila ni zbog čega što sam u životu uradila, samo za onim što sam propustila da uradim. Prije donošenja bilo koje odluke, a pogotovo tako važne, pažljivo i dugo razmišljam. Nikada ne gledam unazad već samo naprijed. Ali, da bi nešto uradili u životu značajno, što će vas izdvojiti iz mase potrebno je da imate hrabrost, a onaj ko nije hrabar neće postići ništa. Što bi vojvoda Mišić rekao, “Ko smije taj može, ko ne zna za strah taj ide naprijed”.
Vaš jedinstveni sopran brzo je primijećen i rado ste viđen gost na mnogim dešavanjima, što i nije tako često sa operskim pjevačima. Da li je to zbog repertoara, pristupa ili ugođaja koji pružate publici?
– Publika bi dala potpuniji odgovor na ovo pitanje, ali jedno moram da kažem: vrlo je važno kako priđete publici, na koji način sebe prezentujete. Sve je bitno, kako pjevate, kako izgledate, kako hodate, kako gledate… U današnje vrijeme nije lako izdvojiti se jer smo svi već sve vidjeli, ali bitno je biti svoj i tako ćete biti jedinstveni i neponovljivi.
Prošle godine pjevali ste u Crnoj Gori i ostavili sjajan utisak, a ove godine publika je poželjela opet da Vas čuje. Da li je to najbolja potvrda uspješnosti?
– Naravno! Nema ljepšeg osjećaja nego kada čujete da ste nekoga ganuli, usrećili, da ste kod nekoga izazvali bilo kakvu emociju i da želi opet da dođe na vaš koncert. Evo, baš skoro mi je prišla žena na ulici u Novom Sadu i rekla kako se još priča o koncertu koji sam tamo imala u decembru. To je potvrda da radite pravu stvar, da ste pogodili temu. Što se tiče koncerta u Luštici, mogu da kažem da je to bilo prelijepo, romantično veče puno emocija i željno iščekujem sljedeći.
Publika u Crnoj Gori slušala je Vaše izvođenje vanvremenskih djela O sole mio, Granada, Chitarra Romana i djela čuvenih italijanskih kompozitora Đakoma Pučinija i Nina Rote. Da li za naredni nastup pripremate sličan repertoar?
– Napolitanske pjesme su standardno dio repertoara, to su neke neprolazne melodije koje publika uvijek voli da čuje. Na taj repertoar, naravno, uvijek dodam i nekoliko. Repertoar nikada nije isti, mijenjam ga za svaki nastup, koncert.
“Nema ljepšeg osjećaja nego kada čujete da ste nekoga ganuli, usrećili, da ste kod nekoga izazvali bilo kakvu emociju i da želi opet da dođe na koncert”
U muzičkim krugovima je poznato da odlično svirate klavir i gitaru. Ima li šanse da Vas na nekom od nastupa čujemo?
– Kada ste samostalni umjetnik, onda imate tu slobodu da osmislite sve detalje i uklopite onako kako vama odgovara. Mislim da umjetnik nikako ne smije biti dosadan. To je nešto najgore što možete prirediti publici. Trudim se da uvijek ubacim nešto novo, osvježim nastup, repertoar, sebe… Već neko vrijeme intenzivno razmišljam o tome da se publici predstavim kao instrumentalista.
Ističete se i po izuzetnoj eleganciji na sceni.
Imate li omiljenog modnog kreatora ili ste od onih koji vole uvijek nešto da preprave?
– Hvala! Od tih sam što vole da prepravljaju. Uglavnom sama osmišljavam kako će da izgleda haljina koju ću nositi na koncertu, a imam i par ateljea sa kojima sarađujem.
Koje su glavne predrasude koje prate operske pjevače?
– Uglavnom se svi iznenade kada kažem čime se bavim, predrasuda je da operske pjevačice moraju da budu punije, korpulentnije.
Koliko je bitno da umjetnik ulaže u sebe, da ima podršku okoline i porodice da bi bio uspješan u poslu?
– Podrška je bitan segment, pogotovo umjetnicima koji se kolebaju, kao i onima koji su na početku na ovom našem umjetničkom putu posutom trnjem. Moja najveća podrška je porodica i moj mentor. Ali, na kraju sve zavisi samo od vas, vašeg truda i rada.
Imate i neke rituale pred važne nastupe, kako čuvate glasnice?
– Moj ritual pred koncert je mnogo odmora, ćutanja, jer se na taj način sačuva dobar glas. Uglavnom taj dan ne komuniciram.
Šta svaki umjetnik mora da posjeduje?
– Umjetnik mora da posjeduje dobru tehniku, volju, entuzijazam, dominantnost.
Da li biste probali da karijeru gradite i u inostranstvu?
– Dosta nastupam u inostranstvu, moram priznati da je publika tamo drugačija, edukovanija. Mislim da mi još uvijek nismo zrela sredina za operu.
Koliko je teško biti operski pjevač, šta su nedostaci tog poziva, a šta je ono najljepše?
– Najljepši dio ovog posla jeste baš ta emocija koju probudite kod publike. Sjaj u oku nekoga iz publike daje mi potrebnu energiju i snagu da se osjećam još ljepše i moćnije.
Imate li u planu da se vratite poslu pravnika?
– Nije mi u planu da se vraćam poslu pravnika, dobro mi je ovdje gdje sam sada.
