Marija Vuković: Vjerujem da se sve dešava sa razlogom

Zlatna crnogorska atletičarka je letom od 197 centimetara oborila lični i državni rekord te izborila vizu za Olimpijske igre u Tokiju

Piše Marina Strugar
Foto Filip Ištvanović, privatna arhiva

Ova godina je za najbolju crnogorsku atletičarku Mariju Vuković počela nizom uspjeha, od titule na Prvenstvu Balkana u Istanbulu, zlata u San Marinu i Smederevu, a kao kruna svega došao je plasman na Olimpijske igre u Tokiju. Marija je specijalista za skok uvis i na najznačajnijim atletskim takmičenjima osvajala je najvažnije medalje za Crnu Goru, ali ispisivala i svoju uspješnu karijeru.
“Veoma sam zadovoljna. Prvo lični i državni rekord u dvorani – 193cm. Titula Prvaka Balkana u dvorani, prvi put u mojoj karijeri odlazak na Evropsko dvoransko prvenstvo i moje prvo veliko finale u seniorskoj konkurenciji. Zatim, konstantni skokovi na 190 cm, titula državnog prvaka, a kao kruna moje karijere je to što sam spojila i titulu Prvaka Balkana na otvorenom, uz državni, lični rekord i normu za Olimpijske Igre. Osjećaj je nevjerovatan. Posebno sam srećna jer je moja sestra bila tu, kao i trenerica i ekipa sa kojom treniram. Pripreme nastavljam kao i dosad, uz dosta veće samopouzdanje i motivaciju.

Pripreme ste nastavili u Atini, koliko Vam je bitan tim s kojim radite i na koji način birate saradnike?
– Dvije godine živim u Atini, a treniram sa Joanom Siomu. Od početka smo se lijepo povezale, grupa je odlična i vlada pozitivna atmosfera. Poslije dosta promjena i traženja, mislim da je ovo bio pravi izbor i nadam se da ćemo nastaviti saradnju i poslije OI.
Vijest da će se Olimpijske igre održati bez publike, zbog epidimiološke situacije, izazvala je razočaranje. 
– Da. Nije isto to je sigurno. Ali, šta je tu je. Drago mi je da sam dio tima koji predstavlja Crnu Goru na Olimpijadi, nadam se da ćemo se vratiti sa značajnim rezultatima. Pojavljivanje na Olimpijskim igrama je san svakog sportiste, i daću sve od sebe da bude sa lijepim ishodom.

“Motivacija mi je da usrećim porodicu i bliske ljude. I da sebi pokažem da sam sposobna za velike stvari”

Sportski život je uzbudljiv, posebno kada postižete uspjehe, ali iziskuje i određene napore. Pored fizičkih predispozicija, bitni su i posvećenost sportu i voljni momenat. Šta je Vaša motivacija?
– Ovo je moj život. Navika, ljubav. Mislim da ne bih mogla da ga zamislim drugačije. Bilo je dosta teških trenutaka, ali smatram da sam sve to trebala proći da bih danas bila ovdje gdje jesam i uživala u svemu, kao nikada dosad. Motivacija mi je da usrećim moju porodicu i bliske ljude koji su uvijek vjerovali u mene. I da sebi pokažem da sam sposobna za velike stvari.
S kim i kako proslavljate pobjede, imate li posebno mjesto u domu na kojem stoje medalje i pehari? 
– Pobjede obično proslavljam s ekipom, pošto nikada nisam kući. Ovu posljednju i najbitniju sam proslavila sa sestrom i bratom, jer su bili u Beogradu i bila sam presrećna što smo podijelili taj uspjeh. Dok su moji roditelji, naravno, proslavili kod kuće i bili s nama u mislima. U porodičnom stanu na Cetinju, gdje žive moji roditelji sa bratom, ima par polica gdje stoje pehari i medalje, a mama nekad kaže kako samo ima više posla oko čiśćenja (smijeh). Neke od medalja i pehara su mi i ovdje u Atini, a nadam se da ću jednog dana imati svoj stan i posebnu policu za sve to.

“Ovo je moj život. Navika, ljubav. Mislim da ne bih mogla da ga zamislim drugačije. Bilo je dosta teških trenutaka, ali smatram da sam sve to trebala proći da bih danas bila ovdje gdje jesam i uživala u svemu”

Imate li neki ritual pred skok i o čemu razmišljate?
– Kada sam u mogućnosti, volim da na dan skakanja odem do crkve. A pred sam skok nemam neki poseban ritual, jedino da se potrudim da sebe podignem i prisjetim se šta sam sve odradila, da sam na treninzima dala maksimum i da sam spremna.
Da li imate neki specijalnim režim ishrane i na čemu se zasniva, šta Vam najteže pada, za čim žudite?
– Uh, nekada su to bili režimi koje sam se trudila da ispoštujem jer su ih drugi nametali i govorili kako tako treba. Sada se već trudim da slušam svoj organizam, da jedem umjereno i zdravo. Ne opterećujem se više kilažom, a kada me pitaju kako sam smršala, kažem da sve dođe sa godinama i definitivno mislim da genetika ima dosta udjela. Ne žudim ni za čim.
Na koje svoje osobine ste najponosniji?
– Ponosna sam na to što sam uporna, što nisam odustala kada je bilo teško. Što sam veliki pozitivac i uvijek nasmijana. Vjerujem da se sve dešava sa razlogom, onako kako je najbolje za mene te smireno prihvatam sve što se dešava .
Dio karijere ste proveli u Baru, a sada ste vezani za Atinu. Kako izgleda Vaš život u tom gradu?
– U Baru nisam već sedam godina. Kada imam vremena odem da popijem kaficu pored mora i odradim trening, jer je to jedini stadion gdje to mogu u Crnoj Gori. Od Novog Sada, Stokholma, Luksemburga stigla sam do Atine, gdje sam već skoro dvije godine. Lijepo sam se uklopila. Volim ljude koji su slični nama i našem mentalitetu. Klima je odlična, toplo je i sunčano, a najviše mi prija atmosfera u grupi i cijela ekipa sa trenericom.

Gracija 193, avgust 2021.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...